Dr. Esmir Halilović: Pisanjem izražavam neki unutarnji nemir i zadovoljavam potrebu samoaktuelizacije
Doktore Haliloviću, predlažem da na početku našeg razgovora kažete nešto iz Vaše biografije?
Zovem se Esmir Halilović. Rođen sam 1979. god. u Liješevi kod Visokog, od oca h. Mustafe i majke rahmetli Zumre. Osnovnu školu završio sam u rodnom mjestu, potom Medresu Osman-ef. Redžović kao „učenik generacije“. Nakon završene medrese upisujem pripremni koledž arapskog jezika i islamskih znanosti u Medini, koji, hvala Allahu, uspješno završavam. Po povratku u Bosnu upisao sam IPA u Zenici, a potom i FIN u Sarajevu koje završavam u rokovima sa prosječnom ocjenom većom od – 9. Oženjen sam i otac četvero djece.
Paralelno sa studiranjem radili ste i kao imam?
Da. Hvala Allahu, na imamskim poslovima radio sam oko sedam godina u džematima Lašva – dvije godine, a potom i u džema’atu Grm – pet godina, MIZ Zenica. Ovo je doba moga života na koji sam posebno ponosan. Jer biti imam je velika čast i odgovornost. U tom periodu sam, hvala Allahu, završio dva fakulteta i napisao četiri djela. Smatram da je veće od toga da sam upoznao mnogo dobrih, čestitih i iskrenih ljudi, kako među imamima – kolegama tako i našim džematlijama. I dan – danas sam u kontaktu sa mnogima od njih. Nakon ovoga prelazim na mjesto sekretara Kompleksa sultan Ahmedove džamije u Zenici, a nešto kasnije i sekretara Medžlisa IZ Zenica. Tu ostajem dvije godine i potom prelazim na mjesto asistenta, a kasnije i višeg asistenta kod prof. dr. Šefika Kurdića na IPF-u u Zenici. Dakle, u dosadašnjem radu sam objedinio iskustva „sa terena“ džema’ata, iz administracije IZ – da ne kažem birokratije; kao i odgojno-obrazovnog djelovanja IZ.
Socijalna učenja u Sunnetu i njihove refleksije na islamsku vjeronauku
Bavite se i spisateljskim radom. Objavili ste i nekoliko knjiga. O čemu je riječ?
Prve radove sam objavio još kao učenik osnovne škole. Za neke od njih sam dobio i nagrade na općinskom nivou. Kasnije sam, kao učenik Medrese, dobio i neke nagrade na kantonalnom i federalnom nivou. Pisanom riječju pokušavam izraziti neki unutarnji nemir i zadovoljiti potrebu za tim vidom samoaktuelizacije, ali u isto vrijeme i pokušati utjecati na ljude kojima se pokušavam obratiti i na taj način. Do sada sam, hvala Allahu, napisao više od dvije stotine radova za razne novine, časopise, zbornike radova, kao i 10 autorskih djela.
Moja dosadašnja djela su: Pravedne halife; Poslanikove, s.a.v.s., kćerke; Poslanikove, s.a.v.s., supruge; Vrijednost i ljekovitost Zemzem vode; Hafiz Fuad-ef. Subašić – život i djelo; Poslanikova, s.a.v.s., predskazanja; Propisi i vrijednosti umre; Ovisnost o duhanu – medicinski i religijski aspekti; Kur’anski poziv: O vjernici!; iMuslimanska omladina pred brakom.
Koja je tema Vašeg doktorskog rada?
Tema koju sam hvala Allahu, nakon nešto više od dvogodišnjeg rada uspješno okončao i odbranio nosi naslov „Socijalna učenja u Sunnetu i njihove refleksije na islamsku vjeronauku“ a na temi mi je bio mentor prof. dr. Šefik Kurdić. Profesor Šefik mi je bio mentor i na magistarskom i evo sada, hvala Allahu, i doktorskom radu. Ovaj rad i suradnja je ustvari plod našeg poznavanja i skoro svakodnevnog druženja evo već oko 17 godina, hvala Allahu. Smatram da je profesor Šefik jedna velika milost od Allaha za mene posebno. Nakon što sam izabran za asistenta kod njega, odlučili smo se za izradu magistarskog, a kasnije i doktorskog rada u Novom Pazaru, gdje mi je mogao biti mentor, jer to nažalost nije mogao biti u Sarajevu niti u Zenici.
Zašto baš ova tema?
Tema „Socijalna učenja u Sunnetu i njihove refleksije na islamsku vjeronauku“ je bila moj izbor iz više razloga. Prije svega, uočio sam da je naša bošnjačko-islamska misao poprilično deficitarna u pogledu socijalnih tema općenito ili se njome bave oni koji za to nemaju vjerske ili pak adekvatne neke druge kvalifikacije…
Opširnije na portalu preporod.com
