Faris Šačić, najmlađi bh. pisac za Akos.ba: Dok vjerujete u ono što radite, ništa nije nemoguće

„Ako je pred nama more, preplivat ćemo ga. Ako je pustinja, zaobići ćemo je. Ako je stijena, popet ćemo se uz nju, ali uvijek smjelo jedriti ka cilju… Jer sve dok vjerujete u ono što radite, mislim da ništa, ali zaista ništa, nije nemoguće.“

O autoru

Faris Šačić, Sarajlija, student na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu i najmlađi bosanskohercegovački pisac. Još u ranom školovanju pokazivao je literarno i likovno umijeće, a za svoj književni rad je više puta nagrađivan. Knjigom „Putnik kroz život“ (2015), koju izdaje sa samo šesnaest godina, širom otvara vrata za dalje uspjehe na regionalnoj kulturnoj sceni. Faris je najmlađi član asocijacije Udruženja bosanskih umjetnika od 2015. godine. Udruženje 2016. godine izdaje zbornik grupe autora naslovljen njegovom pričom „Miris izgorjelog papira“. Iste godine Faris izdaje knjigu „Na prugama vremena“, koja je bila novi, znatno veći iskorak ovog mladog pisca. Farisove priče zastupljene su u i mnogim proznim zbirkama širom regiona.

Književnik iznimnog umijeća

Zapanjujuće jednostavna, fascinantno složena, čudesna – riječi su kojima bi se mogla opisati književnost najmlađeg bosanskohercegovačkog pisca, Farisa Šačića. Pojava ovog mladog književnika budi misao o posebnosti umjetnika i umjetnosti, te on svojim stopama ostavlja trag kojima ponosno mogu hoditi novi naraštaji. Faris je svakom svojom riječju pokazao i dokazao izuzetno stilsko umijeće, te na radost čitalaca, svako njegovo naredno ostvarenje, krasilo je sve superiornije i izbrušenije spisteljsko umijeće i pripovjedačka zavodljivost.

Na pitanje iz čega je proistekla ljubav prema pisanoj riječi, Faris kaže: „Ja sam se u svom dosadašnjem radu, zaista, nerijetko zapitao jedno takvo pitanje, na koje bih svaki put uspio pronaći neki odgovor, tek toliko smislen i konstruktivan da me zadovolji u datom trenutku, a opet, dovoljno maglovit i nejasan da me ponovno navede u potragu za onim dijelom saznanja, koji je ostao nerazjašnjen. U početku je to bila svjesna namjera jednog naivnog dječaka, da kroz pero i glas pozove, poruči i preporuči čovjeku nešto u što vrijedi vjerovati. Da pozove ljude, da ukaže na jednog čovjeka koji tu, na rubu ulice, na rubu života, sjedi i kojem mi možemo i trebamo pomoći, osmijehom, zagrljajem… Ja sam na sebe uzeo zadatak da to pokušam prenijeti ljudima, pjesmom, stihom, pričom i nadam se da sam uspijevao i da i danas uspijevam. Nešto kasnije, počinju se javljati drugačije teme, angažirane, misaone, ali mislim i nadam se da se kroz moje pero i sada, kao i tada, osjeti taj glas, taj vapaj za čovjekom, za kojeg vjerujem i znam, da živi u svima nama… Samo ga trebamo pronaći.“

Koliko književnik piše umjetnost, toliko i umjetnost piše njega, a ovaj mladi autor svojim slovnim bogatstvom to i dokazuje. Iako nosi blistavu titulu najmlađeg bosanskohercegovačkog pisca, Faris podsjeća  na temelj svih nas, ukazujući na neprocjenjivo: „Mene su već odavno ljudi, ali i mediji, prozvali za najmlađeg pisca u BiH, ali ja često ističem kako znam mladih ljudi pjesnika, prvenstveno, ali i romanopisaca, mlađih od mene, koji uistinu sijaju i trudom i talentom da jednostavno ne mogu, a da ne napomenem kako sam ja danas tek najmlađi bh. pripovjedač. I, ako dopustite, drago mi je što imamo toliko mladih, talentiranih ljudi koji će danas ili sutra, kreirati budućnost naše kulturne scene, nadam se bolje i sa mnogo više tolerancije od onih jučer i od ovih danas… A za to je neophodno vratiti se Čovjeku, duši čovjeka, koja se, kao u strahu, sakrila ispod slojeva prezira, mržnje, zavisti ili proste indiferentnosti, ali koja i dalje tinja i prijeti da se rasplamsa u buktinju dobrote. To može zvučati kao neka neoromantičarska fraza, pa i zaključak, ali ako su naši ljudi izgradili ijedan identitet kroz svoju bogatu historiju, onda je to onaj: Dobri ljudi, iz Dobre zemlje Bosne. Sjetimo se toga i osvježimo taj dio svoga bića i samosvijesti, temelja svih nas. Tek tada ćemo biti zadovoljni onim što jesmo, prihvatiti ono što smo bili, i nastaviti biti najbolja varijacija sebe.“

U vremenu tranzicije i krupnih društvenih promjena, pažnja koja se poklanja pisanoj riječi i onima koji je pišu je veoma mala. Činjenica je da je Bosna i Hercegovina kroz historiju imala izuzetno kvalitetne pisce, čija su djela doživjela svjetsku popularnost i postala klasici, i takođe je činjenica da ih ima i danas, ali je njihov položaj u društvu veoma loš. Mladi bosanskohercegovački pisci ovaj poziv biraju iz ljubavi, svjesni prepreka koje će se naći na njihovom putu. Ipak, uz beskrajnu želju, srca puna nade, i nesebičnu podršku uspijevaju: „Moram priznati kako je bilo određenih poteškoća, ali mnogo više pruženih ruku, u znak želje za pomoći i podrške meni, kao Farisu Šačiću, ali i kao mladom piscu, drugu… U društvu u kojem živimo, vjerujte mi, idalje ima ljudi od struke, ljudi sa ukusom, koji će Vam izaći u susret, dati Vam konstruktivnu kritiku ili toplu čestitku… A takvi su mi ljudi, moji prijatelji, roditelji, kolege pisci, koji bi me potapšali po ramenu. Prijateljice koje bi me na tren zaustavile i pomogle da bolje sagledam neke lijepe stvari, a koje nekada, često prođu pored nas, nevidljive i nedodirljive, svi su mi oni mnogo značili na ovom mom dosadašnjem putu kroz život. Ipak, svaku poteškoću sam naučio posmatrati kao “izazov”, ne kao isključivo: “problem”. Ako je pred nama more, preplivat ćemo ga. Ako je pustinja, zaobići ćemo je. Ako je stijena, popet ćemo se uz nju, ali uvijek smjelo jedriti ka cilju… Jer sve dok vjerujete u ono što radite, mislim da ništa, ali zaista ništa, nije nemoguće.“

Rezultati mukotrpnog rada bivaju osvijetljeni tek kada riječi dođu do čitalaca, što potvrđuje i Faris: „Ništa na ovome svijetu ne može postojati samo zbog sebe. To je razlog zašto se knjige pišu, ne zbog njih samih, (mišljenja sam kako treba odustati od tog larpurlartizma i jezik književnosti konačno približiti i vratiti ga tamo odakle je došao – narodu), nego zbog ljudi koji će ih čitati, slušati, učiti iz njih, plakati i smijati se sa njima, ali koje će ih, konačno, podsjetiti da se osvrnu oko sebe, i zaista počnu živjeti svoj život, postati svjesni sami sebe i drugih, ne biti lutke jeftinih i brzih priča, “Fast Food” informacija, “instant svakodnevnice” i na tren udahnuti svijet u kojem, ne samo bitišemo, već istinski živimo.“

Najmlađi bosanskohercegovački pisac ističe kako planova za budućnost ne nedostaje, te da će nas već početkom naredne godine obradovati novim djelom: „Nakon duže pauze, sa prvim danima februara naredne godine, trebala bi iz štampe izaći nova zbirka pripovjedaka pod naslovom “Kritika čovjeka” i trenutno intenzivno radim na tome. To mi je trenutno jedinitrenutno vanakademski angažman. A poslije toga, ko zna!? S obzirom da me neki kritičari već drže za pisca „pesimizma“, a oni drugi za neoromantičara, nostalgičara, čije pero odiše snažnom nadom u neke osjećajne i moralne ideale, mišljenja sam da će ova naredna knjiga još više „zakomplicirati“ njihova shvatanja mene i mojih djela, koja je, za stvarnu i objektivnu kritiku, neophodno savjesno razdvojiti. Ipak, do sada su mi samo rijetki, iako nezvanično, uspjeli pomiriti ta dva diskursa u mojim pričama. Nadam se da će u budućnosti to neko i zvanično uraditi“.

U svakoj njegovoj riječi je skrivena poruka, ali Faris ovaj razgovor završava mišlju koja dostojno odslikava rapsodiju boja, okusa, emocija i uvjerenja „Samo sa dušom Čovjeka, smije posezati za dušom Čovjeka, a onda, i u konačnici, doći do nje… Ne može i ne smije postojati drugi način…“

Za Akos.ba: Rabija Arifović