Čovječanstvo u epohi visoke tehnologije: Vrijeme bez vremena
"Tako mi vremena." (Kur’an, 103:1)
San naučnika i tehnologa je bio da naprave mašinu koja će biti savršena kao što smo mi – ljudi, da razmišlja, da uči, pa čak i da voli kao što mi možemo.
Međutim, u dubini njihove svijesti ležao je strah da će jednog dana mašina preuzeti vlast nad čovjekom, čineći ga robom onog što je sam on napravio, izgubivši pravi duh života – slobodu.
Ali, ipak stvoriše mašinu!
Nažalost, ovo nije dio fantazije pisca naučne fantastike, nego je realnost koja nas okružuje – epoha informacione i komunikacione tehnologije – vrijeme kada ljudi imaju tako veliku moć, a tako malo znanja šta da rade sa njom.
Danas smo sve više bombardovani mnogim novim idejama, stvarima i informacijama, koje nam prebrzo dolaze i odlaze, da nismo u stanju shvatiti šta se to zapravo dešava oko nas i kuda to idemo.
Svjedoci smo velikih brzina avansiranja i napredovanja na polju nauke, tehnologije, kulture i društva, kao i, uzroku tome, pristizanje ogromnih količina informacija koje čovjek ne može primiti i razumjeti u cjelini.
Bez sumnje, ove nevjerovatne brzine promjena prouzrokuju, kod čovjeka i u društvu, dezorjentaciju i stres, čineći haos i konfuziju u percepciji stvarne realnosti (jer danas postoji i virtuelna realnost).
Svaki narod ima svoje priče i mitove iz prošlosti. Ljudi su uvjek osjećali potrebnim znati odakle dolaze, ali isto tako i kuda idu. Kakva će biti njihova bliska, pa i daleka budućnost.
U današnje "tehnološko društvo" naučnici, filozofi i pisci su oni koji pokušavaju predvidjeti budućnost. Njihove vizije i predviđanja se kreću u dva potpuno suprotna pravca; jedni su optimisti, a drugi sa strahom iskazuju veliku dozu pesimizma.
Prvi vjeruju da avansiranja u tehnologiji poboljšavaju ljudski život, a drugi pak vjeruju u suprotno. Optimisti veruju da će napredak, podstaknut od strane naučnih istraživanja, nastaviti da poboljšava ljudski život, rješavajući sve probleme. Pesimisti, naprotiv, smatraju da su problemi sami po sebi svojstveni čovječanstvu i da tehnologija može samo da ih pogoršava, oslobađajući ljudske mračne sile koje mogu zauvijek izmaknuti iz kontrole.
Bez sumnje tehnološki napredak je učinio proizvodnju, distribuciju i prijem informacija mnogo lakšim nego u ranijim periodima. Ono što je nekada bilo nezamislivo daleko, sada je na dohvat ruke. Vrijeme i prostor su postali manje relevantni. Za ono za šta je nekada trebala „vječnost“ sada je potreban samo „tren“.
Međutim, iako tehnologija doprinosi obogaćivanju raznolikim informacijama, danas čujemo i mnogo toga što nas ne interesuje, previše nebitnih, kratkih, isprekidanih rečenica, trač i nelogičnosti u idejama, stvarajući „data smog“ – gustu maglu kroz koju čovjek ne može vidjeti ni sebe u ogledalu. Sve ovo smanjuje kapacitet prirodnog procesa mogućnosti selekcije i odvajanja bitnog i korisnog od nebitnog i štetnog, glasa od buke.
"Data smog" dovodi do niza negativnih efekata na pojedinca, kao što su anksioznost, nesigurnost u odlučivanju, teškoće u pamćenju, insomniju, dekoncentraciju, samoću kao i oštećenje samog imunog sistema, a takvih pojedinaca ima sve više u današnjem društvu.
Komunikacioni kanali su nam postali cilj, a ne sredstvo. Nebitne su riječi i rečenice, već je bitan „font face and size“. Nebitno je s kim pričamo, bitno je čime to pričamo. Nebitno je imamo li uopšte prijatelja, bitno je koliko imamo friends-ova. Nebitno je kako izgledamo, nego je bitno koliko like-ova dobijamo. Nebitno je koliko brzo će ići informacija koju pošaljemo do željenog primaoca, već je bitno koliko dugo ćemo biti online konektovani u virtuelnom svijetu, a da nas ne diskonektuje neko ili nešto iz realnog svijeta. Na kafi s prijateljima prvo što se naručuje je "wi-fi" šifra, onda šuti i čitaj, jer "mašina" koju držimo u rukama je pametnija nego prijatelj pored ili ispred nas. Jutarnji novi "smart" naveče zastarijeva, pa tako sjutradan – novi izazovi. I tako iznova i iznova i iznova … !
Danas možda imamo svega osim vremena. Ne stižemo završiti skoro ništa od onoga što želimo, a želimo mnogo onoga što je nedostižno.
Zapravo i ne znamo šta baš želimo i kuda smo to krenuli, zato i nikako da stignemo tamo.
Živimo li mi to u vremenu bez vremena, ili smo možda „ispali“ iz njega!?
Autor: Omer Kajošević, Podgorica
Akos.bA
