Divan – najznačajnije djelo Hasana Zijaije Mostarca (2)

Piše: Azra Crnčalo

Divan, kako književna vrsta, predstavlja tradicionalnu divansku tvorevinu. Klasični divani imali su strogo određenu formu, odnosno, uređen divan sadržavao je pjesničke forme svrstane prema tradicionalno utvrđenom redoslijedu. U orijentalno-islamskoj tradiciji divani su uglavnom započinjali uvodnim tekstom, sačinjenim od poglavlja kao što su tevhid i / ili munadžat (veličanje Božijeg Jedinstva). Osim tehvida, kao poglavlja unutar divana javljaju se: na’t (pohvala posljednjem Božijem poslaniku Muhammedu a.s.), pohvala istaknutim ličnostima iz historije islama, poput četverice halifa, Poslanikove porodice, ashaba i sl. Broj uvodnih poglavlja varirao je od divana do divana, i najčešće je ovisio o pjesničkoj orijentaciji i izboru. Nakon uvodnih poglavlja u divanima, nizale su se kaside, pa različite višestrofne forme: murabba’, muhammes, tahmîs, müseddes, tesdîs, terkîb-i bend i sl. Divani sadrže i gazele, nakon kojih dolaze kraće pjesničke forme poput rubajija i kit’a. Mnogi divani sadrže i tarihe, zagonetke, rebuse i druge kratke forme. Naravno, svaki divan nije morao da sadrži sve navedene pjesničke forme. To što će biti sadržano u pjesničkom divanu, ovisilo je najviše od samog pjesnikovog izbora i njegove percepcije svijeta.

Ukoliko uređenje klasičnog osmanskog divana uporedimo s Divanom Hasana Zijaije Mostarca, možemo uočiti da se svojim formalnim karakteristikama značajno ne udaljava od tradicije. Njegov Divan, raznovrsnošću sadržaja i samim obimom, ne zaostaje za divanima ostalih divanskih pjesnika XV i XVI stoljeća. Zijaijin Divan sadrži predgovor, kaside, musamate, gazele, hronograme, zagonetke i drugo. Pored pjesama na turskom jeziku, Divan Hasana Zijaije Mostarca sadrži i nemali broj pjesama na perzijskom jeziku koje su raštrkane unutar pjesničke zbirke. Kao i kod mnogih drugih divanskih stavralaca i u Zijaijinom Divanu dominiraju gazeli, te zauzimaju jednu trećinu od ukupnog broja pjesama. Za gazelima ne zaostaju ni kit’e, dok je ostalih pjesničkih formi dosta manje.

Forme unutar Zijaijinog Divana

Divan Hasana Zijaije Mostarca počinje dijelom Dibace, koje predstavlja svojevrstan uvod, odnosno uvodno poglavlje. Ovakvim uvodom Zijaija Mostarac odstupa od tradicionalnog divana, jer je većina pjesničkih divana napisana bez uvodnog dijela. Uvodni dio kod Zijaije sadrži veličanje i zahvalu Bogu na stvaranju ljudskih duša i na stvaranju dženeta i džehenema. Zijaija piše i pohvalnicu Poslaniku a.s., njegovoj porodici i ashabima. Uvodni dio Divana napisan je formi proze, a upotpunjen je raznim stihovima, najčešće stihovima rubaija i kit’a. Kod Hasana Zijaije Mostarca u uvodnom dijelu Divana pronalazimo i citiranje ajeta iz Kur’ana. Naročito je zanimljivo citiranje ajeta sure Pjesnici i pjesnikov stav prema onom što Kur’an nalaže. Prema kur’anskom kazivanju, pjesnici su izgubljeni ljudi, odmetnici od vejre i Božijih propisa. Zijaija, ujedno pjesnik i poštovalac Božijeg, negira generaliziranje pjesnika. Po njegovom mišljenu odgovor na pitanje da li je pjenik odmetnik od vjere ili ne, treba tražiti u samom pjesničkom izboru. Zijaija,  koji pripada skupini islamskih pjenika čiji stihovi počinju veličanjem Stvoritelja, ni na koji način ne suprotstavljajći  se Božijem, sebe ne vidi kao nekog približenog džehenemskim vratima. Zanimljivo je da se se mnogi divanski klasici bavili ovom temom, analizirajući sebe u odnosu na Vječnog. Na analizu odnosa pjesnik – Bog, u Zijaijinom Divanu, nastavlja se kit’a koja, donekle mijenja smjer uvodnog dijela. U kit’i pjesnik veliča Vječnog koristeći se motivima tipičnim za divansko pjesništvo, motivom kaplje i okeana. Na stihovni dio uvoda Divana Zijaije Mostarca nastavlja se prozna forma kojom pjesnik veliča Poslanika, pišući o njegovim mudžizama. Nakon toga Zijaija piše pohvalnicu ashabima i Poslanikovoj porodici. Umjeće Zijaijinog stvaralšta ogleda se u preciznom kombiniranju i smjenjivaju pjesničkih i proznih formi u jednom odlomku Divana. Uvodno poglavlje ove pjesničke zbirke Zijaija završava proznim dijelom u kojem iznosi svoje shvatanje stvarnosti, percepciju svijeta, te analizu sebe kao pjesika i stvaraoca. On piše o velikoj Ljubavi od koje mu izgara biće što ga potiče na stvaranje pjesama s ciljem veličanja nepresušnog Izvora ljubavi. Kako sam navodi, njegovi stihovi, s jedne strane predstavljaju vjerodostojnu sliku njegove mašte, dok su s druge strane stihovi pečat pjesničke boli i patnje.

U Zijaijinom Divanu, odmah nakon uvoda, odnosno Dibace, slijede kaside, i to njih jedanaest na osmanskom turskom jeziku, i jedna na perzijskom. Kaside Zijaije Mostarca ne odstupaju mnogo od kasida tradicionalnog divanskog stvaralaštva. To su, ustvari, pohvalnice znamenitim ličnostima. Forma kasida potječe još iz predislamske arapske poezije, a u osmansku tursku književnost došla je preko perzijske. Sam naziv ove pjesničke vrste na arapskom jeziku znači “ono što se ima za cilj, što vodi cilju”. Naravno, kaside nisu bile ograničene samo na cilj, nego je kasida podrazumijevala i druge tematske sadržaje o kojima se nerijetko pisalo u stihovima. Većina teoretičara klasične osmanske književnosti govori o šest osnovnih dijelova kaside, a to su :

• nesîb ili teşbîb – uvodni dio kaside koji zauzima 15-20 bejtova; smatra se naročito estetski vrijednim; najčešće sadrži opise prirode, dolaska proljeća, praznika i sl.
• girîz-gâh ili girîz – najčešće jedan bejt koji čini poveznicu između uvodnog dijela i medhiye.
• medhiye – poglavlje kaside u kojem se hvali osoba kojoj je kasida posvećena
• tegazzül – poglavlje koje najčešće dolazi nakon medhiye, a označava dio posvećen pjevanju gazela, odnosno, stihova u stilu gazela. Ovaj gazel koji se u potpunosti slaže sa kasidom u pogledu metra i rime, pjesnici su imali običaj posebno najaviti, odnosno, napraviti svojevrstan uvod od jednog bejta prije pjevanja gazela.
• fahriye – dio u kasidama u kojem pjesnik piše pohvalu sebi.
• dua – predstavlja posljednji dio kaside u kome se pjesnik obraća Bogu sa molbama i željama za dobrobit svoga potencijalnog zaštitnika

Proljeće, sunce, more, jesen…

Kod Zijaije uvodni dijelovi kasida posvećeni su proljeću, dolasku jeseni, opisu mora, opisu sunca, vjetra, te pjesnikovog stanja u momentu pisanja. Sadržaj Zijaijinih kasida oblikuje njihove naslove koji nam ukazuju na raznovrsnosta sadržaja u Divanu Zijaije Mostarca. Pišući uvodne kaside Zijaija pribjegava upotebi različitih stilskih figura: epiteta, poređenja, personifikacija i sl. Naročito su lijepi stihovi koje Zijaija piše o suncu:

Kao da je nebeska kupola berberska radionica                                                                        Pa je na njoj rastvorilo svoje sjajno ogledalo sunce

Svaki dan na nebu ispisuje suru “Nur” sunce                                                                               Kao da uči napamet ajete sure “Furkan” sunce

Ponovo je na nebu glavu podigao vladar istoka                                                                      Kao da je svojim lijepim konjem mejdan zauzelo sunce

Posljednje poglavlje u Divanu Hasana Zijaije posvećeno je mufredima i matlama, odnosno, zasebnim bejtovima kojih ima dvadeset i devet. Ovaj, vrlo čest pjesnički žanr u divanskoj književnsoti predstavlja poruku, misao i ideju koja je zaikružena cjelina i nije ovisna o kontekstu. Isto kao i kit’e, i ovo poglavlje Divana veoma je blisko gazelu, i tematikom i metrikom. Preokupaciji pjesnika i ovdje je ljepota drage, ljubavni zanos, vino i sl.

Na kraju Zijaijinog Divana stoji da je napisan 992. hidžretske godine u Mostaru. Nevedena godina uzima se kao godina smrti Hasana Zijaije, pa se s vjerovatnoćom može tvrditi da Divan nije napisan njegovom rukom, nego da ga je neko drugi napisao, odnosno prepisao.

Akos.ba