Hfz. Behija Spahić za Akos.ba: Allahova knjiga je nepresušan izvor smjernica čovjeku

Razgovarala: Rabija Arifović

Kur’an, posljednja Allahova dželle dželaluhu Objava, uputa ljudima, i mudžiza Muhammeda, a.s., je Knjiga koja je u povijesti najviše proučavana, prepisivana ali i učena napamet. Učenje Kur’ana napamet sa sobom nosi časnu titulu čuvara Allahove Knjige, i time su hafizi nosioci zastave islama, nosioci su počasti. Put hifza zahtijeva žrtovanje, upornost, odlučnost, istrajnost, a mlada hafiza Behija Spahić je iskazala navedeno, te je ponijela najčasniju titulu ovodunjalučkog života. Porodica Spahić živi u duhu islama, njegujući kur’anske odredbe, njegujući i čuvajući Allahovu posljednju Objavu. Behija je svršenica Behram-begove medrese u Tuzli, bila je učesnica brojnih takmičenja iz učenja Kur’ana, a mentor na putu hifza joj je bio  njen otac, hafiz Mirnes Spahić, profesor kiraeta u Behram-begovoj medresi, koji je ujedno muhafiz najvećeg broja hafiza u Tuzli, pa tako i šire, što ovoj priči daje dodatni nit unikatnosti. Behija je titulu čuvara Allahove Knjige ponijela 2014. godine. Trenutno je studentica na Stomatološkom fakultetu Univerziteta u Sarajevu.

Akos.ba: Odrasli ste u porodici u kojoj se Kur’an voli i njeguje. Da li je tokom djetinjstva bila prisutna misao o mogućnosti učenja hifza?

Behija Spahić: Odrasla sam u porodici gdje sam svakodnevno posmatrala momke i djevojke raznih uzrasta kako dolaze kod oca na preslušavanje određenih stranica iz Časnog Kur’ana. Tako sam od malena, posmatrajući prvo oca i njegovo održavanje hifza, pa onda i sve njegove, nazovimo učenike, stekla datu svijest o veličini i značaju hifza, a samim hafizima sam se divila i doživljavala ih posebnim i genijalno pametnim osobama. Međutim, biću iskrena i reći da sve do mog dolaska u medresu, nije mi bilo ni na kraj pameti da počnem sa učenjem hifza, niti sam imala ubjeđenje da sam sposobna za takvo nešto. Prelomni trenutak da donesem odluku da počnem ozbiljno da učim hifz bio je upravo moj dolazak u Medresu. Vidjevši koliko djeca iz raznih sredina, i sa dosta lošijem umijećem učenja Kur’ana od mog, marljivo uče hifz, žrtvuju svoje mladalačko vrijeme u korist hifza i žude za tom ovosvjetskom titulom, ja sam prosto osjećala dužnost da počnem učiti hifz, ali i djelimično stid što se na to nisam odlučila i mnogo ranije obzirom da sam bila svjedok i veličine i bereketa samog hifza i hafiza još od rođenja.

Akos.ba: Mentor Vam je bio otac, hafiz Mirnes Spahić. Vjerujemo da je to bio dodatni izvor snage?

Behija Spahić: Moj otac, a ujedno i moj muhaffiz, je bio dosta više od dodatnog izvora snage. On je bio i sebeb meni i mojoj sestri i braći da zavolimo učenje Kur’ana još od malena, da ne žalimo sate i sate dnevnog vremena u korist učenja Kur’ana, podučavajući nas da je u učenju hifza samo dobro a da same hafize, kao čuvare Božije riječi, čuva Sam Onaj Čije riječi nosiš. I u samom procesu učenja hifza, dosta je olakšavajuća okolnost kad ti je učitelj u kući i stalno dostupan da ti objasni ako ti nešto nije jasno, da ti pokaže, pomogne ili u krajnjem, da te presluša u bilo koja doba. Njegova želja da postanem hafiza, je bila jednako velika kao i moja, ukoliko nije bila još i veća, pa se svakoj mojoj novonaučenoj stranici radovao jednako kao i ja. A mladoj osobi, punoj snage i energije, upravo je podrška i radost zbog svakog tvog pojedinačnog uspjeha potreban da te drži na putu kojim kreneš, ma koliko težak i dugotrajan on bio. Pored oca, koji je bio moj nepresušni izvor snage, i moja majka mi je oduvijek pružala podršku i pomoć na putu hifza na način na koji samo majke to lijepo umiju i znaju.

Akos.ba: Vaš brat i sestra kroče jednakim putem, a Vašim roditeljima je to zasigurno neizmjerna radost. Možete li nam reći na koji način Vi doživljavate ovu lijepu priču Vaše porodice?

Behija Spahić: To je sve Allahova volja i sudbina, da se svo učenje hifza u našoj porodici odvijalo nekako prirodno i spontano. Opet naglašavam, posmatrajući očevo žrtvovanje na polju podučavanja drugih hifzu i njegova radost kad bi neki od njegovih učenika uspio doći do kraja puta hifza, nije moglo a da ne ostavi trag i na članove njegove porodice koji su cijelo vrijeme bili svjedoci tome. Tako da meni, kao najstarijem djetetu, ta želja i svijest o hifzu prva se javila, a potom i mojoj mlađoj sestri, Lamiji, a nadam se ako Bog da da će taj prirodni tok biti nastavljen i u pogledu moja dva mlađa brata. Dakle, kada kažem prirodno i spontano iniciranje našeg učenja hifza, mislim na to da niti je mene i moju sestru otac ikada nagovarao, nekim sredstvima motivirao da počnemo učiti hifz, ili ne daj Bože, tjerao da ga učimo, nego je on svojim zalaganjem, trudom i požrtvovanošću na polju podučavanja hifza među omladinom, sam doveo da sestra i ja same zaključimo i odlučimo da je titula hafize ono što u budućnosti želimo da imamo ispred svojih imena.

Akos.ba: Da li je teško uskladiti učenje hifza a svakodnevnim obavezama? Obzirom da ste u toku učenja hifza bili učenica Medrese, kako ste organizovali svoje vrijeme?

Behija Spahić: Učenje hifza je aktivnost koja iziskuje jako mnogo vremena, energije i snage a koje se bez većih poteškoća pronalazi samo ukoliko osoba dovoljno jako želi učiti hifz. Sam put hifza, pored što je težak i naporan, on je i poprilično dug, jer naime u prosjeku se hifz završava za tri godine, tako da on zahtijeva da dosta svojih aktivnosti žrtvujete u korist hifza, što je poseban izazov mladoj osobi, posebno u svijetu iskušenja i globalnoj dostupnosti svih mogućih informacija i tehnologija, kakav je svijet danas. Međutim, kada svoje dnevne aktivnosti organizujete i prilagođavate hifzu a ne hifz drugim aktivnostima, onda učenje hifza ne predstavlja veću poteškoću, čak ni u internatskom smještaju kakav je u Medresi.

Akos.ba: Hifz nije tek memorisanje Kur’ana, to je način života. Možete li nam reći na koji način je hifz utjecao na Vaš život?

Behija Spahić: Samo postizanje titule čuvara Kur’ana Časnog mijenja tvoj život iz temelja. To svaki novi hafiz primijeti počevši od promjene načina na koji te tretiraju članovi tvoje porodice, pa rodbina, prijatelji i poznanici. U tom procesu svojevrsnog “penjanja na društvenoj ljestvici” i ti sam se neizostavno počinješ mijenjati nabolje, počevši od svojih riječi, svog odnosa prema roditeljima, prema svim ljudima i ostalim Allahovim stvorenjima. Rekla bih, kao što hafiz čuva u prsima svojim Allahovu riječ, isto tako Uzvišeni Stvoritelj čuva hafiza da ne skrene ili spotakne se na putu hajra.

Akos.ba: Kako ste doživjeli trenutak proglašenja čuvarem Allahove Knjige?

Behija Spahić: Dan kada sam naučila posljednju stranicu Kur’ana Časnog, dan kada sam položila hifz pred komisijom Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini kao i dan moje hafiske dove držim kao tri najsretnija dana u mom životu, koji sad evo broji preko dvadeset i jednu godinu. To su momenti koji se ne daju opisati riječima, jer su ostvarenje sna svakog mladog učača hifza. To su one emocije koje navru sa spoznajom da se svaka minuta učenja, svaki sat neprospavane noći i svaka žrtva koju si podnio na svom putu hifza, i više nego isplatila. Molim Uzvišenog da svakom ko žudi za tim da da to i doživi jednog dana.

Akos.ba: Imate li određene savjete za one koji tek počinju sa učenjem hifza?

Behija Spahić: Onima koji su se odlučili poći putem hifza savjetujem da se čuvaju današnjih poroka i stvari koje omladini nemilice kradu dragocjeno vrijeme, da ne žale žrtvovati druženja, spavanje, ispijanje kahvi i boravke na društvenim mrežama radi učenja hifza. Također, savjetujem im da svoj prvobitni čisti motiv učenja hifza samo radi Allaha, koji imaju na početku učenja hifza neprestano obnavljaju, na način na koji sami sebi odrede da im najbolje odgovara, bilo kroz iščitavanje hadisa o vrijednosti učenja Kur’ana, bilo odlaskom na vjerska predavanja, bilo odlaskom na hafiske dove svojih vršnjaka, ili na drugi način.

Akos.ba: Kur’an obiluje poukama za čovječanstvo. Možete li izdvojiti neku od njih, koju biste poslali kao poruku čitaocima?

Behija Spahić: Allahova knjiga je nepresušan izvor smjernica čovjeku kako da se vlada na ovom prolaznom svijetu, svijetu savremenog doba, dobu poremećenih društvenih vrijednosti i izgubljenog morala i etičnosti. Kao što Uzvišeni na početku sure El- Bekare, kaže: “Elif Lam Mim. Ova Knjiga, u koju nema nikakve sumnje, uputstvo je svima onima koji se budu Allaha bojali”, Kur’an je jedina knjiga u čiju tačnost i istinitost nema sumnje, i ona kao takva objavljena od strane Stvoritelja Svojim stvorenjima, jedina je uputa ljudima u životu na ovom svijetu. Sam Uzvišeni Stvoritelj u Kur’anu kaže da je to knjiga u kojoj ništa nije propušteno ni pretjerano, da je to knjiga koja sadrži objašnjenje svih stvari. Također, u pogledu vjernika Allah kaže da je Kur’an sama milost Njegova, da je on radosna vijest i opomena, da je putokaz i lijek njihovim srcima: „Mi objavljujemo u Kur’anu ono što je lijek i milost vjernicima...” (El-Isra’, 82) Nadalje, Svemilosni kaže da je jedino Njegova Knjiga  putokaz koji vodi ispravnom putu, putu pobjede i putu Njegovog zadovoljstva, a taj put je samo jedan: „Ovaj Kur´an vodi jedinom ispravnom putu i vjernicima koji čine dobra djela donosi radosnu vijest da ih čeka nagrada velika.“ (El-Isra´, 9) Pored toga, Allah obećava onima koji se druže s Kur’anom, izučavaju ga i vode se u životu njime, slavu i uspjeh na oba svijeta: „Mi vam Knjigu objavljujemo u kojoj je slava vaša, pa zašto se ne opametite?“ (El– Enbija, 10) Takva knjiga, u koju nikakve sumnje nema, knjiga za koju Stvoritelj tvrdi da je nemoguće načiniti niti jednu knjigu barem djelimično sličnu njoj, opisana je i kratko i jednostavno još kao ‘jasna svjetlost’ : „O ljudi, dokaz vam je stigao od Gospodara vašeg i mi vam objavljujemo jasnu svjetlost.“ (En– Nisa´, 174) Stoga, nastojmo da dopustimo da ova čista svjetlost dopre do nas, da osvijetli tmine naših nutrina, da nam bude osvjetljenje kojim ćemo se služiti idući putem dobra, putem Njegove milosti zadovoljstva, i na kraju, da će ta ista svjetlost zasijati na Danu polaganja računa kao kruna na našim glavama, kao što se u hadisu kaže ‘kruna od svjetlosti koja će sijati kao samo Sunce”. Molim Uzvišenog da učini Kur’an proljećem srca naših i izvorom sreće i snage duša naših.

Akos.ba