Dizdarević: Hivziji Hasandedić se nismo na adekvatan način i dostojno odužili

Hivzija Hasandedić je bio intelektualna i ljudska veličina, samozatajni arhivista, poliglot, teolog, etnolog, istraživač, historičar, osmanista, historičar književnosti, hroničar, literata, muzeolog, geneolog, prevoditelj, interpretator izvora i profesor koji je svojim studioznim istraživanjima sačuvao sjećanja na cjelokupnu kulturu i baštinu Bošnjaka u Hercegovini i susjednim područjima koje su ranije Bošnjaci naseljavali (Imotski, Vrgorac, Makarska, Herceg Novi, Sutorina).

Piše: Voloder Sanadin

Njegova dominantna osobina je bila skromnost iako je radio mukotrpan posao na obradi starih tekstova i rukopisa.

Rođen je u Jablanici 1. jula 1915. godine. Završio je Gazi Husrev-begovu medresu 1935. godine a potom i Višu islamsku šerijatsko-teološku akademiju. Od 1954. godine do odlaska u penziju 1976. godine radi u Arhivu Hercegovine. Na temelju dostupnih izvora obradio je cjelokupnu muslimansku baštinu u Hercegovini.

Za svoj naučni i istraživački rad promoviran je u počasnog doktora nauka na Univerzitetu Džemal Bijedić u Mostaru. U javnosti se prvi put javlja pjesničkim prvijencem „Noćni ibadet“ u tuzlanskom Hikjmetu 1934. godine pod pseudonimom Muhamed Hivzi.

Dr. hfz. Mevludin Dizdarević, profesor na Islamskom pedagoškom fakultetu Univerziteta u Zenici i urednik časopisa Novi mualim, je u maju mjesecu 2016. godine na Fakultetu islamskih nauka odbranio doktorsku disertaciju na temu “Mjesto Hivzije Hasandedića u izučavanju kulturne historije Hercegovine”.

Ranije se kroz magistarsku tezu bavio likom i djelom Mustafe Busuladžića, čime je hfz. Dizdarević opravdao svoje hercegovačke korjene. Ovo je najobimnije i najkvalitetnije istraživanje biografije i djela Hivzije Hasandedića koje u formi knjige tek treba da izađe u javnost.

Sa hafizom dr. Mevludinom Dizdarevićem za portal Akos.ba razgovaramo o životnom putu Hivzije Hasandedića, njegovim istraživanjima i odnosu našeg društva prema njegovim dostignućima.

Akos.ba: Kakav je bio životni put Hivzije Hasandedića i da li su mu se Bošnjaci odužili za postignuta dostignuća?

Mevludin Dizdarević: Hivzija Hasandedić je jedna od ličnosti iz naše intelektualne i kulturne historije kojoj se nismo na adekvatan način i dostojno odužili. Dakako, i brojne druge ličnosti ostajale su u zapečcima historije, neznanjem i ignorancijom odjeljeni od vlastite zajednice kojoj su pripadali i čiju su baštinu propitivali. Bilo je nekoliko hvale vrijednih skupova i nešto manje ili više značajnih teorijskih zahvata u njegovo zamašno djelo. Unatoč tome, smatram da je Hasandedić ostao izvan domašaja kulture sjećanja i kvalitetne memorizacije njegove intelektualne ostavštine.

U Hasandedićevu životu možemo detektirati tri faze ili razdoblja. Prvu fazu ćemo imenovati seoničkom, jer je u bitnome određena životom u seoničkim pitominama i traje od rođenja 1915. do 1927. godine. U toj fazi jasno se formirao njegov duhovni identitet koji prepoznajemo u poetskim ostvarenjima Noćni ibadat i Islam, objavljene za vrijeme školovanja u Gazi Husrev-begovoj medresi. Jasna vjerska osjećajnost koju je ponio iz svoga doma pratila ga je čitavog života. Sarajevsko razdoblje traje od 1927. do 1939. i presudno je oblikovalo njegov intelektualni habitus. U to doba živio je i učio na najboljim učilištima koje je Bosna i Hercegovina imala, Gazi Husrev-begovoj medresi i čuvenom VIŠT-u. Iznimno veliki broj bibliografskih jedinica koje su ostavili profesori i studenti VIŠT-a najbolji su dokaz ovim tvrdnjama. Njihov broj i značaj je toliki da bismo mogli kazati da bi slika naše historije, naš kulturni identitet i naše samorazumijevanje bilo prilično drugačije bez radova profesora i svršenika VIŠT-a. Treća, mostarska faza, najduža je i traje od 1940. do 2003. godine. Dakle, Hasandedić se rodio u Jablanici  1915. godine, odrastao je u Seonici kod Konjica, školovao se u Sarajevu a životni vijek proveo u Mostaru i Hercegovini. Gotovo cijeli život bio je uposlenik Arhiva Hercegovine i njegov najznačajniji uposlenik. Ustvari on ga je ucrtao na kartu nezaobilaznih mjesta za istraživanje historije Bosne i Hercegovine, osobito Hercegovine osmanskog razdoblja. Umro je 2003. godine i neka ostane zabilježeno da mu je dženaza bila na isti dan kada i dženaza Aliji Izetbegoviću. Bošnjaci su se na isti dan opraštali od dva svoja velikana.

Akos.ba: Na osnovu vaših istraživanja možete li definisati područja njegova istraživanja i do kojih ste zaključaka došli upoređivanjem djela Hasandedića i drugih istraživača?

Mevludin Dizdarević: Hivzija Hasandedić se ubraja u plejadu istraživača klasičnog formata. To su oni istraživači koji tiho i najčešće bez pretjerane društvene priznatosti rade kolosalne poslove i zadatke. To su takvi poslovi iza kojih u normalnim zajednicama stoje čitave institucije. Mehmed Mujezinović, Hazim Šabanović, Ešref Kovačević, Adem Handžić, samo su neka imena tog formata. Hasandedić je npr. prevodio tako komplikovane rukopise, dokumente i sidžile iz osmanskog razdoblja kao da se radi o najobičnijem tekstu a ne o jeziku, licima, toponimima i događajima koji su stari stotinama godina. Za prevođenje takvih tekstova treba ogromno znanje i strpljivost što su vrline koje krase samo rijetke istraživače. Pored toga, on nije samo sjedio u udobnom kabinetu nego je sa rudimentarnim sredstvima obilazio gradove i sela Hercegovine i išao tragovima islamske baštine koja tiho nestaje. Kada je u pitanju istraživački i teorijski opus Hivzije Hasandedića mogli bismo kazati da preko 430 bibliografskih jedinica svjedoče o velikoj upornosti i strastvenoj prilježnosti za istraživanje. No, nesporna činjenica je da Hasandedić nije prestajao pisati i istraživati praktično od medresanskih dana do konca života. Stoga je njegov intelektualni vakuf iznimno bogat i vrijedan. Njegova najznačajnija knjiga Spomenici kulture turskog doba u Mostaru pobrala je mnoge značajne nagrade da bi nakon toga uslijedila druga štiva u kojima je potanko obrazložio sve dostupne spomneike osmanskog razdoblja Hercegovine. Muslimanska baština u istočnoj Hercegovini, Muslimanska baština Bošnjaka II – Herceg Novi i okolina, Vrgorac i okolina, Imotska krajina, Makarsko primorje, Zapadna Hercergovina, Muslimanska baština Bošnjaka u južnoj (srednjoj) Hercegovini, Mostarski vakifi i njihovi vakufi, Zagledan u islam, Genealoška istraživanja – porijeklo status, istaknuti pojedinci nekih muslimanskih porodica u Hercegovini i druga djela. Pored toga, smatramo važnim i brojne rukopise i dokumente koje je preveo i približio znanstvenoj javnosti i koji se sukcesivno objavljuju i nakon njegove smrti.

Čini mi se da je u svojim istraživanjima dominantno tretirao dokumentarnu baštinu, graditeljsko i materijalno naslijeđe. A dao je značajan doprinos i genealoškim istraživanjima i nematerijalnoj baštini. Slika osmanskog razdoblja bila bi nepotpuna ili bi bila iskrivljena ideologiziranim percepcijama bez relevantne dokumenentarne građe. Npr. Kada on donosi dokumente o imenima korisnika vakufskih kredita gdje dokumentarno potvrđuje das u i mnogi nemuslimani bili korisnici vakufskih kredita ili das u bili punopravni članovi esnafa itd. Šta to znači danas iz pozicije velikonacionalnih i tamnovilajetskih percepcija osmanske epohe možemo samo slutiti.

Akos.ba: Kakva je uloga i mjesto Hivzije Hasandedića u istraživanjima kulturne historije Hercegovine?

Mevludin Dizdarević: Uvažavajući istraživački opus koji nam je ostavio, ciljeve koje je sebi postavio i domete koje je dosegao Hasandedić je praktično jedan od najvažnijih, ako ne i najvažniji istraživač kulturne baštine Osmanskog razdoblja Hercegovine. Bilo je i drugih autora koji su u nekoj mjeri dali doprinos istraživanju Hercegovine ali se niko nije tako usredsređeno i fokusirano bavio ovim prostorom i ovom epohom. U fokusu njegova istraživanja bilo je osmansko kulturnohistorijsko naslijeđe Hercegovine što sugeriše da osmanska baština preseže granice današnje Hercegovine. Ta baština je nastajala i na terotoriju današnje Hrvatske na zapadu ali i Nikšića, Boke Kotorske itd. na istoku. On ustvari, prati tragove islamske kulture i kroz to prati tragove njenih baštinika, onih koji su tu kulturu idejno stvarala i materijalno oblikovali. Istih onih baštinika koji su stoljećima istjerivani i o čijem postojanju danas svjedoči samo poneka omeđina, ruševni zid, nakrivljeni nišan skriven u šiblju, čatrnja ili možda toponim kao svjedok jednog prohujalog vremena. On, ustvari, govori i piše o islamu kojeg više nema i muslimanima kojih više nema. Koliko je njegov značaj bili smo svjedoci nakon minule agresije kada su ustaše i četnici hametice uništavali svaki trag islamske baštine i ponekad je Hasandedićev zapis jedini trag postojanja neke džamije, nišana ili turbeta. Marija Todorova je pisala o tom projektu uklanjanja tragova osmanske kulture koji sam imenovao kulturnom deosmanizacijom Balkana. Naime, pored egzistencijalnog uklanjanja osmanskih podanika sa teritorija Balkana što je imalo genocidne razmjere o čemu je sjajno pisao prof. Fikret Karčić, naporedo sa tim išlo je i uklanjanje svih tragova njihova postojanja na određenom području. Na tom tragu Todorova tvrdi da je nastojanje nacionalistički orijentiranih istoriografa da iz svoje nacionalne tradicije izbace sve elemente osmanskog naslijeđa mogiće tumačiti kao želju koja je svojstvena stanovnicima nekadašnjih kolonija da poreknu uticaj nekadašnjih vladalaca. Želja svi nacionalističkih projekata jeste povlačenje razlike između sebe i države protiv koje se borimo. U konačnici, cilj je retuširati povjest, prekrojiti je prema željama nacionalističkih elita. Tu ambiciju zorno posvjedočuje događaj sa zapovjednikom okupiranog Zvornika Brankom Grujićem koji je nakon što su sve džamije sistematski uništene u bivšem većinski muslimanskom gradu izjavio „Nikada nije bilo džamija u Zvorniku“. U ovim riječima jasno vidimo ambiciju stvaranja nove historije prema želji rušitelja. Upravo toj kancerogenoj ambiciji svojim radom na put je stao Hivzija Hasandedić. Dobro uočavajući procese višestolejtne deosmanizacije Hercegovine H. Hasandedić u jednom intervjuu nakon minule agresije piše: „Bošnjaci su u mnogim krajevima današnjih granica BiH, pa i van nje, činili većinu. Danas u tim krajevima ne predstavljaju ni manjinu. U mnogim krajevima ih uopće nema. …Tako je u Herceg–Novom, tako je bilo u Tivtu, Risnu, Makarskom primorju,…U Požeškom sandžaku je, naprimjer, bilo preko pedeset džamija. Već odavno tamo nijedne nema. Ni nišana tamo nema. Svaki trag muslimanskog prisustva je tamo izbrisan sa lica zemlje. Vjerovati da u svemu tome nema plana doima se isuviše naivnim. Za slučajnost tu jednostavno ne može biti mjesta“. Hsandedić je jedan od onih koji je to golemo naslijeđe štitio od zaborava. Štiteći baštinu od strahote zaborava on je memorizirao i baštinike koji su iznjedrili takvu kulturu i koja je uništavana kao rezultat pomno njegovane mržnje.

Akos.ba: S obzirom na burni period u kojem je radio i djelovao i na oskudne kapacitete s kojima je raspolagao kako su na njega djelovali unutrašnji i vanjski faktori?

Mevludin Dizdarević: Hasandedić je glavninu svojih istraživanja provodio tokom razdoblja socijalističke Bosne i Hercegovine. Treba znati da je religija u ono vrijeme bila smatrana neprijateljskom ideologijom a islam je imao teret više jer je razumijevan i kao orijentalna „došla“ vjera i predstavljan kao strana kultura. Islamska kultura je bila izložena velikim udarima i hametice rušena. To se dešavalo u ratu ali vrlo intenzivno i  u miru. Sjetimo se gotovo trideset džamija koje su porušene u miru u Sarajevu nakon Drugog svjetskog rata ili 18 mostarskih koje su rušene u prvim decenijama nakon „oslobođenja“da bi na njihovim mjestima izgrađane razne utilitarne građevine, putevi ili nešto treće. Trebale su proći decenije pa da se neko poput Hasandedića odvaži da te džamije i druge prvorazredne historijske spomenike barem pobroji ako nije bilo moguće imenovati krivce takvog mirnodopskog kulturocida. Stara Mevlevijska tekija na Bentbaši u kojoj se dešava radnja romana Derviš i smrt od strane političkih članova u strukturama Islamske zajednice  proglašava se nepotrebnom i u konačnici se ruši. Baš-čaršija je na udaru i prijeti joj opasnost od rušenja a u Travniku se rušu konak bosankog vezira pod nagovorom književnika Rodoljuba Čolakovića. Obrazloženje je bilo da se radi o tragovima feudalne vladavine što je zaumna ideja opterečena turskim kompleksom. Danas se na tom mjestu nalazi popularni restoran i kafana i mnogi travničani ne znaju zašto nosi ime Konak. Zamislite kada bi Englezi htjeli da ruše dvorac Vinsdor samo zato što pripada feudalnom razdoblju.

Na drugoj strani treba priznati da su bosanski komunisti davali podršku bošnjačkom kulturnom i umjetničkom stvaralaštvu i znanstvenom istraživanju osmanske tradicije kako bi se stekla slika uvažavanja bošnjačke posebnosti. Na tom tragu se formirao i Orijentalni institut 1950. i nešto kasnije Katedra za orijentalistiku na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. U tom sklopu se osniva i Arhiv Hercegovine u koji dolazi mladi Hasandedić kao svršenik VIŠT-a i dobar poznavalac orijentalnih jezika. Sada imamo ipak neki institucionalni okvir za rad, dobrog poznavaoca kulture koji više ne mora raditi volonterski nego za određenu plaću i ogromno polje neistraženih dokumenata i spomenika Hercegovine. Sretan spoj svih tih faktora dao je tako značajne rezultate. Dozvolite jednu napomenu u vezi sa afirmacijom tzv. orijentalne kulture u eri socijalizma. Naime, Šačir Filandra primjećuje  da ovi procesi jesu otvorili prostor za afirmiranje bošnjačke kulturne historije ali se ovdje krila i jedna opasna ideja. Naime, u takvim koncepcijama islamsko naslijeđe i kultura se prezentira kao stvar historijskih relikata i preživjelog osmanskog naslijeđa kreirajući proces „orijentalizacije Bošnjaka“ i njihove kulture. U takvim projekcijama bošnjačka kultura postaje „drugost“ na bosanskom tlu i svjesno ili nesvjesno odriče joj se autentičnost. Takav stav konotira da je osmansko naslijeđe strano tijelo i samim tim da „zaslužuje“ pravo nestanka i izgona. A pazite historijskog paradoksa; sve kulturne tradicije na Balkanu ustvari su filijale velikih kulturnih tradicija i drugih kulturnih ognjišta. Hvratsku kulturu ne možemo misliti bez venecijanske i latinske kulture a srpsku kulturu uopće ne možemo tumačiti izvan konteksta kulture Bizanta. I sada dolazimo do ključne teze. Ako je osmansko naslijeđe „strano“ naslijeđe jer potječe sa stranog kontinenta i pokušava preslikati istambulsku umjetnost zašto je onda srpska „domaća“ a preslikava umjetnost Carigrada, dakle istog grada samo druge imperije. Ili su obje strane ili obje domaće. Izuzetka tu ne može biti.  Dakle da zaključimo. Hasandedić radi u instituciji koju su osnovali komunisti ali ipak sa stanovitim zadnjim namjerama. Zato on i društvenu afirmaciju doživljava kao penzioner kad se mijenjaju i politike spram Bosne i kada Bosna svom silinom iz kulturne i duhovne periferije dolazi u samo središte jugoslavenske kulturne scene. Radi se, dakle, o osamdesetim godinama kada KK Bosna postaje prvak Evrope, Bijelo dugme hara Jugoslavijom a sarajevska filmska scena dobiva prestižne svjetske nagrade. Prije toga je sarajevska grafička škola preuzela primat na likovnoj sceni Jugoslavije. U tom vremenskom okviru Hasandedić dobija nagrade jer predmet njegova interesovanja postaje „tražena roba“ Sve su to faktori koji su u većoj ili manjoj mjeri uvjetovali rad Hivzije Hasandedića.

Akos.ba: Vaš akademski rad i istraživanje je vezano za kulturnu historiju Bosne i Hercegovine. U magistrskom radu ste istraživali lik i djelo Hivzije Hasandedića, u doktorskoj disertaciji Mustafu Busladžića. Zbog čega ste se odlučili za istraživanje života i djela ove dvojice Bošnjaka? Da li na osnovu vašeg rada smatrate da Hercegovina krije još neistraženih tema, ličnosti i područja?

Mevludin Dizdarević: Dakako, postoji više faktora koji su uvjetovali moju istraživačku a kasnije i emotivnu vezu sa ovim autorima. Obje te gorostasne ličnosti i njihov teorijski opus ostavile su duboku brazdu na moj intelektualni identitet i bitan su faktor mog duhovnog rodoslovlja. Busuladžić impresionira svojim karakterom, hrabrošču, nepotkupljivošću uma i snažnim jezikom i britkim mislima. Neko je rekao da se rijetko u jednoj ličnosti smire i čvrstina karaktera i snaga uma. Busuladžić je uspio to da ostvari. Hasandedić je ličnost drugačijeg kova. On je tih, smiren i uporan istraživač. Dragi Bog mu je podario nešto duži život pa je i njegov opus veći.

Njih povezuje činjenice da su obojica Hercegovci ali i svršenici VIŠT-a. To su praktično kolege iz školskih klupa, mada je Busuladžić generaciju ispred Hasandedića. I također, obojica su se bavili i kulturnim identitetom Bošnjaka i tematizirali su islam kao kulturni fenomen. Po svom obrazovanju i duhovnom habitusu bili su teolozi ali su se bavili i kulturom ili da budem precizniji kulturnom tematizacijom islama. Naime, islam nije samo vjera, samo obred, zakon i stroga norma kako ga se danas dominantno obrazlaže od mnogih teologa. Islam je i kultura koja te norme prevodi u stvarnost života. Ovdje se zajednički prisjetimo velikog Nedima Filipovića i njegovih sada već klasičnih uvida o tome da se islam zasnovao kao vjera, razvio kao država a svoj vrhunac dosegao kao kultura. Islam je, dakako, nastavio živjeti i u sve ti forme ali ta gradacija ima svoju historijsku punovažnost. Dakle, i jedan i drugi su se bavili islamom kao vjerom ali i islamom kao kulturom što je činjenica koju mnogi prenebregavaju. Osobito u kontekstu stanovitih negativnih iskaza o bosanskoj ulemi, hodžama i natražnom islamu koji oni promoviraju a tobožnjom naprednošću nekih drugih jer se eto oni bave i sakupljanjem i proučavanjem kulturnih aretafakata. Mi imamo brojne autore koji su to radili na vjerodostojan način a svršenici su medresa i islamskih fakulteta ali nam ponekad njihov značaj i njihov doprinos izmiće iz vida. Stoga sam sebi postavio zadatak barem neke od tih ličnosti i njihov rad predstavim široj javnosti. Nema dvojbi da takvih ličnosti ima još puno u Hercegovini ali i u cijeloj Bosni.

Akos.ba