Hutba: Genocid nad Rohinja muslimanima
Braćo i sestre u islamu! Tema današnje hutbe je Genocid nad Rohinja muslimanima.
Ali prije nego pređem na zadatu temu hoću da vas obavijestim da smo hvala Allahu, dželle še’nuhu, mi hadžije iz Bosne i Hercegovine i bošnjačke dijaspore u našim dovama na hadžu sjećali se Ummeta, našega naroda, Domovine i svih onih koji imaju hak u našim dovama i nadamo se da su naše dove bile kabul! Prekjuče ujutro je Allahovom, azze ve dželle, voljom u Meki preselio naš hadžija Muhamed Baltić, a istoga dana na akšam namazu mu je dženazu klanjalo preko milion klanjača, nakon čega je u Meki ukopan u mezarju Šerai’. Molim Allaha, subhanehu ve te’ala, da se smiluje našem hadžiji Muhamedu i svima nama i sastavi nas u Firdevsu!
Podsjećam sebe i vas na dio 217. ajeta Sure El-Bekare:
...وَلاَ يَزَالُونَ يُقَاتِلُونَكُمْ حَتَّى يَرُدُّوكُمْ عَنْ دِينِكُمْ إِنِ اسْتَطَاعُوا…
…Oni će se neprestano boriti protiv vas, dok vas ne odvrate od vjere vaše, ako budu mogli…
Ova kur’anska istina ostaje sve do Sudnjega dana i o njoj nema polemike i ona se danas obistinjuje i u Mijanmaru gdje živi oko 60 miliona stanovnika, a većinski budisti Rohinja muslimane vide isključivo kao bangladeške muslimane koji dolaze da bi im oteli zemlju. Burmanski generali iz vojne hunte koja je decenijama vladala tom zemljom smatrali su da „ti ilegalni imigranti nemaju nikakve veze sa Mijanmarom“. Budisti im čak osporavaju ime Rohinja i zovu ih Bangladešanima, uz dodatak „ilegalni imigranti“.
U izvještajima zapadnih medija jedan diplomata Mijanmara je 2009. godine uspoređivao „tamno braon“ kožu Rohinja sa „svijetlom i nježnom“ kožom budista, pa je kazao: „U stvarnosti, Rohinja nisu narod Mijanmara, niti etnička grupa Mijanmara. Oni su ružni kao čudovišta!“
Rohinje sebe smatraju posebnim narodom, autohtonim u mijanmarskoj državi Rakhajn (kako nazivaju pokrajinu Arakan). Navode da su se tu naselili prije XV stoljeća, da govore zasebnim rohinja jezikom, da su muslimani i etnički srodni Bangladešanima i burmanskim Indijcima.
Prema jednom škotskom naučniku koji je u XVIII stoljeću izučavao jezike Burme i samo ime „Rohinje“ na njihovom jeziku znači „starosjedioci Arakana“, dok su Rohinje sklone tvrditi da im ime potječe od arapskog izraza „rahma“ i da to znači „Allahova milost“.
Pokrajina Arakan se nalazi na zapadu Mijanmara, graniči sa Bangladešom i u vrijeme doseljavanja prvih muslimana, prema nekim podacima u XIV stoljeću, bio je nezavisno kraljevstvo. Drugi opet navode da su prvi muslimani stigli u ta područja oko 1000. godine kao trgovci, vojnici plaćenici, ali i kao školovani savjetnici tamošnjim kraljevima. Većina stanovništva su danas Arakanci budisti. Višestoljetni suživot budista i muslimana Arakana krajem XVIII stoljeća prekinuli su budistički Burmanci sa juga zemlje, koji su okupirali Arakan, pobili skoro sve muslimane, a ono što je preživjelo, protjerali su u Bangladeš. Od tad počinje i više od dva stoljeća traje progon Rohinja muslimana iz Arakana i drugih burmanskih pokrajina, koji je poprimio formu genocida.
Više desetina hiljada Rohinja muslimana bježe od diskriminacije i smrti u Mijanmaru. U regiji Arakan, koja broji oko tri miliona i stotinu hiljada stanovnika, Rohinja muslimana je oko 40 posto ili preko milion.
Vlasti tvrde da se samo bore protiv „terorista“ tzv. Vojske spasa Rohinja Arakana (ARSA). Vlasti Burme su 1982. godine donijele Zakon o državljanstvu, po kojem je priznato 135 raznih etničkih grupa, ali ne i Rohinja, koje vlast u Burmi ne smatra svojim građanima. U njihovim izvodima iz matične knjige rođenih ne može stajati mjesto rođenja i oni u praksi ne mogu dobiti državljanstvo Mijanmara.
Da bi prijavili rođenje ili smrt člana porodice, Rohinje plaćaju posebne takse. Da bi se vjenčali moraju dobiti dozvolu vlasti, a iznosi tih taksi su toliki da ih tjeraju u susjedni Bangladeš da se tamo vjenčavaju, ali ni Bangladeš im nije baš obećana zemlja. U Mijanmaru samo Rohinje za svoje posjede plaćaju tako visoke poreze i vrlo brzo postaju bezemljaši.
Vojni režim Mijanmara već decenijama zabranjuje Rohinjama da izaberu mjesto življenja. Da bi otputovali iz sela u selo ili do grada, Rohinje su morale pribavljati posebna odobrenja. Pravo na kretanje im je iz godine u godinu sve više ograničavano, tako da je postalo gotovo nemoguće zaposliti se i raditi i dobiti odgovarajuću ljekarsku pomoć…
Rohinjama je uskraćivano i pravo na obrazovanje. Učenici su odustajali od daljnjeg školovanja ili pokušavali otići iz zemlje. Jedino školovanje je ono osnovno i ponegdje srednje koje stječu eventualno u medresama i džamijama koje im je zabranjeno graditi.
Državljanin Mijanmara je onaj čiji su preci rođeni u toj zemlji prije 1823. godine i Anglo-Burmanskog rata. Pridruženi državljani su oni koji su dobili državljanstvo do 1948. godine kada je ta zemlja stekla neovisnost od Ujedinjenog Kraljevstva. Naturalizirani državljani su oni koji su živjeli u Mijanmaru prije 4. januara 1948. godine, a koji su aplicirali za državljanstvo nakon 1982. godine. Rohinje vlasti smatraju ilegalnim imigrantima i oni nemaju nikakva prava.
Rohinje su brodovima preko Malajskog prolaza i Andamanskog mora pokušali izbjeći strašnim sudbinama svojih sunarodnjaka i dospjeti nadomak luka nade u Indoneziji, Maleziji ili Tajlandu. Međutim, ostali su zarobljeni na brodovima, bez vode, hrane, lijekova, pomoći i mogućnost da se bilo gdje iskrcaju. Iako su u proteklom periodu primile dosta muhadžiraa, zemlje u koje su se Rohinje zaputili odbile su ih prihvatiti.
Prema podacima UNHCR‑a, samo u prva tri mjeseca 2014. je u Indoneziju i Maleziju prokrijumčareno više od 87000 Rohinja. Oni su bili izgladnjivani, zlostavljani, čak i zarobljavani u Tajlandu, odakle su krijumčari za njih od njihovih porodica koje su ostavili iza sebe tražili otkupninu. Danas ih oko pola miliona živi u Bangladešu, a ostali u Saudijskoj Arabiji, Pakistanu, Tajlandu i Maleziji.
Prinudni rad je u Mijanmaru uobičajena praksa, ali je u slučaju Rohinja poprimio forme koje graniče sa robovlasničkim odnosom države prema toj manjini. Bez primjera u svijetu i možda najciničniji potez države u projektu raseljavanja Rohinja bila je izgradnja tzv. sela po modelu, namijenjena za naseljavanje Burmanaca budista. Ta su sela na vlastitoj zemlji koji im je oduzela država, prinudnim radom gradile same Rohinje. Država im je oduzela i obradivu zemlju i dodijelila porodicama koje je naselila u ta sela.
Čak je i predsjednik Mijanmara pozivao „ilegalne Rohinje da se iseljavaju u treće zemlje“.
U etničkom čišćenju koje je pokrenuto 1978. godine, 207172 Rohinja je učinilo hidžru u Bangladeš. U novom valu etničkog čišćenja početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, u Bangladeš je prebjeglo 250000 Rohinja. Nakon protjerivanja natrag u Burmu, u Bangladešu je ostalo 21500 izbjeglih Rohinja. U junu 2012. godine raseljeno je dodatnih 90000 ljudi.
Prema podacima UNHCR-a, na emigrantskim brodovima za Maleziju i Indoneziju je u prva tri mjeseca 2014. godine prokrijumčareno, odvezeno u Tajland, pa zlostavljano oko 87000 Rohinja. Brodovima prema Maleziji, Indoneziji i Tajlandu je u prvih pet mjeseci 2015. godine krenulo 58000 Rohinja i drugih burmanskih muslimana.
Za oko 25000 muhadžira, na šest brodova, odbijeno je iskrcavanje u drugim zemljama. Oni koji su se iskrcali najčešće su prodani u roblje, a žene su prisiljene na prostituciju. Tajlandska vojska je brojne brodove sa izbjeglicama odvlačila na otvoreno more prepuštajući ih „laganoj“ smrti.
Istrebljenje Rohinja pojačalo se prošlog proljeća kad su gomile budista, koje su na nasilje navodili lokalni političari, napale sela Rohinja. Incidente je navodno izazvalo silovanje i ubistvo mlade budističke žene u maju, poslije čega je najmanje 170 muslimana ubijeno, a 125000 natjerano u bjekstvo iz njihovih kuća.
Susjedne zemlje ne pokazuju mnogo razumijevanja. Vlasti Bangladeša su prošlog juna bez objašnjenja vraćale izbjeglice, uključujući i tri broda sa stotinjak Rohinja muslimana od kojih su 80 bili djeca, koji su pokušali da preko granične rijeke Naf pobjegne od nasilja u svojoj zemlji i pridruže se nekih tri stotine hiljada sunarodnjaka koji žive u Bangladešu.
Uvjeti u kojima žive po provizornim izbjegličkim logorima opisuju se kao strašni. Human Rights Watch tvrdi da se prema njima ponašaju okrutno ograničavajući im humanitarnu pomoć ne bi li ih odvratili od bijega iz Mijanmara.
Naša današnja pomoć koju ćemo inša-Allah prikupiti na sergiji za Rohinja braću i sestre u Mijanmaru je naš skromni doprinos u ublažavanju njihovih patnji kojima su izloženi! Zato danas ne škrtarimo u našem davanju, jer u našim imecima imaju hak i Rohinja muslimani u Mijanmaru!
Gospodaru, učvrsti nas na putu islama! Pomozi našoj ugroženoj braći i sestrama ma gdje bili, a posebno onima u Palestini, Siriji, Iraku, Kašmiru, Mijanmaru, Jemenu, Libiji i Egiptu! Sačuvaj nas od zla Tvojih i naših neprijatelja! Spletke neprijatelja Ummeta i naše Domovine vrati na njih i zabavi ih njima samima! Smiluj se našim umrlim roditeljima i precima koji su na nas prenijeli svjetlo Dina! Uputi našu djecu i potomke i učini ih prvacima ummeta i radostima naših očiju i srca na ovom i budućem svijetu! Budi nam Milostiv na Sudnjem danu i počasti nas u Džennetu društvom poslanika, iskrenih, šehida i dobrih ljudi!
وَالسَّلاَمُ عَلَيْكُمْ وَرَحْمَةُ اللَّهِ!
Hatib Nezim ef Halilović Muderris
Džamija Kralj Fahd Sarajevo
15.09.2017.
Akos.ba
