Emocionalni profil kur’anskih odgojnih autoriteta

Emocionalni profil kur’anskih odgojnih autoriteta

Rezultati analize kur’anskog teksta pokazuju da Uzvišeni Allah – koristeći različite termine – efektivno međudjelovanje odgajatelja i odgajanika opisuje kao interakciju kojom dominira klima opuštenosti i blagosti. Divan primjer navedenog predstavlja situacija kada instruira Musaa, a.s., kako da se obrati faraonu, jednom od najvećih silnika u historiji čovječanstva, koga je vlastita oholost stimulirala da sebi pripisuje epitete božanstva. Uzvišeni Allah izdaje zapovijed dvojici poslanika Benu Israila: ”Idite faraonu, on se, doista, osilio, pa mu blagim (lejjin) riječima govorite, ne bi li razmislio ili se pobojao!” (Kur’an, 20:43-44). Cilj Musaovog, a.s., obraćanja faraonu bio je promjena njegovog stava, dakle, preodgoj, a etimologija termina lejjin upućuje na kakvoću sredstva kojim je zadati cilj trebalo realizirati. Lejjin, prema Muftiću,označava blagost, nježnost, ljubaznost, popustljivost, dobrodušnost, udobnost, pomirljivost, krotkost i mehkoću[1]. S druge strane, kada Allah, dž.š., opisuje odnos Poslanika, s.a.v.s., prema ashabima, koristi identičan termin: ”Samo Allahovom milošću ti si blag (linte) prema njima; (…)” (Kur’an, 3:159) Ovdje se posebno čini interesantnim to da Allah, dž.š., poslaničku interakciju u oba slučaja, i sa faraonom i sa ashabima, kvalificira istom terminologijom. Kur’an časni, dakle, kada se radi o afektivno funkcionalnom reguliranju odgajateljske (inter)akcije ne pravi razliku prema svjetonazorno orijentacijskoj tipologiji odgajanika. To zbog toga što, bez obzira o kojem/kakvom odgajaniku se radilo, potreban je identičan emocionalni pristup, usljed općih neurofizioloških osnova međuljudskih relacija. Ktome, ako je blagost preporučena prema silniku kakav je bio faraon, kako bi je tek, onda, odgajatelji trebalo da iskazuju prema svojim odgajanicima u nastavnoj svakodnevnici. Bitno je, također, primijetiti da ovakav pristup Kur’an tretira kao plod Allahovog, dž.š., rahmeta. Za kur’anski profiliranog odgajatelja ovaj detalj igra ulogu snažnog intrinzičnog stimulansa za poticajan emocionalni nastup. Štaviše, apstinencija od blagosti u međuljudskoj interakciji mogla bi, prema tome, biti znak izostanka podrške Uzvišenog Allaha.

Kur’anska naznaka Poslaniku, s.a.v.s., za uspostavljanje odgovarajuće relacije spram ashaba možda je i najbolja ilustracija željenog odnosa odgajatelj-odgajanici. ”I budi ljubazan prema vjernicima koji te slijede!” (Kur’an, 26:215) Sintagma vahfid dženahake, koju je Besim Korkut preveo kao budi ljubazan, doslovno znači uzeti pod svoje okrilje, poput ptice koja svoju mladunčad prima pod svoja krila. To je čin koji, pored ljubaznosti, uključuje blagost, nježnost, brižnost i zaštitnički odnos te znači biti prema nekome pristupačan, otvoren, blag i dobar. Istu jezičku konstrukciju, naprimjer, Uzvišeni Allah koristi kada opisuje poželjan odnos djece prema ostarjelim roditeljima (Kur’an, 17:24). Sejjid Kutb smatra da se ovaj izraz upotrebljava kao urnek za ljubazno ophođenje i dobro ponašanje[2].

Indikator značaja pozitivnog emocionalnog uklona u odgoju nalazimo u uporišnom ajetu transmisijske dimenzije kur’anskog odgojnog modela. ”Kad Lukman reče sinu svome, savjetujući ga: “O sinko moj, ne smatraj druge Allahu ravnim, mnogoboštvo je, zaista, velika nepravda.” (Kur’an, 31:13) Mudri Lukman obraća se sinu koristeći hipokoristik sinčiću moj kao komunikacijsko sredstvo koje odražava nježnost. Njegove riječi razumijevamo kao hipokoristik, a ne kao pejorativ, jer ovaj deminutivni konstrukt dolazi u značenju izražavanja bliskosti, a ne kao izraz potcjenjivanja. Ja bunejje, ustvari, simbolizira familijarnu prisnost, koja se, između ostalog, postiže i proklamativnom potvrdom takvih veza[3]. Uzvišeni Allah ovom deminutivnom formom skreće pažnju na važnost emocionalne strane odgojnog metoda. U tome Asad vidi opću altruističku crtu funkcionalnog savjetovanja, izraženu kroz govor odgajatelja, neovisno o tome da li se radi o mlađem sagovorniku ili odraslom čovjeku[4]. Također, Kur’an časni prikazuje dvosmjernost istovrsne komunikacije neophodnu za kompaktnost odgovarajuće odgojne aktivnosti. Naime, hipokoristik nalazimo u govoru kako odgojnog ‘subjekta’, tako i u obraćanju odgojnog ‘objekta’ (Kur’an, 37:102). Obostrana blagost adekvatna je podloga za uspostavljanje okruženja koje će rezultirati uspješnom odgojnom interakcijom.

Muhammed, s.a.v.s., pojašnjava da je blagost potrebna u svakoj situaciji i da kao takva uljepšava svaki posao. Međutim, ova osobina posebno dolazi do izražaja kada odgajanik pogriješi ili se nedolično ponaša. ”Zato blagost označava samoobuzdavanje i smirenost prilikom srdžbe, ili nemile stvari kada je čovjek u mogućnosti da negativno reaguje i kada ima snage, ali je spreman da pređe preko lošega razumno postupajući. Blagoga ne mogu isprovocirati oni koji ne znaju, niti njegovu vrijednost umanjiti oni koji ne shvataju, već on obuzdava svoju dušu prilikom naleta srdžbe.”[5] To su trenuci kada odgajatelj pun sažaljenja i obazriv[6]ukazuje odgajaniku na potrebnu korekciju. Tako blagost postaje most putem kojeg odgajatelj prenosi odgovarajući utjecaj na odgajanika s ciljem održavanja kontinuiteta odgojnog procesa.

Takav odgojni ambijent inicira kod odgajanika osjećaj bliskosti bez kojeg je odgojni utjecaj nemoguć. Emotivno oplemenjena odgojna influenca ostvaruje nužnu konekciju sa srcem sagovornika, čime se uprisutnjuje adekvatan teren za odvijanje komunikacije višeg nivoa. Riječ je o, kako su to i pojedini neuroznanstvenici ustanovili, komuniciranju putem mentalnih funkcija srca[7]. Rollin McCraty[8]tvrdi da su brojna istraživanja pokazala kako energetska informacija isijava iz srca i biva prepoznata od srca onih kojima je upućena. Srce, dakle, ima posebne senzore putem kojih detektira njemu poželjan odnos. Zato su srca otvorena i pozitivno reagiraju na emocionalno prihvatljive poruke. Naime, srca odgajanika tada ‘razumiju’ da im odgajatelj kroz svoj odgojni angažman želi dobrobit, a njihovi mozgovi su spremni za pravilno funkcioniranje. Pri tome, jedan od bitnih činilaca emocionalne koherentnosti na komunikacijskoj liniji odgajatelj-odgajanik jeste i akustička dimenzija odgojne poruke.

Čovjek je biće senzibilno na utjecaje zvukovnih i sadržajnih aspekata poruke pa se, stoga, blagost odnosi na oboje. Prizvuk strogosti i prisile u govoru polučuje negativne efekte. Mada je tonalitet uvjetovan situacijskim datostima, opći kur’anski pristup nalaže odmjerenost: ”U hodu budi odmjeren, a u govoru ne budi grlat; ta najneprijatniji glas je revanje magarca!” (Kur’an, 31:19) Ova zabrana može se posmatrati iz dvije zasebne, a istodobno prožimajuće, perspektive. Ako pri interpretaciji poruka ovog ajeta ciljamo refleksiju pozicije odgajatelja, onda je pouka da glasnoća poruke nije ekvivalent njenog argumentacijskog kapaciteta. Stoga, u našim odgojnim nastojanjima ne bi trebalo da težimo identifikaciji sa gornjim komunikacijskim profilom jer magarcu, ipak, u tome ne možemo biti dostojan takmac. Ako je, s druge strane, objekt našeg promišljanja o poukama ovog ajeta odgajanik, tada je potrebno razmotriti posljedice opisanog odgajateljevog ophođenja po odgajanika. Velika vjerovatnoća je da će odgajateljeva komunikacijska kompulzija potaknuti oslobađanje negativnih emocija kod odgajanika, što će, opet, dovesti u pitanje interakcijsku svrsishodnost. Strah može dovesti do emocionalnog povlačenja, a u ekstremnim okolnostima i do emocionalnog šoka i onemogućiti normalno psihičko funkcioniranje odgajanika. Naš odgajateljski uzor, Muhammed, s.a.v.s., ne samo da nije pokazivao sklonost interakcijskoj optruzivnosti i produkciji anksioznosti već je postojeći stres briljantnim intervencijama uklanjao. ”Jednom ga je sreo neki čovjek, pa se počeo tresti iz strahopoštovanja, na šta mu je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ‘Smiri se. Ja nisam kralj. Ja sam samo sin žene iz plemena Kurejš koja je jela na suncu sušeno meso u Meki’.”[9] Slikovitim pojašnjenjem ja sam samo sin žene iz plemena Kurejš koja je jela na suncu sušeno meso u Meki Muhammed, s.a.v.s., nastoji ukloniti emocionalnu inhibiciju kod dotične osobe, kako bi se mogao uspostaviti svrsishodan kontakt. A kontakt, u pogledu odgojnih ishoda, podrazumijeva eliminaciju autoritarne distance i promicanje interakcijske bliskosti.

Odgojni (kon)takt

Prva stepenica u ostvarivanju te bliskosti jeste praktično isticanje čovječnosti: “Reci: “Ja sam čovjek kao i vi (…)” (Kur’an, 18:110) Kur’an časni u mnogim ajetima ističe da su čovječnost i stanovita identifikacija sa vlastitim narodom, u našem slučaju sa odgajanicima, bitno poslaničko obilježje. Uzvišeni Allah veli: “Mi smo vam jednog od vas kao poslanika poslali (…).” (Kur’an, 2:151) Biti jedan od vas znači smanjiti formalnu distancu odgajatelj-odgajanik koliko god je osnovano i moguće. Ne može se prihvatiti za odgojnog autoriteta onaj ko je isuviše ‘daleko’. Da bi postao jedan od vas, svaki pronicljiv odgajatelj nastojat će približiti sebe odgajanicima. U riječima Džafera ibn Ebu Taliba, r.a., vidimo da je navedeno bila praksa Poslanika, s.a.v.s.: ”Zaista je Allah poslao Poslanika, jednog od nas, znamo njegovo porijeklo i njegovu osobenost, njegovu javu i tajne, njegovu iskrenost i njegovo povjerenje.”[10] ‘Otvoriti se’ odgajanicima početni je korak pri realizaciji prijeko potrebne međusobne bliskosti u nastavi.

Druga stuba nosi sposobnost empatijskog ophođenja sa odgajanicima. Allah, dž.š., kaže: “Došao vam je Poslanik, jedan od vas, teško mu je što ćete na muke udariti, jedva čeka da pravim putem pođete, a prema vjernicima je blag i milostiv.”(Kur’an, 9:128) Ovim ajetom Uzvišeni Allah ilustrira unutarnje stanje Muhammeda, s.a.v.s., i vanjsku reakciju shodno tom stanju. Allah, dž.š., pozicionira Poslanika, s.a.v.s., kao odgojnog autoriteta, čija primarna odlika jeste bliskost sa ciljnom skupinom, a to se prepoznaje kroz njegovu intro-ekstra kompetentnost, kompaktnost i konzistentnost. Ovdje nalazimo daljnje pojašnjenje toga šta znači biti istinskim dijelom zajednice. Biti jednim od njih, svojih sunarodnika, za Muhammeda, s.a.v.s., značilo je poistovjetiti se sa njihovim padovima i usponima, porazima i pobjedama, saživljavati njihove tuge i radosti, kao i težiti njihovoj dunjalučkoj i ahiretskoj dobrobiti. Stoga biti odgajatelj znači biti sposoban identificirati se sa ciljnom skupinom, empatizirati njihove brige i nade, tuge i radosti, te pokazati snošljivost prema njima u svakodnevnim relacijama.

Osim toga, empatijska zainteresiranost za ličnost odgajanika prethodi odgajateljskoj akciji ispunjenoj odgovarajućom emocionalnom (re)akcijom, tj. samilošću. Blagost i samilost na riječi i djelu razložna je reakcija osobe čija su duhovna stremljenja obilježena prisustvom brige i nade za dobrobit svojih sunarodnika (odgajanika). Osoba koja je internalizirala navedeno iz prethodnog ajeta sposobna je empatizirati i razumjeti učenike. Empatijska kompetentnost odgajatelja preduvjet je uspješne odgojne aktivnosti. ”Naš uspjeh u životu ne određuje samo IQ nego i emocionalna inteligencija. Štaviše, intelekt ne može da dođe do punog izražaja bez emocionalne inteligencije. Trebalo bi da, pri komplementarnosti limbičkog sistema i neokorteksa, amigdale i predfrontalnih režnjeva, svaki od njih bude punopravni partner u mentalnom životu. Ako ovi partneri uspešno sarađuju, emocionalna inteligencija se uvećava, kao i intelektualne sposobnosti.”[11] S obzirom na to da su ljudi primarno emocionalna bića, svu kompleksnost međuljudskih veza u nastavi odgajatelj ne može obuhvatiti bez odgovarajućeg empatijskog uklona. Zato je emocionalna pismenost bitna odlika odgajateljeve ličnosti. Emocionalna prilagođenost odgojno/obrazovnog procesa, u perspektivi kompetentnosti i odgovornosti odgajatelja, pretpostavlja etablirane nutarnje psihosomatske kapacitete u vidu sposobnosti empatijskog aktiviranja/komuniciranja.

Odgajatelj ovakvog profila, nadati je se, sposoban je smanjiti nepoželjnu distancu i uspostaviti primjeren odgojni kontakt. Ako analiziramo pojam kontakt, već na lingvističkom nivou prepoznajemo njegovu utemeljenost u riječi takt. Da bi se kontakt uopće desio, mora postojati takt. Odgajatelj je, prema tome, osoba koja posjeduje, odnosno djeluje na osnovu tačno utvrđenog takta. A tada, preneseno na područje umjetnosti, odgojno djelovanje jednako je milozvučnoj melodiji.

Umjesto zaključka

Osnovna namjera u našem radu bila je iznijeti flash reference temeljnog konstitutivnog izvora islama na dati tematski okvir. Iako se ne radi o sveobuhvatnoj tematskoj analizi kur’anskog teksta, već i parcijalna rekonstrukcija interpersonalnog nastupa Muhammeda, Musaa i Lukmana, a.s., dojmljivo svjedoči prisustvo njihove emocionalne taktičnosti u različitim interakcijskim aktivnostima. Citirane kur’anske sekvence iz života Allahovih, dž.š., odabranika ilustriraju načelnu poslaničku poziciju kao emocionalno umješnih odgojnih autoriteta. Kur’an časni, dakle, što eksplicitno što implicitno, tretira problematiku emocionalno prilagođene komunikacije, empatije, socijalne percepcije, socioemocionalne klime, interpersonalne distance – pitanja bitna za emocionalno korektnu srukturu međuljudskih odnosa. Pokazalo se da noviji znanstveni nalazi u vezi emocionalne podloge interpersonalnog odnosa korespondiraju kur’ansko-hadiskim uputama u tom pogledu. Ma koliko se inspirativnom činila ova vjero/naučna sinhronizacija na nivou teorijske komparacije predmetnog fenomena, ipak, fascinira aplikativna strana kur’anske riječi satkana kroz praksu Muhammeda, s.a.v.s.

U forsirajućem okeanu različitih pojmovno određenih odgojnih ideala, odgajanici, pak, vape za identičnom personifikacijom. Usljed svekolike krize čovječnosti, futuristički orijentirani pojmovni obrasci, predstavljeni kroz mozaik – bitijedno, biti drugo, biti treće, … – naspram odgojnog uspjeha Muhammeda, s.a.v.s. – realiziranog kroz jestejedno, jeste drugo, jeste treće, … – i dalje pokazuju tendenciju nerealiziranih odgajateljskih aspiracija. Naime, rezultati Poslanikovog odgojnog rada, sagledavani kroz (pre)odgoj historijski postojećih ličnosti, potvrđuju njegovo djelovanje kao endemični odgajateljski realitet jer je biti postalo jeste, kako na nivou pojedinca, tako i na nivou zajednice. Stoga, njegov primjer, za muslimane, regulirajući je faktor opće životne orijentacije u svakom pogledu, napose odgojnog rada kao općeg sociološkog fenomena. Odjeci Poslanikovih, s.a.v.s., uputa i prakse već stoljećima ispunjavaju duše, fundiraju životne aspiracije i (p)osmišljavaju (samo)odgajateljski angažman onih koji odgajaju i bivaju odgajani. Trajnost odgojnog utjecaja onog koji nadahnjuje nije uvjetovana njegovim fizičkim prisustvom. Zato, imajući u vidu produženo odgojno dejstvo Poslanikovog odgojnog angažmana, važno je da u svijesti odgajanika obitava slika odgajatelja koji nadahnjuje, a ne uniformiranog službenika koji procesuira i kontrolira. Da bi se to ostvarilo neophodno je da odgajatelji, pored sadržajne strane odgoja, usvoje autentičan metodički obrazac, čija istaknuta komponenta jeste ovdje prikazana emocionalna isprofiliranost u interpersonalnom odnosu.

Literatura

1. Atajić Ramo, Prijevod Kur’ana sa tefsirom, SKD Bavaria Verlag, Munchen, 2001.
2. El-Buhari, Knjiga o edebu, Islamski kulturni centar, Mostar, 2009.
3. El-Hilali, Radost pogleda: komentar Rijadus-salihina, Orijent, Sarajevo, 2010.
4. El-Karadavi, Razumijevanje sunneta, Bemust, Sarajevo, 2001.
5. Goleman Danijel, Emocionalna inteligencija, Geopoetika, Beograd, 2008.
6. Havelka Nenad, Socijalna percepcija, 3. izd., Zavod za udžbenike, Beograd, 2008.
7. Ibn-Kesir, Tefsir, Visoki saudijski komitet za pomoć BiH, Sarajevo, 2002.
8. Jensen Eric, Super-nastava, Educa, Zagreb, 2003.