Čovjek koji je bježao od Allaha

Kišovit je dan i oblaci ne nude nadu za bolje sutra. Ispijao je kahvu i vukao dim cigare. Pokisnuo mu je život, kaže, kao oni čempresi u parku. Ali nije se nešto obazirao, kiša ko kiša, proći će. I život, ko kiša – proći će.

Nekad je ovaj čovjek imao ime, sad ga više nema. Prezime mu nije ni bilo važno – koga briga za njegove pretke? Sad je „usamljeni vuk“, i život mu se čini ljepšim, iako pokisnut teškim problemima. Ali devera taj čovjek i ne osvrće se. Zna svoj put. Veli „kad se sve sruši, eh neću ja, eto iz inata“. Nekad je imao dom, sad ga više nema. Nije ga ni htio, ko će izdržavat ukućane na ovakvom vaktu? Nema se posla, nema se para, mislio je.

Nekad je ovaj čovjek imao namaz, sad ga više nema. Veli „ko će sve stić klanjati onoliko vakata – ne’am ja vremena za to. Kad ostari…“ Ošamario ga život jedanput, dvaput, pa triput. I kaže nije mogao više trpiti. Odustao je od „razgovora sa Bogom“. Teška li uskušenja!

Allah ga je pozivao svakog dana da mu se vrati. Pozivao ga je da Mu iskreno kaže svoje probleme i nedaće. Čovjek se nije osvrtao, okretao je glavu i glumio da ne čuje.

Allah ga je čekao i u dubokoj noći, a on je opet od Njega bježao. Nastavio bi spavati ili poganiti se dimom teškog duhana do same zore.
Eto tako, čovjek se grlio sa dunjalukom, dan i noć. Njegov neprekidni jaran. Jedan među milijardama. Zaboravili da će i pored svoga „bijega“ opet doći na susret sa Allahom.

Sada ni tog čovjeka više nema. Mokra zemlja ga prekrila. Breme potraćenog života stislo uz kabur. Život je prošao, ali kiša je iznova ponovo tu. Neka šansa, povjerena nafaka i nova nada za one što su ostali. I tako Allah ponovo poziva na „razgovor“, one čiji život još uvijek može osjetiti kišu.

Ne bježimo od našeg Stvoritelja, kad nas poziva ka Sebi, namazom, dovom i dobrim djelom. Ipak, samo smo „pod kirijom“ na ovom svijetu, podstanari ovog vremena i prostora. Ne bježimo od Vlasnika ovog kosmosa, jer dug će nas u svakom slučaju sustići.

ZA AKOS.BA PIŠE: KEMAL OBAD