Fenomeni islamske civilizacije: Briga o životinjama

Principi naše civilizacije na polju brige prema životinjama potvrđuju da se ljudski i životinjski svijet odlikuje svojim osobinama, prirodom i osjećanjima:

“Sve životinje koje po Zemlji hode i sve ptice koje na krilima svojim lete svjetovi su poput vas.” (El-En’am, 38.)

Zato životinji pripada pravo na brižnost i milost kao što to pripada čovjeku: “Milostivima će se Milostivi smilovati”.   

“Onaj ko je obdaren blagošću, on je dobio svoj udio dunjalučkog i ahiretskog dobra”

Čak, milost prema životi­njama može uvesti čovjeka u Džennet: “Dok je putovao, nekog čovjeka je obuzela žestoka žeđ, potom je naišao na bunar i spustio se u njega da utoli svoju žeđ. Kada je izašao, ugledao je psa kako dahće i jede prašinu od žeđi, zatim je rekao u sebi: “Ovog psa je obuzela žeđ koliko i mene”, te se vrati u bunar i zahvati svojom cipelom vode, potom mu je otvorio usta i napojio ga, te ga je Allah za to nagradio i oprostio mu njegove grijehe. Ashabi rekoše: “O Allahov Poslaniče, zar i radi životinja možemo imati nagradu?”, te im on reče: “Zbog svakog živog bića imate nagradu” (Buhari, Muslim)

Grubost prema životinjama može uvesti u vatru: “Jedna žena je ušla u Džehennem zbog mačke koju je zatvorila, nije je hranila, niti ju je pustila da se hrani iz prirode’^!

Šeri’at propisuje samilost prema životinjama, pa zabranjuje dugo sjedenje na njima dok stoje. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Ne činite leđa svojih životinja stolicama” Zabranjuje se, također, izgladnjivanje životinje i njeno izlaganje slabljenju i nemoći. Jednom prilikom je Poslanik, s.a.v.s., naišao pored kamile čiji se stomak zalijepio za leđa od gladi, te je rekao: “Bojte se Allaha zbog ovih nijemih životinja, jašite ih kad su jake i jedite ih kad su zdrave”  

Zabranjuje se i iscrpljivanje životinje poslom koji je izvan njene moći. Ušao je Poslanik, s.a.v.s., u bašču jednog Ensarije i vidio u njoj kamilu. Kada je kamila ugledala Poslanika, zaplakala je i ispustila suze, te joj je prišao Poslanik, s.a.v.s. i obrisao suze. Zatim je upitao: “Ko je vlasnik ove kamile?” Reče njezin vlasnik: “Ja sam, o Allahov Poslaniče”, a Poslanik, s.a.v.s., mu reče: “Zar se ne bojiš Allaha zbog ove životinje koju ti je Allah dao? Zaista mi se požalila da je izgladnjuješ i mučiš pretjeranim poslom”

Zabranjeno je i lovljenje životinja iz zabave: “Ko ubije vrapca iz zabave, on će se požaliti Allahu na Sudnjem danu govoreći: ’O Gospodaru, taj i taj me ubio zabavljajući se, a ne radi koristit

Zabranjeno je koristiti životinju kao metu za ciljanje: “Allahov Poslanik, s.a.v.s., je prokleo onoga koji za metu uzme živo biće”

Zabranjeno je, također, huškanje jedne životinje na drugu, te obilježavanje njenih lica žigosanjem (tj. žigosanje da bi se raspoznavale od tuđih). Poslanik, s.a.v.s., je vidio magarca čije je lice bilo obilježeno, zatim je rekao: “Allah prokleo onog ko ga je obilježio’

Ako se radi o životinjama koje koristimo u ishrani, iz milosti prema njima nož treba naoštriti, životinja se napoji vodom i umiri poslije klanja, a prije guljenja: “Allah je propisao dobročinstvo prema svemu, pa kada ubijate, olakšajte ubistvo, a kada koljete, brzo zakoljite i naoštrite svoje oštrice da olakšate svojoj žrtvi”

Čak je obaranje životinje radi klanja prije oštrenja noža surovost koja nije dozvoljena: “Neki čovjek je oborio ovcu za klanje i počeo oštriti svoj nož, te mu Allahov Poslanik, s.a.v.s., reče: ‘Zar želiš da je usmrtiš više puta? Zašto nisi naoštrio svoj nož prije nego li si je oborio’”

Poslušajte kako je samo zadivljujuća ova milost prema životinji i jasan pokazatelj duha naše civilizacije. Prenosi se od Abdullaha ibn Mesuda, r.a., da je rekao: “Bili smo na putu sa Poslanikom, s.a.v.s., te smo ugledali hummera (ptica slična vrapcu) i pored nje dva mala ptića, uzeli smo ih, zatim je došla hummera i počela da maše svojim krilima. Kada je došao Allahov Poslanik, s.a.v.s., upitao je: ‘Ko ju je uplašio zbog njenih ptičića? Vratite joj njene ptičiće.”

“Također, vidjevši mravinjak kojeg smo zapalili, upita: ‘Ko je zapalio ovo?’ Odgovorismo: ‘Mi smo’, te nam reče: ‘Ne bi trebalo da kažnjava vatrom osim njen Gospodar.”’

Na osnovu ovih poruka, muslimanski pravnici su odredili propise humanog postupanja sa životinjama, Što je neprikosnoven primjer. Odredili su da je izdržavanje životinje dužnost njenog vlasnika, a ako on to odbije, biva prisiljen da je proda ili da je izdržava, ili da je oslobodi na mjestu na kojem će moći sama da nađe svoju hranu i svoju sigurnost, ili da je zakolje ako je od jestivih životinja. Čak su otišli dalje od ovoga, pa su neki od njih rekli: “Ako slijepa mačka nađe utočište u nečijoj kući, taj je dužan da je izdržava jer ona nije u stanju sama da ode”. Zabranili su opterećivanje životinje iznad njene moći, na osnovu čega su nadovezali pravne posljedice- u slučaju onoga koji iznajmi životinju za prijevoz ili jahanje te je optereti iznad njene moći, pa su propisali novčanu naknadu vlasniku te životinje ako ona ugine.

Također su se zapitali za količinu koju može magarac ili mazga da nosi. Zanimljivo je da je svaki od njih odredio količinu sa kojom se nije složio drugi, te bi svoje mišljenje okončao riječima: “Tako mi Allaha, zaista je ovo pravednost prema mazgi, a velika nepravda prema magarcu”. Ako životinja nanese drugome štetu, ona se ne kažnjava za to već se kažnjava njen vlasnik koji nije pridao pažnju njenom čuvanju i vezivanju.

Ovo su principi humanosti prema životinjama u našoj civilizaciji i zakonodavstvu. A kakva je bila njihova primjena u praksi?

Dok je Allahov Poslanik, s.a.v.s., bio na jednom od svojih putovanja, čuo je Ensarijku kako proklinje svoju kamilu dok ju je jahala, te je osudio njen postupak, rekavši: “Raspremite kamilu i pustite je, jer je prokleta”. Kamila je puštena da hoda ulicama, i niko joj se nije približavao.

Omer, r.a. je naišao pored čovjeka koji je vukao ovcu za nogu da bi je zaklao, pa mu je rekao: “Teško tebi, vodi je u smrt na lijep način”. Ovakva je naša civilizacija kad je u pitanju pažnja i briga prema životinjama od strane države i društvenih ustanova.

Što se tiče državne brige, najbolji pokazatelj toga je što su halife objavljivale opće proglase {firmane)u kojima bi podsticali na milost prema životinjama i zabranjivali da im iko naudi ili nanosi štetu.

U jednom od svojih pisama namjesnicima, Omer ibn Abdul-Aziz, r.a., je zabranio ljudima da tjeraju svoje konje na pretjerani galop. Napisao je, također, odgovornima za promet da ne dozvole nikome da upregne svoga konja teškim uzdama ili da ga udara bičem metalnog vrha.

To je posao koji danas jednim dijelom liči poslu policajca kome je dužnost da zabranjuje ljudima opterećivanje životinje iznad njene moći, ili da se ona pati i udara prilikom hoda, pa ako koga vidi da tako čini, kazni ga. Policajac bi ih zato što je u tome korist prisiljavao da ne opterećuju životinje iznad njihove moći, niti da ih tjeraju na brz hod pod teretom, niti da ih jako udaraju, niti da ih ostavljaju da stoje na javnim mjestim natovarene. Sve ovo je zabranio Časni Šeri’at. Vlasnici su, također, dužni da se boje Allaha u načinu ishrane svojih životinja i da im obezbijede potrebnu količinu ishrane, koja treba da bude obilna i dobra.

Razne društvene organizacije pružale su pomoć životinjama. Dovoljno nam je što u dokumentima starih vakufa nalazimo posebne vakufe za liječenje bolesnih životinja i vakufe za brigu o ostarjelim i iznemoglim životinjama. Tim vakufima pripadalo je zemljište “Zeleni pašnjak” (danas mjesto međunarodnog sajma u Damasku). To je bio vakuf za iznemogle konje čiji ih vlasnici ne žele izdržavati jer su beskorisni, te su se čuvali na ovom zemljištu dok ne uginu. Također, u Damasku je postojao vakuf za mačke, u kojem su spavale, hranile se i bile zbrinute. Čak se u kući, koja je bila namijenjena njima, znalo sakupiti stotine ugojenih mačaka kojima se donosila hrana svakim danom dok one tu bivaju, a kretale su se samo da se razgibaju ili šetaju.

Sve ovo ukazuje na duh naroda koji je u svojoj milosti prema životinjama dostigao granice kojima nema premca. Vjerovatno je najistinskiji primjer veličine duše naroda u okrilju naše civilizacije cijenjeni ashab Ebu Derda, koji je imao kamilu kojoj se obraćao pred smrt govoreći: “O devo, nemoj me tužiti svome Gospodaru jer zaista te nisam pretovarao iznad tvoje moći”.

Ashab Adijj ibn Hatim bi mrvio hljeb mravima i govorio: “Oni su naše komšije i mi im dugujemo njihova prava”.

Veliki učenjak Ebu Ishak eš-Širazi išao je putem sa nekoliko svojih drugova, te je pred njega izašao pas, pa ga je njegov drug otjerao, a šejh braneći psa reče: “Zar nisi znao da je ovaj put zajednički za nas i pse”.

Ne možemo da procijenimo ovaj istaknuti fenomen u našoj civilizaciji, ovaj plemeniti stav čovjeka prema životinjama, ako nemamo u vidu kako se postupalo sa životinjama u Starom i Srednjem vijeku, te kakav je bio stav tadašnjih naroda prema životinjama i njihovom mučenju i patnji.

Prvo što privlači pozornost po tom pitanju jeste to što se ne može naći u učenjima tih naroda nešto što navodi na pažnju prema životinjama i na obaveznost samilosti prema njima. Stoga i nisu postojale obaveze vlasnika prema njima kao što su izdržavanje i briga.

Nakon svega toga, pozornost privlači kažnjavanje životinje za njeno nedjelo ili prekršaj njenog vlasnika, te ophođenje sa njom kao sa odgovornom i razumnom osobom! Ovo je najčudnije što sadrži historija Starog, Srednjeg pa sve do 19. stoljeća, jer se tada sudilo životinji kao Što se sudi čovjeku, te se osuđuje na pritvor, protjerivanje i smrt, kao što se osuđuje čovjek koji je učinio neki prekršaj.

U jevrejskim zakonima stoji: “Ako bik ubode čovjeka ili ženu, pa to prouzrokuje smrt, dužnost je kamenovati tog bika, zabranjeno je jesti njegovo meso, i njegov vlasnik nije odgovoran u slučaju da ovome biku nije običaj da ubada. A ako inače ubada i ljudi budu upozorili njegova vlasnika, a on se nije osvrtao na to, te je zanemario pažnju na njega, a to bude razlog pogibije tog čovjeka, u tom slučaju ćc kazna biti kamenovanje bika, a vlasniku kazna smrću”. Postoji i drugi slučaj u židovskim zakonima gdje se životinja kažnjava. Ako bi muškarac ili žena učinili polni odnos sa nekom životinjom, ubijaju se i životinja i ta osoba zajedno.

Stari Grci su imali posebnu sudnicu u kojoj bi sudili životinjama i predmetima koji budu uzrokom nečije smrti. Ovu sudnicu su nazivali Britanion, a to jc i naziv mjesta u kojem su se vodila ta suđenja. Platon u svojoj knjizi Zakoni kaže: “Ako životinja ubije čovjeka, familija poginulog ima pravo da podigne optužnicu protiv te životinje pred sudom, a ožalošćeni biraju sudiju od zemljoradnika. U slučaju da se utvrdi krivica te životinje, ona se mora ubiti iz odmazde, i njena lešina će biti bačena izvan tog mjesta, izuzimajući od toga ubistvo posredstvom borbe između čovjeka i životinje u javnim arenama, što ne uzrokuje nikakvu kaznu.

Ako neki predmet padne na čovjeka, pa ga ubije, izabere se najbliži komšija poginulog kao sudija da presudi tom predmetu da se izbaci van tog mjesta.”

Odgovornost životinja nije bila ograničena samo na slučajeve ubistva, već je životinja bila odgovorna i za niže stepene prekršaja pored ubistva. Pa kad bi neki pas ugrizao čovjeka, njegov vlasnik mora da ga preda ozlijeđenome, svezanog i okovanog lancima da se osveti kako mu je volja, bilo to ubistvom, patnjom ili nečim drugim. Također su životinju kažnjavali za prekršaj njenog vlasnika ili porodice u nekim slučajevima. Pa kad bi nekoga osudili na smrt zbog prekršaja protivvjere ili države, osudili bi pored njega i njegovu porodicu, životinje i posjed spaljivajući ih, uništavajući ili oduzimaći.

Zakoni starih Rimljana su sadržavali član zakona koji propisuje smrtnu kaznu biku i njegovom vlasniku, ako bik prilikom oranja pomjeri graničnu ogradu između dotične i susjedne njive. Također, propisuje kaznu psu koji ugrize čovjeka tako što se taj pas preda oštećenom da uradi sa njim šta želi. Isti je slučaj ako bi životinja pasla na tuđem imanju.

Isti pogled na životinje je bio i kod starih Germana.

A što se tiče starih Perzijaca, ova stvar je još zanimljivija i čudnija. Kad bi pobiješnjeli pas ugrizao ovcu i usmrtio je ili čovjeka i ranio ga, odsijeca mu se desno uho, pa ako to ponovi odsiječe mu se i lijevo. Ako to ponovi treći put, siječe mu se desna noga, četvrti lijeva, a peti put rep.

Kod evropskih naroda u Srednjem vijeku Francuska je bila prva evropska kršćanska nacija koja je tada uvela princip životinjske odgovornosti i njihovog kažnjavanja radi nekog prijestupa pred organiziranim sudovima prema istim zakonskim normama kao što se sudilo čovjeku. Isti zakon je uvela i Sardinija krajem 14. stoljeća, potom Belgija krajem 15., a Holandija, Njemačka, Italija i Švedska polovinom 16. stoljeća. Kod nekih slavenskih naroda je ovaj zakon ostao u daljnjoj praksi sve do 19. stoljeća.

Suđenje životinjama kod nekih evropskih naroda se zasnivalo na optužbi oštećenog lica ili javnog tužiteljstva, potom zastupnici odbrane optužene životinje nastupaju izlaganjem svoje odbrane, a možda sud odredi da se ta životinja pritvori za svaki slučaj dok traje sudski proces. Potom se donosi presuda i sprovodi pred okupljenim masama kao što se izvršava nad čovjekom.

Moguće je da se presudi smrtna kazna toj životinji kamenovanjem, odsijecanjem glave, lomačom ili odsijecanjem dijelova tijela prije ubijanja. Nemojte misliti da je ovo suđenje bilo neozbiljno i iz zabave, naprotiv, bilo je potpuno ozbiljno. Pokazatelj da je to bilo ozbiljno suđenje bile su njihove izreke: “Zadovoljavajući pravdu osuđuje se ova životinja na smrt” ili “Osuđuje se na smrt vješanjem kao kazna za počinjeno divlje i strašno nedjelo”!

Zanimljivo je navesti Što je podstaklo Evropljane da podižu optužnice protiv životinja. Naprimjer, životinja je mogla biti optužena za kršenje prirodnog zakona, prema njihovom mišljenju, pa bi se optuživale za bavljenje sihirom, a to je nedjelo čiji su sc počinioci kažnjavali lomačom, a potom bi organizirali veliko slavlje po izvršenju te kazne nad životinjom. Dželati bi donijeli velike cjepanice i postavili bi ih na sred nekog trga, potom bi se donijele osuđene mačke, svaka od njih bi bila u kafezu, a kada dođe vrijeme da se izvrši kazna, došlo bi nekoliko sveštenika koje bi pratili predstavnici vlasti, potom bi istupio jedan od njih i u objema rukama bi držao baklje za potpaljivanje lomače, zatim bi predstavnik vlasti naredio da se bace mačke u vatru, sve dok se ne pretvore u pepeo, za kaznu zbog bavljenja sihirom!

Vrijedno je spomenuti neka čuvena suđenja životinjama kod Evropljana u Srednjem stoljeću. Jedno od najzanimljivih i najčuvenijih suđenja je suđenje miševima u gradiću Otonu u Francuskoj u 15. stoljeću.

U ovom mjestu su miševi optuženi za okupljanje na ulicama na dosađujući i naporan način. Za njihovu odbranu javio se francuski advokat Šasanije, i podnio je zahtjev da se suđenje odgodi zato što miševi nisu mogli da se pojave jer je među njima bilo mladunčadi, bolesnih i starih, a oni će biti spremni da izađu pred sud ako im se da prilika za odgađanje, te se sud složio sa tim zahtjevom odgađajući proces na određeno vrijeme. A kada je došlo vrijeme, miševi se nisu pojavili, te je branilac iznio obrazloženje sudu rekavši: “Miševi se slažu sa vašim poštovanim naredbama, i žele da dođu, ali se oni, gospodo sudije, plaše moguće opasnosti po njih od mačaka ako se pojave ovdje”. Predsjedavajući suda mu je odgovorio: “Naša je obaveza da obezbijedimo sigurnost optuženim. Branilac je zatražio da sud naredi da se pritvore sve mjesne mačke prije prolaska povorke miševa ulicama kako bi bili sigurni za svoje živote, te je sud prihvatio ovaj zahtjev zato što je pravedan, i izdao naređenje kojim se brani mačkama i psima da prolaze ulicama zbog sigurnosti miševa prilikom pojavljivanja u sudskoj vijećnici. Ali, mještani su odbili da izvrše ovaj zahtjev, te je sud bio prinuđen da miševe proglasi nevinim zato što su im bila onemogućena sredstva odbrane!!!

Branilac je pomoću ove parnice zadobio veliku popularnost, a ne znamo da li je naplatio svoj trud od miševa ili nije. Možda ga je naplatio tako što su mu miševi garantirali da neće izgristi njegove knjige i dokumentaciju…!!!

Jedno od najčudnijih suđenja životinjama u Srednjem vijeku je suđenje pijetlu koji je snio jaje. U gradu Balu u Švicarskoj godine 1474. podignuta je tužba protiv pijetla zato što je snio jaje, što je po tadašnjem evropskom običaju bio veliki prijestup, jer je kod njih tada bilo poznato da vračari traže pijetlovo jaje da ga upotrijebe u svojim đavolskim radnjama.

Pijetao je izveden pred sud. Njegov branilac je braneći ga kazao: “Kako pijetao može biti odgovoran za nešto Što nije u njegovoj moći?” Ali sud nije uzeo braniočevu teoriju u obzir, te je izdao presudu o pogubljenju pijetla, a svoju odluku obrazložio riječima: “Neka ovo bude pouka drugim pijetlovima?!”

U Francuskoj godine 1495. desio se drugi slučaj, koji je također jedno od najčudnijih suđenja životinjama. Vlasnici vinograda u pokrajini San Žulijan su podigli optužbu protiv crva koji su im upropastili grožđe, uništili vinovu lozu, proizvodnju i trgovinu. Odbranu ovih insekata su preuzela dva velika advokata. Ovaj slučaj je trajao četrdeset godina, a završio je tako što je vlasnicima ovih vinograda dosadilo ovo odugovlačenje, te su se složili da odvoje crvima za njih posebnu parcelu usjeva i drveća da se iz nje hrane koliko žele!

Ovo su bila veoma zanimljiva poređenja između stajališta naše civilizacije i stajališta drugih naroda prema životinjama. Kroz ova poređenja shvatamo da se naša civilizacija odlikovala dvjema stvarima koje stari narodi nisu imali, pa neki čak ni dan-danas. Prva od njih jeosnivanje društvenih organizacija za brigu o životinjama, liječenje, obezbjeđenje ishrane kada iznemognu, razbole se ili ostare.

Druga je da u našoj civilizaciji nije bilo suđenja životinjama, zato što je pozivala na oslobađanje životinja od prekršajnih odgovornosti trinaest stoljeća prije savremene civilizacije. Isto tako je naša civilizacija bila bez grubosti ili huškanja jednih životinja na druge, koje je bilo priznato i regularno kod Grka i Rimljana, i još uvijek se priznaje u Španiji gdje se održavaju velike svečanosti u borbi sa bikovima, a to je bez sumnje divljaštvo preostalo od starih Zapadnjaka i Srednjeg vijeka…

Naša civilizacija je bila daleko uzvišenija od svega ovoga.