Hfz. Muamer Okanović: „Ramazan je škola, diplomu dobijemo za Bajram, do nas je šta dalje“

U bajramskom intervjuu za portal Akos.ba, sa hafizom Muamerom Okanovićem, imamom džamije Ferhadija u Banjaluci, smo razgovarali o proteklom ramazanu, blagodatima Kur’ana, njegovom putu do titule hafiza i savjetima kako ustrajati u dobru nakon Bajrama.

Razgovarao: Nedim Botić

Po čemu ćete pamtiti protekli mjesec ramazan?

Ovaj ramazan je zasigurno jedan od najposebnijih ramazana u mom životu. Prije svega, zato što je ovo prvi ramazan kojeg sam dočekao i kojeg provodim kao imam džamije Ferhadije u Banjaluci. Po prvi put imam svoj džemat, imam mogućnost da se družim sa svojim džematlijama, da sa njima budem u tom nekom  stalnom diskursu. Tako da je sama ta činjenica dovoljna da ovaj ramazan bude posebniji u odnosu na one prethodne. Čak štaviše, ovaj ramazan je još više ukrašen i još ljepši i posebniji zato što po prvi put i džemat Ferhadija, i Banjaluka, i ja sam imamo priliku učiti hafisku mukabelu u Ferhadija džamiji od njenog obnavljanja. Sama hafiska mukabela je donijela blagi, bogougodni, povjetarac koji je razgalio, kako mene kao učača, tako pretpostavljam i moje kolege, tako i one slušaoce, one džematlije koje su bile revnosne u dolasku i praćenju učenja Kur’ana. Tako da posebnost ovog ramazana se može očitovati najviše u prvoj hafiskoj mukabeli u Ferhadiji, koja je protekla veoma uspješno. Pored toga, ovaj ramazan je obilovao zajedničkim druženjima i iftarima kako sa kolegama hafizima i imamima, tako i sa drugim džematlijama i omladinom, što je dodatno upotpunilo i uljepšalo ramazansku atmosferu koja je bila veoma posebna, autentična i unikatna u gradu na Vrbasu.

Uspomena na prijašnje ramazane?

Postoji nekoliko tih slika koje se pojave u mojoj glavi kada razmišljam o prethodnim ramazanima, koje sam imao priliku provesti.

Prije svega, kad pomislim na ramazan, prva slika koja mi se javlja je slika djetinjstva. Slika kada zajedno sa svojom majkom i rahmetli babom iščekujem iftar. Iako ja nisam te ramazane postio, ipak sam se trudio i roditelji su me učili da pokušam da ispostim dan, navikavali me na post. Ti trenuci dok iščekujem iftar za porodičnom sofrom su neki od najljepših momenata koji mogu ostati u sjećanju jednog djeteta. Kod nas muslimana, kao što znamo, svaki detalj u životu može biti ibadet, tako i ta sofra, ramazanska, koja se dočekuje u krugu porodice kada se zajedno radujemo prekidu posta.

Javlja mi se slika kada sam zajedno sa rahmetli dedom odlazio na teravih-namaze, isto kao mali dječarac. Moj dedo rahmetli je bio insan koji je meni davao jedan poseban vid pažne. Vodio bi me u džamiju i upoznavao sa tim novim svijetom koji je meni neobičan, pomalo i čudan, ali i izuzetno lijep i ugodan. Ja sa njim u ramazanskim danima upoznao šta to znači otići u džamiju, obaviti namaz, poselamiti se sa ljudima, upoznati imama džemata.

Iz nekog skorijeg sjećanja, jedan od ramazana koji mi je ostao u sjećanju je ramazan koji sam proveo u Tuzli, učeći po prvi put u svom životu hafisku mukabelu u Prinčevoj džamiji. Tada ja još nisam završio hifz, još uvijek sam bio jedan od učenika svog muhafiza, mr. hfz. Edina Dedića, koji me je tog ramazana polako pripremao za izlazak pred Komisiju za hifz. Taj ramazan mi je ostao specifičan, kako po toj prvoj mukabeli u mom životu, tako i po prvom itikafu, kojeg sam proveo sa svojim muhafizom. Taj ramazan je uveliko doprinio mojoj duhovnoj izgradnji, srčanim spoznajama, i zbližavanju kako sa muhafizom, tako i sa Kur’anom, jer sam taj ramazan otkrio neke nove dimenzije Kur’ana, koje su mi se pokazale kroz tadašnje ramazanske aktivnosti.

Put hifza?

Svaki hafiz svoj put učenja Kur’ana napamet posmatra na specifičan način. Svako ljudsko biće je na svoj način specifično, tako je i njihov put autentičan i unikatan. U dodir sa Kur’anom i hifzom sam po prvi put došao u u Behram-begovoj medresi u Tuzli i sa mojim muhafizom, mr. hfz. Edinom Dedićem, koji me je polako uvodio u taj svijet. Veoma je interesantno kako sam posmatrao hifz i hafize prije negoli sam se upustio u cijeli projekat učenja hifza. Hafizi su oduvijek za mene predstavljali jednu nedostižnu visinu, gromade, institucije koje kao da nisu sa ovoga svijeta, kao da su došli sa drugog svijeta. Ja sam imao takvu percepciju. Imao sam u sebi skrivenu želju da i ja nekada budem tu, ali nikada nisam mislio da ću jednog jednoga dana to moći postići, da ću ja imati snage, hrabrosti, dovoljno volje i želje da ja to završim. Jedan od prvih insana koji mi je nagovijestio da bih ja trebao se upustim u taj hajirli posao je bio moj razrednik u medresi, Idriz ef. Memić, molim Allaha da ga neizmjerno nagradi. Bio je jedan od prvih insana koji mi je nagovijestio i predložio da krenem tim putem.

U samoj medresi nisam bio puno revnostan i radan na polju hifza, prešao sam oko tri kruga ili pet džuzeva. Nakon mog odlaska u Jordan, gdje sam uspješno završio fakultet islamskih nauka na Jordanskom univerzitetu, odlučio sam da počnem sa hifzom na prvoj godini studija dok sam još učio arapski jezik. Imao sam dosta slobodnog vremena, pa sam odlučio da se okušam, da vidim koliko mogu naučiti Kur’ana napamet. Učio sam redom, ispočetka. Upoznavajući se sa surama iz Kur’ana, i pamteći svaku suru, osjećao sam potrebu da nastavim dalje, jer je svaka sura bila poseban svijet za sebe. Svaka sura je nudila autentične slike, autentične prikaze, i svaka sura je imala svoj specifičan stil, koji je bio razgaljujući i budio u meni žeđ da nastavim dalje, da se još više upuštam u duboko more koje se zove Kur’an. Sjećam se, imao sam adet učiti hifz na sabah-namazu u jednoj džamiji u mom kvartu u Ammanu. Došao bih u džamiju pola sata prije klanjanja farz namaza, klanjao bih sunnete i naučio jednu stranicu napamet, a nakon farza bih naučio još jednu stranicu. U toku dana bih ih ponavljao.

Veoma je interesantan detalj, kada sam došao do sure Merjem, i kada sam učio ajete o Isau, alejhi-s-selam, kada ga Merjema donosi pred svoj narod i kada je oni kritikuju zbog njene pobožnosti, ali i tog nedjela kojeg su oni smatrali da ga je počinila. Detalj koji me je dirnuo jeste kada Isa, alejhi-s-selam, progovara: „Ja sam Allahov rob, On će mi dati Knjigu i učiniti me vjerovjesnikom…“. Allah, dž.š., mi je dao takav hal, kao da sam vidio tu scenu, te ajete, kao da sam gledao film, ne mogu reći predstavu, jer je Kur’an svojim savršenstvom i rječitošću mnogo rječitiji od bilo kakvog filma ili predstave. Kroz taj detalj, Allah je dao da još više budem vezan za Kur’an, nisam mogao suzdržati emocije, jer je to za mene bilo do tada nedoživljeno iskustvo. Sam put hifza i svaka sura je nudila jednu novu dimenziju, jedno novo iskustvo. I to najbolje znaju hafizi koji su kroz to prošli, to je neponovljivo iskustvo. Molim Allaha da bude nas što više da učimo hifz, da se što više ljudi upusti u to nepregledno more kur’anskih ljepota.

Šta poslije Bajrama?

Moja želja je da ovaj ramazan bude kamen temeljac za druge hajirli aktivnosti koje ćemo, uz pomoć Uzvišenog Allaha, dž.š., pokretati i u njima ustrajavati. Mi smo prije ramazana u džamiji Ferhadiji pokrenuli jedan fin ibadet, jednu lijepu aktivnost, a to je obavljanje džematskog zikra poslije akšam-namaza četvrtkom. Nadamo se da će se ramazansko ruho prenijeti na ostale dane. Siguran sam da će svaki džematlija, pa i ja lično, prenijeti makar jedan detalj, određeni postotak djela iz ramazana u svoj život i nakon Bajrama. Jer ramazan je škola, a mi smo na njoj diplomirali za Bajram. E, onda ćemo vidjeti šta ćemo sa diplomom. Da li ćemo je iskoristiti, ili je ostaviti da skuplja prašinu? Ja se nadam da ćemo biti od onih koje je ramazan promijenio nabolje i i koji će svojim radom, trudom, djelovanjem, zalaganjem, da prije svega izgradi sebe kroz tu školu, a onda pomogne u izgradnji zajednice i okoline. To je posebno bitno u Banjaluci, multikulturalnom društvu, specifičnoj sredini. Ramazan nam treba biti kamen temeljac za korak naprijed u životu, sa sobom samima i sa drugim ljudima koji žive u našoj sredini.

Savjet za sve one koji žele da uče Kur’an napamet?

Kur’an nemojmo posmatrati, čisto kao suhoparnu formu, kao nešto kroz što ćemo obaviti jedan ibadet. Kur’an je, volim to uvijek reći, jedno umjetničko djelo, koje koliko god mi pokušavali, do kraja razumjeti, nikada to nećemo moći. Kur’an ima te perde, zastore, koji nam se konstantnim druženjem sa njim otkrivaju i pokazuju. Moj savjet onima koji voljeli da se više druže sa Kur’anom, je da prvo otvore svoje duše i srca za Kur’anski tekst, koji se unutra nalazi. Da Kur’anu ne prilaze sa predrasudama, sa već postojećim ideologijama koje imaju, već da se prepuste Kur’anu, da ih on poput rijeke vodi i da ih nosi ka tom najljepšem cilju koji Kur’an može da povede. Neophodno je prepustiti se, neophodno je dopustiti Kur’anu da uđe u naš život, našu realnost, našu svakodnevnicu. Da kroz Kur’an mi živimo, i da u tim ajetima koji se u Kur’anu nalaze pronađemo i osjetimo ta biserja i mudrosti koje nam Allah, dž.š., nudi.

Bajramska poruka za naše čitaoce?

Savjetovao bih prije svega sebe a potom i ostale muslimane, posebno omladinu, da u vremenima duhovnih i materijalnih kriza budemo ona kap dobra, koja će vremenom prerasti u bujnu rijeku pozitivnih promjena. U trenucima kada su podijeljenost, netrpeljivost i mržnja najatraktivnije ideologije, potrudimo se da glasom razuma/fitre očuvamo jedinstvo muslimana u kojem se ogleda naša istinska snaga, kako bi naši potomci ponosno od nas preuzeli bajrak islama kako ga i mi zaprimismo od naših vrijednih predaka.

Ramazan je škola, a mi smo na njoj diplomirali za Bajram. E, sad ćemo vidjeti šta ćemo sa diplomom. Da li ćemo je iskoristiti, ili je ostaviti da skuplja prašinu? Nakon ramazana ćemo biti pročišćeni i spremni da se suočimo sa našom realnošću. Tokom ramazana smo, shodno mogućnostima, bili povučeni i predani ibadetu, druženju sa Kur’anom i Allahom, dž.š. Ta pozitivna energija koja se sakupljena tokom ramazana, treba da se ispolji i nakon Bajrama, i da nam bude dostatna do idućeg ramazana. Da diplomu koju smo stekli u ramazanu, iskoristimo nakon Bajrama u činjenju dobrih djela, da bi nas Allah učinio sretnim na oba svijeta i od stanovnika Dženneta.