Hutba iz Čikaga: Čovjek je pod ugovorom!

Kad čovjek hoće da kupi novo auto ili kad želi da renta auto – on potpisuje ugovor. U tom ugovoru precizno je zapisano u kojem periodu i pod kojim uslovima će koristiti to auto. Ukoliko ga koristi u dobre svrhe, on može iz njegovog korištenja mnogobrojne dobiti ostvariti. Ukoliko se pak, nemarno i bahato odnosi prema toj blagodati ili vremenu u kojoj je posjeduje, ili ga eventualno ošteti ili uništi, onda će morati nadoknaditi u cjelosti ili djelomično iz imetka kojeg posjeduje ono što je uništio.

Isto tako je i sa kućom ili nekim drugim dobrom koje čovjek koristi, sve je pod ugovorom i on mora da o tome brine, što se kaže ”kao da je njegovo”. Ugovori se obično sačinjavaju pred svjedocima. Oni mogu biti i usmenog, ali su najčešće pismenog karaktera. Kur’an nas podučava u svom najdužem ajetu – da sve što se pozajmljuje na određeni vremenski rok, treba da se zapiše, da se pozovu svjedoci, da se odredi rok i da se ugovor poštuje.

Čak i brak je ugovor, jer kada se čovjek ženi, on potpisuje ugovor sa suprugom da će poštovati i ispunjavati prava jedno drugoga. Pozovu se i svjedoci, obznani se ljudima i pred kadijom se zapiše. Prije nego im se saopće njihova prava i obaveze, provjeri se ima li kakva smetnja da se taj ugovor eventualno ne bi mogao poštovati, pa se tek onda pristupa sklapanju braka.

Uzvišeni Allah od čovjeka traži da se dosljedno drži svog ugovora kada kaže: ”O vjernici, držite se ugovora!”[1]

Uzvišeni Allah dao je čovjeku sve što mu je neophodno za njegov život; dao mu je razum i emocije, podario mu blagodati vida, sluha, i ostala čula, podario mu najljepši i najsavršeniji oblik, a potom u njega udahnuo Svoju dušu. Nastanio ga na mjestu koje on može besplatno da koristi Njegove blagodati.

No, draga braćo, svi smo mi pod ugovorom. Naš život je ugovor između nas i Onoga Koji nam ga je podario. Čovjek je dao zavjet, i taj zavjet je zapisan u Mushafu, da će on jedino Allaha obožavati i da će poštovati Njegove odredbe. Taj ugovor[2] je izrečen u ezelu (praiskonu) i zapisan pred velikim brojem svjedoka i čovjek se na njega podsjeća čitajući Kur’an. Uzvišeni Allah kaže: ”I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: “Zar Ja nisam Gospodar vaš?” – oni su odgovarali: “Jesi, mi svjedočimo” – i to zato da na Sudnjem danu ne reknete: “Mi o ovome ništa nismo znali.”[3]

Taj ugovor sačinjava vrlo precizne odredbe, koje su čovjeku propisane. Kur’an čak koristi termin ”kutibe”[4] što znači ”propisano, zapisano”, dakle riječ je o obavezi koju je čovjek u ezelu prihvatio. Tako Kur’an kaže: ”Zaista je namaz, vremenski prezicno propisana i zapisana vjernikova dužnost.”[5]

Isto tako kaže: ”O vjernici, propisan vam je post, isto onako kao što je bio propisan svima prije vas…”[6]

Dakle, čovjek ima obavezu poštovati odredbe koje mu je propisao Njegov Gospodar, Onaj kome on duguje svoj život i sve svoje blagodati.

Ukoliko on to zanemari navedeni ugovor, onda slijede penali, odnosno kazne. Jer, on osim što bi u tom slučaju bio loš primjer –  on također djeluje negativno na okolinu, jer pokazuje drugim ljudima da je nezakonito ponašanje moguće i da takvo ponašanje može biti nekažnjivo. On takvim postupcima narušava harmoniju, unosi nered i fesad u zajednicu i postaje opasnost po okolinu. Zato su ljudi ustanovili sudove, da bi se zadržala harmonija i da bi se pravda zadovoljila.

Nekada ljudi izbjegavaju da ispunjavaju određene odredbe iz ugovora, ili čak cijeli ugovor zanemaruju. Tada čovjeka pozivaju na sud, da mu sude. On tada priznaje ili poriče, međutim uvijek mu se predoče dokazi i pozovu svjedoci.

Tako je Uzvišeni Allah ustanovio Sudnji dan, na kojemu će On biti kadija. Posvat će se časni meleki pisari – kiramen katibin, koji će predočiti cjelokupan čovjekov život zapisan dok je živio pod ugovorom.

“Teško nama” – govoriće – “kakva je ovo knjiga, ni mali ni veliki grijeh nije propustila, sve je nabrojala.” I naći će upisano ono što su radili. Gospodar tvoj neće nikome nepravdu učiniti.”[7]

Čak će se pozvati i on sam, da lično posvjedoči ono što je radio. Kur’an to spominje kada kaže: ”Na Dan kada protiv njih budu svjedočili jezici njihovi, i ruke njihove, i noge njihove za ono što su radili.”[8]

U naboljem slučaju, čovjeku koji izbjegava izvršavati svoje obaveze preuzete ugovorom, dadne mu se nova šansa da počne sa ispunjavanjem svog zavjeta i da se drži onoga što je dogovorio. Oni koji ispunjavaju svoje ugovore, oni zadobijaju poštovanje zajednice, bivaju nagrađeni novim – boljim ugovorom i imaju mnogobrojne benefite i koristi.

Tada će oni srećni čitati svoju knjigu i zadovoljni biti: “Onaj kome se njegova knjiga u desnu ruku da, reći će: Evo vam, čitajte knjigu moju, ja sam čvrsto vjerovao da ću račun svoj polagati. I on će biti u životu zadovoljnom, u džennetu predivnom, čiji će plodovi nadohvat ruke biti.”[9]

A oni koji nisu poštovali ugovor, oni će reći: “A onaj kome se da knjiga u lijevu ruku njegovu reći će: Kamo sreće da mi knjiga moja ni data nije i da ni saznao nisam za obračun svoj. Kamo sreće da me je smrt dokrajčila, bogatstvo moje mi nije od koristi, snage moje nema više.”[10]

Uzvišeni Allah za takve je obezbijedio vječnu nagradu – Džennet, jer je On Onaj Koji je Najpravedniji: ”A zar Allah nije Najpravedniji Sudija.”[11]

Nego braćo, kad nešto rentate, bilo od ljudi – bilo od Allaha, poštujte ugovor!

Piše: Hfz. Muriz ef. Mešić, BICC Chicago, 10. novembar 2017.g.

[1] El-Ma’ide, 1

[2] Poznat pod imenom- misaq.

[3] El-E’araf, 172

[4] Od arap. glagola ”ketebe” – pisati

[5] En-Nisa, 103

[6] El-Bekare, 183

[7] El-Kehf, 49

[8] En-Nur, 24

[9] El-Haqqah, 19-23

[10] El-Haqqah, 25-29

[11] Et-Tin, 8

Akos.ba