I Srebrenica i Gaza, i Bosna i Palestina, a ne ili ili

Piše: Muhamed Velić

Ovih dana, dok dočekujemo Dan državnosti naše domovine Bosne i Hercegovine i dok se, u isto vrijeme, oksimoronski, radujemo njenoj milenijskoj državnosti i u aktuelnom trenutku strahujemo upravo za nju, tj. njenu državnost, na drugom kraju mediteranskog bazena ravnaju sa zemljom jednu isto tako milenijsku zemlju – Palestinu i nad njenim narodom, bez sumnje, vrše genocid.

Kao što su ga nad nama vršili i izvršili, a sada ga negirajući ponovo spremaju počiniti. Naravno, ako bi za to imali snage i prilike, kao nekada.

Takav je svijet u kojem živimo, nažalost, u njemu vladaju surova snaga i bestijalna pravila, a humanost i međunarodno pravo, izgleda, samo su paravan za taj realitet i zvečka za naivne.

Ali, postoji Bog.

Njegova je ipak posljednja. To daje nadu i vjeru u bolje dane.

No, skoro smo već dva mjeseca u akutnom grču i bolu zbog agresije na Gazu i genocida koji se vrši nad Palestincima u Gazi, to je ipak dovoljno vremena da ljudi pokažu svoja lica i izraze svoja mišljenja.

Mi već sada možemo čuti neke glasove i mišljenja, doduše poprilično usamljena, da to što se događa u Gazi i Palestini nije naša stvar niti trebamo previše voditi računa i brige o svemu tome; dakako, ima i onih koji papagajski ponavljaju prozapadne stavove da Izrael ima pravo da se brani i opetuju glasno samo o Hamasovim zločinima, koji su naspram onoga što cionisti i država Izrael rade već osam decenija, kap u moru zla.

Takvi nas uporno usmjeravaju na to da vodimo računa samo o sebi i svojim problemima, kojih je, ruku na srce – i previše.

A da ih pitamo: zar nije i naš problem i naša nevolja to što se radi u Gazi?! Zar smijemo to ignorisati i šutjeti o tome?!

Upravo mi koji smo preživjeli genocid – to ne bi smjeli raditi pa ni pomisliti na šutnju i ignorisanje tog užasa, koji se zove genocid.

Kao vjernici, itekako se rukovodimo i moralnim načelima i vjerskim postulatima i savjetima. Muhammed, a.s., je kazao da onaj ko se ne zanima za stanje i pitanja koja muče muslimane (bez obzira gdje bili i živjeli) ne pripada njima. Kazao je, isto tako, da su vjernici kao jedno tijelo, ako jedan organ oboli i pati – onda je uznemireno cijelo tijelo.

A već poodavno je svijet postao kao slika na zategnutoj koži, kako je kazao Amin Malouf, gdje god da pipnete trese se cijela slika. I nije tačno da smo samo mi svoju bol osjećali i da niko nije patio zbog nas i žalio za našim ubijenim i našim stradanjem. Žalili su i suosjećali s nama mnogobrojni dobri ljudi širom planete, a posebno su to radili vjernici. Koliko su ta vjernička srca i ruke, tokom agresije na BiH i pogroma nad našim narodom, skupljali pomoć i slali je za Bosnu. Ljudi su od usta odvajali, širom svijeta, posebno muslimanskog.

Pa i ovi napaćeni ljudi u Palestini, koji već decenijama stenju pod cionističkim jarmom, slali su nam svoju pomoć i iskazivali podršku.

Na tome svijet počiva: na dahu djece koja uče, kako stoji u Tori, i na ljudima koji suosjećaju s drugima, razumiju njihovu patnju i pomažu ih, kako piše i u drugim svetim tekstovima. Ako bi ljudi mislili samo na sebe i na svoju bol i ne bi suosjećali s drugima – onda bi ih njihovo sljepilo i egoizam izolovao od ostatka svijeta. I tek bi to tada bila neopisiva nesreća: biti sam u svojoj boli. 

A što se tiče zemlje, i bosanske, i palestinske, i bilo koje druge, nije važno kakvo oružje i organizaciju neko ima, nju će ipak naslijediti, kako piše u Kur’anu i u Zeburu, nakon Tevrata, Božiji dobri robovi. A da se opet podsjetimo te drevne istine, Božija je ipak zadnja, bez obzira kako na terenu izgledalo.(preporod.info)

akos.ba