Dženita Karić, autorica knjige “Bosanska hodočasna literatura”: Kultura razvijanja pobožnosti i odanosti islamu

“Bosnian Hajj Literature. Multiple Paths to the Holy” ili u prevodu “Bosanska hodočasna literatura: višestruki putevi ka Svetom” naziv je knjige koju je krajem prošle godine objavio Edinburgh University Press, naučni izdavač akademskih knjiga i časopisa sa sjedištem u Edinburgu, u Škotskoj. Autorica knjige je Dženita Karić, postdoktoralna istraživačica na Berlinskom institutu za islamsku teologiju (Humboltov univerzitet u Berlinu).

Bosanska hodočasna ili hadžska književnost predstavlja skup različitih pisanih izvora o hodočašću u Meku, a obuhvata široki niz žanrova i tekstova, od vazova, poslanica, rasprava, do putopisa, reportaža i eseja, na tri jezika: arapskom, turskom jeziku osmanskog perioda, i bosanskom.

Karić je na knjizi, koja je objavljena na engleskom jeziku, radila više od jednog desetljeća.

Autorica u razgovoru s novinarom Anadolu Agency (AA) pojašnjava kako je pisanje o hodočasnoj literaturi uvijek nezavršen posao, iz razloga što privrženost i posvećenost svetim mjestima nikada ne prestaje, već se obnavlja svake godine dolaskom novih hadžija.

“Ta literatura je, naravno, imala različite namjene ovisno o čitalačkoj publici kroz stoljeća. Ono što je zajedničko je njezina medijacijska ili posrednička uloga: kroz proučavanje obilja tekstova o hadžu možemo posmatrati dvije stvari. To su kulturne i društvene prilike koje oblikuju način na koji hodočasnici doživljavaju hadž (kao ritual i kao putovanje), te sami kontinuitet pobožnosti i privrženosti Svetom koji se često odupire tim historijskim zadatostima. Pokušala sam to prikazati na jednom dužem historijskom periodu – oko pet stoljeća – te utvrditi koji su to medijacijski mehanizmi koji pomažu kultivaciji pobožnosti. U tome, hodočasna literatura je bitan mehanizam, iako ne i jedini – postoje vizualni objekti i predmeti koji utječu na to kako ljudi promišljaju i doživljavaju Sveto”, ističe Karić.

– Dnevnici u bosanskim kućama

Interesantno joj je bilo to da u brojnim bosanskim kućama postoje dnevnici i privatni zapisi doživljaja s hadža starijih članova porodice, koji nekada predstavljaju samo itinerar (op. a. plan putovanja), a nekada daju i neku dodatnu informaciju o uslovima putovanja. Često se mogu pročitati i opisi mjesta kroz koja hadžije prolaze, a nerijetko i neke emotivne refleksije. Karić, govoreći o tome kako je došla na ideju da istražuje ovu temu, kaže kako ju je na razmišljanje potaklo pitanje: kako je moguće da neko ko iza sebe nije ostavio neki drugi pisani trag, odluči da opiše svoj put na hadž?

“Naravno, uz ovo pitanje otvorila su se i druga, kao što su historijske okolnosti zapisa o hadžu, različiti normativi koji su mogli utjecati na njih, uporni kontinuitet pisanja o svetim mjestima, ali i varijacije u tonu, žanru, stilu, značenjima pridavanim ritualu generalno. U svemu tome, opće i nepravedno zanemarivanje ovakve vrste tekstova (jer ih pišu ‘obični’ ljudi, jer su tekstovi male cirkulacije, jer se bave vjerskom tematikom) bio je jedan dodatni motiv da se posvetim ovoj temi”, pojašnjava Karić.

Kada je riječ o izvorima, oni su bili raznovrsni: od sufijskih poslanica i žanrova poput fada’ila (djela pisanih u slavu svetih mjesta Meke, Medine i Jerusalema), hutbi, awa’ila i awa’khira (djela o početku i kraju stvari) do putopisa na turskom i bosanskom jeziku. Značajan dio knjige posvećen je upravo promjeni forme diskursa o hadžu, te šta to znači za samo poimanje hodočašća.

Na diskurs o hadžu također utječe i promjena medija: sa štampom i fotografijom, do izražaja dolazi i šira zainteresiranost bosanskih muslimana za “šarolikost” ummeta, ali paradoksalno vraća u fokus i samopercepcije bosanskih hadžija. Riječima Barbare Metcalf koja se bavila južnoazijskim pisanjem o hodočašću, hadžija zauzima centralno mjesto u modernoj literaturi o hadžu, jer sve više saznajemo i o emotivnim doživljajima, te životnom putu individualnih autora.

Pored kontinuiteta pobožnosti, Karić smatra kako je jako bitno istaknuti i to da je “hadž predstavljao vezivno tkivo koje spaja bosanske muslimane s muslimanima regije i uvjetno rečeno muslimanskog svijeta.

“Bošnjačko hodočasno iskustvo nikada nije bilo izolirano od širih historijskih kretanja koji su utjecali i na druge muslimane. Na primjer, kolonijalna kontrola i nadzor putnika u prvoj polovini 20. stoljeća negativno je djelovala na naše hadžije, koji su se, zajedno s arapskim ili indijskim hodočasnicima, često osjećali poniženo. Istovremeno, antikolonijalni pokreti su inspirisali naše autore da se bliže pozabave problemima opresije i zuluma s kojima su se suočavali drugi muslimanski narodi i da u tome vide paralelu solidarnosti. Tako se, na primjer, susreću opisi zajedničkih dova za pomoć muslimanima u Grčkoj ili Indoneziji, ili pak divljenje prema egipatskim muslimanima i njihovom nacionalističkom žaru”, navodi Karić te nastavlja:

“S druge strane, ova nit solidarnosti i osjećaj povezanosti nije bila neupitna. Hadž je često dovodio do toga da neki bošnjački hodočasnici uvide razlike među muslimanima, koje su često shvatane oštro, i što je naposljetku dovodilo i do samopercepcije bosanskih muslimana kao kulturološki drugačijih. To, naravno, nije slučaj samo s Bošnjacima – historičar Faisal Devji je prije nekoliko godina napisao jedan zanimljiv esej o hadžu kao prostoru na kojem se zapravo odražava koliko je ideja o muslimanskom jedinstvu pogrešna i koliko su percepcije razlika sveprisutne na tom skupu. Ipak, osjećaj zajedničke privrženosti svetim mjestima je i dalje snažan motiv u literaturi o hadžu”.

– Fizičko putovanje do svetih mjesta

Ono što je također specifično za hadž jeste i fizičko putovanje do svetih mjesta, a o čemu je autorica knjiga nalazila podatke u putopisima na turskom jeziku koji potječu iz osmanskog perioda. Iz pomenutih djela može se saznati ponešto o samim uslovima pod kojima su Bošnjaci išli na hodočašće.

“Ono što je možda najinteresantnije jeste to da iako je hadž bio primarni cilj hadžija, samo putovanje je obuhvatalo i niz pobožnih posjeta mezarovima evlija i učenjaka u Anadoliji, Šamu, Egiptu… Budući da je putovanje trajalo više mjeseci, naši autori često opisuju boravak u Damasku i Kairu, u gradovima u kojima su se hadžije mogle odmoriti, ali i posjetiti mezarove i turbeta. Takva vrsta pobožnosti je danas u velikoj mjeri neprepoznatljiva prosječnom modernom čitatelju, iz više razloga, uključujući i sami islamski modernizam koji je takve običaje smatrao problematičnim. Međutim, za naše autore poput Jusufa Livnjaka (17. st.) i Mustafe Muhlisija (18. st.), zijareti su bili neizostavni dio hodočasnog putovanja, i mjesta o kojima su donosili obilje informacija. Kroz opise zijareta, možemo zaključiti dvije stvari: naši autori su čitali relevantnu literaturu svoga vremena (na primjer, biografije Poslanika, kozmografska djela, historije), ali su preferirali fizički susret sa svetim prostorima, jer ističu kako su nešto vidjeli, izmjerili, dotakli”, navodi Karić.

Pored zijareta, putovanje je značilo i prolazak kroz “obični” prostor, u kojem su hadžije gladovale ili bile site, tražile vodu i kupovale nar, lubenice, mirisni limun. Iz takvih osjetilnih iskustava rađali su se i opisi ljudskih emocija, poput straha ili zahvalnosti. Bosanske hadžije su često formirale mišljenje o stanovnicima sela i gradova kroz koja su prolazili na osnovu iskustava koje su imali sa trgovcima tih mjesta: ljudi su mogli biti licemjeri, prevaranti, ali i “narod ugodnog izgleda i prijatne naravi”.

“Naposljetku, ono što primjećujemo ne samo u putopisima, već i drugoj hodočasnoj literaturi bosanskih autora, osjećaj je udaljenosti. Autori su svjesni distance između Bosne i Hidžaza, i činjenice da je hadž bio nedostižan za većinu ljudi. Stoga u nekim vazovima susrećemo insistiranje na etičkim i sufijskim aspektima hodočašća, gdje se preferira hadž srca, zbog nemogućnosti fizičkog odlaska u Meku i Medinu”, naglašava Karić.

– Kultura razvijanja pobožnosti

Na pitanje o svojevrsnom fenomenu posebne radosti koja je prisutna kod ljudi koji obave petu islamsku dužnost, radosti koju je teško uporediti s bilo kojom drugom, gdje mnoštvo hadžija, nakon povratka sa hodočašća, na pitanje kako se osjećaju vrlo često nisu u stanju bilo šta izgovoriti, već pođu plakati, Karić potvrđuje kako je ovo pitanje komplementarno pitanju koje je sama sebi postavila na početku istraživanja.

“Zašto ljudi različitih obrazovih nivoa, društvenih klasa, svi žele da ostave pisani trag o hodočasnom iskustvu, u nizu različitih formi i žanrova? Jedan od odgovora je taj da se i pisani trag o hodočašću smatra produženjem tog iskustva te način da se učini dobro djelo informisanjem i inspirisanjem budućih hadžija, ali i onih koji neće moći otići na hadž. U tom kontekstu, literatura o hadžu nije samo zapis o onima koji su fizički obavili taj ritual – ona govori o kulturi razvijanja pobožnosti i odanosti islamu u njegovim različitim aspektima. Kao takva, ona nastoji razviti ljubav prema svetim mjestima u Bosni te na neki način možemo reći da se ta odanost stvara ponekada istim intenzitetom u Srebreniku ili Goraždu, na primjer, kao u Meki ili Medini”, kaže Karić.

Naglašava i to to da hodočasna literatura također pokazuje i nemoć govora, ali i snagu tjelesne reakcije na Sveto.

“Hadžije često govore o suzama, drhtanju, ushićenju, nemogućnosti da pretoče iskustvo u riječi, prilikom boravka u Meki i Medini. Tijelo je veoma bitno – naše hadžije s kraja 20. stoljeća više puta ističu fizičku žrtvu bosanskih muslimana koji tavafe oko Kabe, a koji su u agresiji na Bosnu izgubili dijelove svoga tijela. Naposljetku, upravo je problem tijela i potencijalne bolesti bio razlogom ograničenog broja hadžija u Meki tokom nedavne pandemije. Pa ipak, ni tada nije prestajala privrženost koju bosanski muslimani osjećaju prema svetim mjestima, o čemu svjedoči niz članaka, Facebook postova i sličnih hodočasnih zapisa”, zaključuje u intervju za AA Dženita Karić.

Akos.ba