Fatimin krik tišine: Najmlađa žrtva genocida u Srebrenici i opomena čovječanstvu
Tri decenije od najstrašnijeg zločina na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata, Srebrenica i dalje govori kroz svoje žrtve. Jedan od tih glasova — najtiši, ali i najsnažniji — pripada Fatimi Muhić, novorođenčetu koje nije doživjelo ni prvi dan života. Rođena usred genocida, Fatima je postala simbol nevinosti ugašene u najbrutalnijem zločinu u historiji Bosne i Hercegovine.
Fatimin prvi plač trajao je tek nekoliko minuta. Umjesto zagrljaja, dočekala ju je smrt. Kao najmlađa poznata žrtva srebreničkog genocida, Fatima nije imala priliku da upozna svijet, ali je postala njegovo najtužnije ogledalo. Njena smrt u “zaštićenoj zoni” Ujedinjenih nacija svjedoči do koje mjere je ljudskost bila izbrisana iz Srebrenice u julu 1995. godine.
Fatima nije bila vojnik, nije prijetila nikome. Bila je samo beba, čije je srce jedva počelo kucati. Ali to nije bilo dovoljno da zaustavi one koji su odlučili da ni ona ne smije živjeti. Njena smrt simbolizira kraj svakog opravdanja, jer kada ubijete tek rođenu bebu — ubili ste i posljednji trag savjesti.
Ono što dodatno zgrožava jeste način na koji je Fatima sahranjena. Amor Mašović, dugogodišnji član Instituta za nestale osobe, opisao je kako je iz masovne grobnice u plastičnoj vreći izvadio njeno tijelo — tijelo bez odjeće, nježno i neformirano, kako samo novorođenče može biti. Taj čin nizozemskog vojnika, koji je bebu stavio u vreću i ostavio u masovnoj grobnici, u svom apsurdu je omogućio da Fatimine kosti ostanu sačuvane i prepoznate.
„Ta vreća je, na ironičan način, postala spas. Da nije bilo nje, vjerovatno nikada ne bismo pronašli njene ostatke“, rekao je Mašović. „To je jedan od najtežih trenutaka koje sam doživio.“
Fatima nije bila jedina beba ubijena tokom agresije. Spominje se i beba Kurspahić, zapaljena zajedno s majkom, i nerođena djeca koja su stradala dok su još bila u majčinim utrobama. Te priče, koliko god potresne bile, ostaju u sjeni dominantnih narativa o genocidu. A upravo one najviše svjedoče o obimu zla koje se nadvilo nad istočnom Bosnom.
Da je svijet imao snage i volje da reaguje, danas bi Fatima slavila svoj 30. rođendan. Umjesto da se njen smijeh razlije dolinama Drine, njeno ime je urezano na spomen-ploči Memorijalnog centra Potočari. Tamo gdje bi trebali biti uspomene, sada je samo šutnja.
Fatima Muhić nije samo statistika, niti fusnota historije. Ona je suza bez oka, krik bez glasa, svjetlo koje nije stiglo da zasja. Njena priča je poruka čovječanstvu — da ne zaboravi, da ne okreće glavu, da ne šuti pred nepravdom.
Fatima, oprosti. Nismo te zaštitili. Ali tvoje ime ćemo nositi kao zavjet — da nijedno dijete više ne strada zbog mržnje.
Akos.ba
