Da li će imami, učesnici Armije R BiH biti zaboravljeni?
Autor: Fadil Halilović
Često u medijima Islamske zajednici čitamo i slušamo kako se u medžlisima različitim povodima promovira dokumentarni filmi „Imami šehidi“. O imamima šehidima je svojedobno i knjiga napisana, povremeno su im posvećene hutbe, a i na druge prigodne načine čuva se uspomena na ove velikane i zaslužne ljude.
To je svakako dobra i pohvalna aktivnost i sa time treba nastaviti. Međutim, da li su te aktivnosti dovoljne i adekvatne u dokumentiranju naše prošlosti i učešću imama u minuloj agresiji? Omogućavaju li takvi projekti koliko-toliko objektivan uvid u opseg uključenosti imama u oružanoj borbi protiv agresora? Pored podataka, hutbi, publikacija i knjiga o imamima šehidima smatram da bi Islamska zajednica i Udruženje ilmijje trebali imati i sistematično prikupljene podatke o imamima braniocima RBiH, koji su Allahovim kaderom ostali živi. Značajan broj imama je aktivno učestvovalo u vojnim jedinicama Armije RBiH, u njima su uživao velik ugled i pružio nemjerljiv doprinos očuvanju suvereniteta i integriteta BiH.
Možda bi u Islamskoj zajednica i Udruženju ilmijje trebali imati podatke o tome koliko je imama ranjeno, koje sve dužnosti su obavljali, koliko je činovano, odlikovano, nagrađeno, pohvaljeno i sl.. Te podatke nemaju, jer nikada ni od koga nisu ni traženi. Ako takvi podaci iz bilo kojeg bezbjedonosnog ili političkog razloga nisu za javnu upotrebu, onda takve podatke treba posjedovati i arhivirati za internu upotrebu. Podatke nije teško pronaći u vojnoj evidenciji, , a Islamska zajednica bi nakon metodičnog prikupljanja i obrade tih podataka znala koliko je njenih službenika, učenika i studenata bilo u svojoj domovini na pravom mjestu i u pravo vrijeme. U dogledno vrijeme nestaće imama branilaca RBiH, a biće velik propust i praznina ako se o njihovom časnom i hrabrom patriotizmu ne sakupe činjenice koje će jedino biti validno historijsko svjedočanstvo. To nam je potrebno, ako ne ovoj generaciji, onda to treba uradit zbog historije i budućih generacija. Treba imati u vidu mudru Bašeskijinu napomenu „Sve što se zabilježi ostaje, a što se pamti nestaje“. Često čitamo kako su muftije i drugi zvaničnici posjetili ili ugostili biznismene, političare i druge aktuelne osobe iz javnog i kulturnog miljea. Nije mi poznato i ja, zaista, nisam primijetio, da je neki od muftija organizirao poseban prijem, priredio iftar ili čestitao Bajram imamima pripadnicima Armije RBiH. Izgleda da njihov doprinos nije više aktuelan. Njihova djela i zasluge su, izgleda, zastarjeli. Duboko vjerujem da naš zaborav tih časnih ljudi nije svjestan i više je izraz našeg indiferentnog odnosa prema prošlosti. S druge strane nijednom istinskom domoljubu i patrioti nisu potrebna samo formalna priznanja, Sigurno niti jedan od imama nije se borio da bi ga neko kasnije nagradio ili hvalio. Naš odnos prema zaslužnim ljudima, u ovom slučaju imamima, govori o našem odnosu prema tekovinama nedavne borbe.Ovo zapažanje je sačinjeno u povodu „Dana Armije RBiH“ s ciljem da se naglasi da većina imama nije bila po strani već je bila zajedno ili na čelu svojih džematlija koji su branili ovu državu. Tu istinu ne treba skrivati i generacija imama koja je ratne godine provela u rovu i uz svoj narod i državu o tome neće i ne treba šutjeti.
preporod.com
