I otac je jedan
Kaže se – majka je jedna i to ime se podvuče tri puta, a otac, samo jednom, ali kada ga to jednom izgubimo – onda ostanemo siroče!
Šesnaest, osamnaest, dvadeset…”najljepše” i najživlje godine, pune ambicija i snova, a vi nepomični, godine idu, a vi na istom mjestu!
Pomislite kako možda nema jadnijeg stvorenja na svijetu!?
A onda vam “osvane utorak”, stvarni utorak, drugi februar devedest druge godine!
Obično zimsko jutro, čini se ništa drugačije od svih ostalih osim što se u meni “navukla neka tama”, neka naglašena potištenost!
Svi su otišli koji su imali nekuda otići! Dom, tišina i moje usporene misli!,
Odjednom se začuše nečiji trčeći koraci, začas na vratima djevojčica, sa školskom torbom na leđima, k’o bez duše; zadihana
– Umro ti je babo!
– K’o grom iz vedra neba- odjeknuše riječi!
– Eno smrtovnice na čekaoni autobuske stanice – isprekidanim glasom dodade desetogodišnja djevojčica, odahnu malo i ponovo otrča istim koracima na istu autobusku stanicu da ne zakasni u školu!
Hitri koraci odzvanjaju ulicom, a u mojoj glavi tužna vijest!
Umro moj babo! Otukud, zašto! Ni zbog bolesti ni zbog starosti!?
Moj Gospodar zna za mene, uzeo mi oca, nije me Zaboravio, Zna da ovo mogu podnijeti – “nametnuše” se prve misli koje analiziram i dan-danas!
Ali ja više nema oca! U godinama i okolnostima kad sam mislila da mi je najpotrebniji, kao uloga, podrška, figura…
Do jučer sam sanjala o njemu. Bio je tu jučer…za deset, za dvadest, za tridest ..godina!
Bio je u svakoj mojoj životnoj priči. Nije bilo nijedne zamišljene scene u kojoj nije bio glavni ili jedan od važnih likova mog života!
A danas, danas ga više nema, nema ni snova o njemu; “građenih” više od dvadeset godina, nema više ni nade da ću ga ikada sresti na ovom svijetu…
Kako se za jedan dan, jedan trenutak okrene svijet, promijeni cijeli život!?
Kako sada nastaviti život za koji nisam nikada imala plana…
Plakala sam, plakala k’o kiša, k’o rijeka, plakala sam pola dana, neprekidno, sve dok nisam došla do “izbora” da li umrijeti od plaća, ili nastaviti živjeti!?
A šta bih u tom slučaju više mogla učiniti i za njega i za sebe…!? Posumnjala sam u ispravnost svojih misli i “prihvatila” živjeti!
U tom neočekivanom momentu nisam imala dostupnim nikakvo sresdstvo za smirenje osim “mog” Qur’ani-Kerima!
Krenula sam učiti, suru Yasīn! Učila sam tiho i polako, najbolje što sam mogla i znala!
Proučila sam suru i prvi put je poklonila svome ocu!
Yasīn je poput najefikasnijeg lijeka utješio moje srce i smirio dušu – očevoj sevabi i dove, rahmet i magfiret!
Razmišljala sam kao će se obradovati kad mu pristignu moje dove dok još nije ni spušten u svoj kabur! Osjećala sam se korisnim evladom!
Bila sam zahvalan Allah, subhanehu we te’ala, što me uputi u vjeru koju sam tada praktično doživjela, djelić njene neprocjenjive moći i migućnosti!
Odlaskom moga oca riječ smrt je dobila svoje drugo značenje, bilo je to preseljenje – na bolji, vječni svijet, tamo gdje naši bliži, također, čuju i osjete naše dove i hajirli djela koja činimo za njih. Svijet na kojem ćemo imati priliku i da se ponovo sretnemo s njima, ako i mi, naravno, budemo ispunili sve potrebne uvjete!
To je ono što nas u konačnici može utješiti i smiriti i na tome gradimo svoj sabur i svoju ustrajnost!
Prvi udarc je otrpljen i prva “doza lijeka” primljena!
Lijeka koji nema posebno objašnjenje, koji samo djeluje, sigurno i trajno bez “neželjenih posljedica!”
Nastavila sam intenzivno ibadetiti, svakodnevno učiti Qur’an Veličansveni, Yasīn i dove i poklanjati pred dušu svog oca!
Tuga je postepeno iščezavala, bol se liječila, nestajala u ibadetu, a ja nastavila živjeti svoju sudbinu – po planu Božijem!
Dunjalučki odlazak svojih bliskih i dragih, trebamo preboljeti i to je uredu, ali zaboraviti ih – nikada! Jer oni su i dalje naši bliži!
Cijeli život ćemo se identificirati s njima i ostati zauvijek njihovi!
Mi smo jedno od onih tri hajirli djela koje su oni postigli na ovome svijetu, to je i naš i njihov uspjeh!
Neka im je vječni rahmet i magfiret I lijepi džennet!
Piše: Razija Maksumić
Akos.ba
