Endeluz kao opomena muslimanima

Uvijek sam se pitao postoji li neki drugi narod koji sa nama dijeli istu ili sličnu sudbinu?

Uzećemo neke bitnije karakteristike bošnjačkog naroda kao što su:
– Autohtoni muslimanski narod u Evropi;
– Uspješni kao pojedinci, neuspješni kao kolektivitet;
– Kompleksna unutarnja podijeljenost;
– Odsustvo istinskog vođe;
– Mehko srce, katkada i naivnost;
– Kontinuitet stradanja.

Možemo zaključiti da srodne duše možemo tražiti u narodu nekadašnje muslimanske Španije – Endeluza. Za one koji ne znaju, na području današnje Španije postojala je islamska država koja je trajala blizu 800 godina. O fenomenu Endeluza mogao bih pisati nadugo i naširoko, ali u ovom tekstu vas želim upoznati sa nizom slučajeva koji su se dogodili u svega nekoliko godina, kojima su dirigirali ljudi žedni vlasti i moći, a koji su u konačnici rezultirali urušavanjem endelužanskog društva poput kule od karata.

Deseti je vijek. Endeluzom vlada halifa Abdurrahman III. Kordoba, glavni grad, je centar svijeta. Kršćani sjeverno od Endeluza miruju – ne smiju napasti. Unutar Endeluza i oni koji bi se najradije pobunili miruju – znaju da bi svaki pokušaj uzurpiranja neprikosnovene halifine vlasti bio ravan samoubistvu. Endeluz, jedinstven kao nikad prije, nalazi se na svom vrhuncu. Halifu Abdurrahmana nasljeđuje njegov sin Hakem. Hakem je najobrazovaniji halifa u čitavoj historiji islamske civilizacije. U njegovoj biblioteci se nalazilo 400 000 naslova i sve ih je pročitao. I za vrijeme halife Hakema Endeluz jedinstven, još uvijek na vrhuncu moći i sjaja.
Međutim, Hakim vlada samo 12 godina. Patio je od mučne bolesti od koje mu je pola hudžuta bilo nepokretno. Kada je preselio, iza sebe je ostavio za nasljednika jedinog sina Hišama, koji je imao svega 12 godina.
Šta se događa kada na vlast dođe naivno dijete nesposobno vladati, kada u društvu manjka ideala za stabilnom državom a postoji obilje ljudi željnih da se dokopaju vlasti?

Prvi koji su uvidjeli priliku da zavladaju Endeluzom bila su dva evnuha. Jedan od njih, po imenu Faik, bio je šef odjela za odijevanje, a drugi Dževher, bio je veliki sokolar. Oni su bili mišljenja, doduše, ne bez osnove, da mladi halifa neće u stvarnosti vladati, a da će prvi ministar Mushafi vladati u njegovo ime. Upoznali ste sad Mushafija.
Zavjera ove dvojice evnuha sastojala se u tome da ubiju premijera Mushafija, a da vlast preuzme halifin amidža Mugire.
Međutim, premijer Musfafi je saznao za zavjeru i sakupio svoje pristalice. Svi su bili saglasni da halifinog amidžu Mugira treba ubiti. A Mugire je bio povučen čovjek, kojeg politika nije interesirala i koji nikad nikom nije šta nažao učinio. Niko, stoga, nije htio ubiti tako nedužnog insana.
Upoznajte sada Mensura, čovjeka koji se pojavio niotkuda, a svojom ambicioznošću i spremnošću se uzdigao do važne osobe u državi. Upravo taj Mensur je pristao ubiti Mugiru. Bez razmišljanja je otišao i izvršio atentat. Premijer Mushafi ga je zbog toga bogato nagradio – postavio ga za vezira. Da bi uklanjanje Mugira kod naroda palo u zaborav, određeno je ukidanje brojnih poreza, što je narod velikodušno dočekao i zaboravio šta se dogodilo, a nije obraćao pažnju šta se tek sprema.
Mensur se pokazao kao odličan vezir. Hrabar i spreman za svaki vid akcije, postigao je par uspješnih ratnih pobjeda što mu je omogućilo da zadobije simpatije naroda, a svoje vojnike i generale je bogato nagrađivao što mu je omogućilo da zadobije povjerenje i vojske. Mensurova ambicioznost nije prestala – želio je da baš on bude neprikosnoveni vladar. Na tom putu mu je sada stajao jedino premijer Mushafi. Ukloniti Mushafija nije bio uopšte težak zadatak – Mushafi je bio čovjek sumnjivog morala, pa se okorištavao svojim položajem – pljačkao državnu kasu a važne pozicije davao svojim sinovima i rođacima.
Mushafi je vrlo brzo završio u zatvoru i svoj život okončao kao bijednik, a na dan njegovog zatvaranja Mensur postaje premijer. Svoju vlast dijeli jedino sa halifom, onim nesretnim djetetom Hišamom koji je samo igračka u njegovim rukama.
Međutim, popularnost Mensura je u narodu polahko opadala. Bio je sumnjivog morala, slab musliman, a volio je i ašikovati sa majkom maloga halife.
No, Mensur je tip čovjeka koji bi sve učinio da ostane na vlasti. Preduzima nekoliko, po sebe povoljnih, po državu strahovito loših poteza:
– Da bi pokazao kako je veliki musliman i vjernik, javno spaljuje značajne knjige antičke filozofije iz gradskih biblioteka. Ovim gesto je endelužanska nauka znatno osakaćena.
– U državu uvodi sve veži broj stranaca, uglavnom Berbera i Sakaliba, koji su mu bili odani, ali koji su potisnuli religiozno arapsko plemstvo.
– Da bi zadobio apsolutno povjerenje kod vojske, navikava je da u pohodima pljačka i ubija nejač, što je rezultiralo stvaranjem ogromnog animoziteta od strane kršćana na sjeveru.
– Halifi zabranjuje da izlazi iz svojih odaja bez njegovog dopuštenja. Hišam postaje zatvorenik koji se zabavlja sa knjigama i ženama. Funkcija halife je degradirana.

Mensur je, na koncu, sve lijepo uredio i cijeli sistem prilagodio sebi, ali je zaboravio jednu stvar: valja mrijeti. Njegova smrt je među endelužanima dočekana kao dar sa neba. Ali ožiljci koje je ostavio državi nikada neće zarasti. Ubrzo se javio još veći broj kandidata koji bi vladali, a među njima nijedan iskreni i sposobni, pa se Endeluz od stabilne i jedinstvene države za samo par godina pretvorio u bezbroj zasebnih jedinica. Lahak plijen za susjede. Put ka njegovom padu i potpunom nestanku muslimana sa pirinejskog poluotoka bio je trasiran.

Razmislimo dobro o ovom slučaju. Analizirajmo događaje i aktere. Upoređujmo sa našim halom. Učimo, dok još nije kasno, od grešaka naše braće Endelužana da bismo spriječili sopstveni nestanak sa evropskog kontinenta.

Za Akos.ba: Almir Rizvanović