Gaza i raspad svjetskog poretka izgrađenog na moći

Katastrofalno nasilje u Gazi odvijalo se unutar međunarodnog sistema koji nikada nije bio osmišljen da obuzda geopolitičke ambicije moćnih država. Razumijevanje zašto su se Ujedinjene nacije pokazale tako ograničenima u odgovoru na ono što mnogi smatraju genocidnim napadom zahtijeva povratak temeljima poretka uspostavljenog nakon Drugog svjetskog rata i sagledavanje načina na koji je njegova struktura dugoročno omogućavala nekažnjivost, a ne odgovornost.

Nakon Drugog svjetskog rata, dogovorena je arhitektura novog međunarodnog poretka zasnovanog na poštivanju Povelje UN-a i međunarodnog prava kao normativnog temelja mirne budućnosti. Iznad svega, cilj je bio spriječiti treći svjetski rat. Ove obaveze proizašle su iz razaranja globalnog sukoba, poniženja ljudskog dostojanstva kroz nacistički Holokaust i javnih strahova od nuklearnog oružja.

Ipak, politička potreba da se udovolji pobjedničkim državama kompromitirala je ove aranžmane od samog početka. Nesuglasice oko prioriteta svjetskog poretka prikrivene su davanjem Vijeću sigurnosti isključive ovlasti odlučivanja i dodatnim ograničavanjem autonomije UN-a. Pet država postale su stalne članice, svaka s pravom veta: Sjedinjene Američke Države, Sovjetski Savez, Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo i Kina.

U praksi, to je značilo da je globalna sigurnost u velikoj mjeri prepuštena tim državama, čime je očuvana njihova dominacija. Time su strateški interesi geopolitičkih aktera izuzeti od obavezne primjene pravnih ograničenja, uz istovremeno slabljenje kapaciteta UN-a. Sovjetski Savez je imao određeno opravdanje da se brani od zapadom dominirane većine u glasanju, ali je i sam pragmatično koristio veto i pokazivao ignorantski odnos prema međunarodnom pravu i ljudskim pravima, kao i tri liberalne demokratije.

Godine 1945. smatralo se da ove vlade jednostavno zadržavaju tradicionalne slobode manevriranja koje su praktikovale takozvane Velike sile. Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska, vodeće članice NATO-a u euroatlantskom savezu, budućnost su posmatrale kroz prizmu rastućeg rivalstva sa Sovjetskim Savezom. Kina je, u međuvremenu, bila zaokupljena građanskim ratom koji je trajao do 1949. godine.

Tri aspekta ovog poslijeratnog aranžmana oblikuju naše današnje razumijevanje.

Prvo, historijski aspekt: učenje iz neuspjeha Lige naroda, gdje je odsustvo utjecajnih država potkopalo relevantnost organizacije u pitanjima rata i mira. Godine 1945. smatralo se boljim priznati razlike u moći unutar UN-a nego graditi globalno tijelo zasnovano na demokratskoj jednakosti suverenih država ili veličini populacije.

Drugo, ideološki aspekt: politički lideri bogatijih i moćnijih država imali su daleko veće povjerenje u militarizam „tvrde moći“ nego u pravni „meki“ pristup. Čak je i nuklearno oružje uklopljeno u logiku odvraćanja, umjesto poštivanja člana VI Ugovora o neširenju nuklearnog oružja, koji zahtijeva dobronamjerno zalaganje za razoružanje. Međunarodno pravo je zanemarivano kad god je bilo u suprotnosti s geopolitičkim interesima.

Treće, ekonomistički aspekt: profitabilnost utrka u naoružanju i ratova ojačala je obrazac bezakonite globalne politike iz perioda prije Drugog svjetskog rata, održavan savezom geopolitičkog realizma, korporativnih medija i privatnog vojnog sektora.

Zašto UN nije mogao zaštititi Gazu

U ovom kontekstu, ne iznenađuje što su Ujedinjene nacije djelovale razočaravajuće tokom više od dvije godine genocidnog napada na Gazu.

U mnogim aspektima, UN je radio upravo ono za šta je bio dizajniran u haosu nakon 7. oktobra, a samo temeljite reforme, vođene Globalnim jugom i transnacionalnim civilnim društvom, mogu promijeniti ovo strukturno ograničenje. Ono što ove događaje čini posebno uznemirujućim jesu ekstremi izraelskog nepoštivanja međunarodnog prava, Povelje UN-a, pa čak i osnovnog morala.

Istovremeno, UN je djelovao konstruktivnije nego što se to često priznaje u razotkrivanju flagrantnih kršenja međunarodnog prava i ljudskih prava od strane Izraela. Ipak, nije dosegao ono što je bilo pravno moguće, naročito kada Generalna skupština nije iskoristila potencijal samoosnaživanja kroz rezoluciju „Ujedinjenje za mir“ ili normu „Odgovornost za zaštitu“.

Među najjačim doprinosima UN-a bili su gotovo jednoglasni sudski ishodi pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ) o genocidu i okupaciji. U vezi s genocidom, ICJ je odobrio zahtjev Južnoafričke Republike za privremene mjere koje se odnose na genocidno nasilje i ometanje humanitarne pomoći u Gazi. Konačna odluka očekuje se nakon dodatnih rasprava 2026. godine.

Što se tiče okupacije, odgovarajući na zahtjev Generalne skupštine za pojašnjenje, Sud je 19. jula 2024. izdao historijsko savjetodavno mišljenje u kojem je utvrdio da Izrael teško krši svoje obaveze prema međunarodnom humanitarnom pravu u upravljanju Gazom, Zapadnom obalom i Istočnim Jerusalemom. Naloženo je povlačenje Izraela u roku od godinu dana. Generalna skupština je velikom većinom potvrdila ovo mišljenje.

Izrael je odgovorio odbacivanjem ili ignorisanjem autoriteta Suda, uz podršku američke vlade koja je iznijela izvanrednu tvrdnju da obraćanje ICJ-u nema pravnu osnovu.

UN je također pružio znatno pouzdanije izvještavanje o genocidu u Gazi nego što su to činili korporativni mediji, koji su često pojačavali izraelska opravdanja i potiskivali palestinske perspektive. Za one koji traže vjerodostojnu analizu optužbi za genocid, Vijeće za ljudska prava ponudilo je najuvjerljiviji odgovor na proizraelske distorzije. Publikacija Mjesec će izaći iz ove tame: Izvještaji o genocidu u Palestini, koja sadrži javno dostavljene izvještaje specijalne izvjestiteljice Francesce Albanese, dokumentira i snažno podržava nalaze o genocidu.

Dodatni, često neprepoznati doprinos dala je UNRWA, agencija UN-a za palestinske izbjeglice, čije su usluge bile ključne za civilno stanovništvo suočeno s akutnom nesigurnošću, razaranjem, glađu, bolestima i okrutnim ratnim taktikama. Tokom izraelskih djelovanja u protekle dvije godine, 281 član osoblja ubijen je dok su pružali sklonište, obrazovanje, zdravstvenu i psihološku podršku ugroženim Palestincima.

Umjesto zaslužene pohvale, UNRWA je neodgovorno osuđena od strane Izraela i, bez vjerodostojnih dokaza, optužena da je omogućila učešće osoblja u napadu 7. oktobra. Liberalne demokratije dodatno su pogoršale situaciju obustavom finansiranja, dok je Izrael zabranio ulazak međunarodnom osoblju u Gazu. Uprkos tome, UNRWA je nastavila svoj humanitarni rad u najvećoj mogućoj mjeri i s velikom hrabrošću.

U svjetlu ovih institucionalnih slabosti i djelimičnih uspjeha, implikacije za globalno upravljanje postaju još očitije, otvarajući prostor za širu procjenu legitimiteta i odgovornosti.

Moralni i politički troškovi paralize UN-a

Sve navedeno mora se posmatrati u kontekstu kontinuirane palestinske patnje, koja traje uprkos brojnim izraelskim kršenjima, a koja su rezultirala s više od 350 palestinskih smrti od postizanja primirja 10. oktobra 2025. godine.

Međunarodno pravo, čini se, nema direktan utjecaj na ponašanje glavnih državnih aktera, ali utiče na percepciju legitimiteta. U tom smislu, odluke ICJ-a i izvještaji specijalne izvjestiteljice, koji ozbiljno razmatraju dimenzije međunarodnog prava, imaju posredan efekat legitimiranja različitih oblika djelovanja civilnog društva u podršci istinskom i pravednom miru, koji podrazumijeva ostvarenje osnovnih palestinskih prava – prije svega neotuđivog prava na samoopredjeljenje.

Isključivanje palestinskog učešća u Trumpovom planu, nametnutom od strane SAD-a, za oblikovanje političke budućnosti Gaze, znak je da liberalne demokratije tvrdoglavo ostaju pri svojim neodrživim stavovima saučesništva s Izraelom.

Na kraju, jednoglasno usvajanje Rezolucije Vijeća sigurnosti 2803, koja neprihvatljivo podržava Trumpov plan, u potpunosti svrstava UN uz SAD i Izrael, predstavljajući demorališuće izbjegavanje i odbacivanje vlastitih mehanizama za utvrđivanje istine. Time se uspostavlja izuzetno loš presedan za provođenje međunarodnog prava i odgovornost počinilaca međunarodnih zločina.

Takvo djelovanje produbljuje krizu povjerenja u globalno upravljanje i naglašava hitnu potrebu za suštinskom reformom UN-a ako se ikada žele ostvariti stvarni mir i pravda.

Stavovi izneseni u ovom članku pripadaju autoru i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Richard Falk

Richard Falk je profesor emeritus međunarodnog prava (Albert G. Milbank) na Univerzitetu Princeton i istraživački saradnik u Orfalea centru za globalne studije. Također je bivši specijalni izvjestilac Ujedinjenih nacija za ljudska prava Palestinaca.

akos.ba