Čekajući svetog Georgija

Piše: Osman Halilović

Hoće čovjek u Danu kad Bog bude sudio ljudima i neljudima, biti pozvan da stane pred Stvoritelja po imenu svome i imenu svoga oca.

Ipak, oni kojima je dato znanje od Knjige, vele i ovo: na Sudnjem danu, u koji vjeruju i koji očekuju i hrišćani i muslimani i Jevreji, čovjek će biti lišen svih ovosvjetskih konstruisanih identiteta.

Neće biti nacije, mitologije, nacionalne historije, drevnog grba i zastave. Ničega za šta se protuhe raznih kalibara, od kleptomana do ratnih zločinaca, najrađe zaklanjaju.

Inspirativno je zamisliti jednog od najvećih zlotvora novije povijesti, Ratka Neđinog iz Kalinovika, kako pred pravednim sudom Božijim, pokušava izmucati ono što je propljuvao kroz staračka usta na početku suđenja u Hagu: “Ja sam branio svoj narod”.

Ali, avaj! U taj Dan svjedočiće ruke i noge i koža čovjekova. I istinu će zboriti. A istina je da Ratko u julu, 1995. po Hristu, u Podrinju nije “branio svoj narod”, nego organizovao masovno smaknuće hiljada bespomoćnih, vezanih muškaraca i dječaka, ostavivši tako vlastitom narodu tešku zadaću suočavanja sa genocidom i istrebljenjem počinjenim u njihovo ime.

Svjesni strašne činjenice, još davno opisane u poznatom analitičkom tekstu novinara Meše Pargana “Svaka kuća u Podrinju…”, da šačica generala i oficira osuđenih u Hagu nije mogla sama provesti istrebljenje tako velikih razmjera, već skoro tri decenije  neumorno i s nadom čekamo da se naše cijenjene komšije suoče sa istinom. Zbog sebe. A tek onda zbog nas.

U tajnosti, u privatnim razgovorima kada nikoga u blizini nema, često sam se susretao sa skoro žarkim izrazima osude i gnušanja. Bilo je i suza. Ali, u javnom prostoru, tamo gdje su Nijemci čestito odradili svoju pokoru, nakon nacističkih sistemskih zvijerstava – gledamo perverzne performanse koji su skoro eksplicitno veličanje zločina. Hoće to, kad društvo na duže staze oboli od  mitomanske oholosti.

Kada je nedavno državna agencija SIPA u Zvorniku uhapsila, prvo dvojicu osumnjičenih za strijeljanje preko 600 bošnjačkih civila u junu 1992. godine, a nakon toga još sedmoricu osumnjičenih za genocid u julu 1995., među zvorničkim Bošnjacima i porodicama žrtava nije bilo nikakve vidljive euforije. Nije bilo ni čuđenja što su to lica koja dobro poznajemo. Bili su aktivni u lokalnoj politici, sjedili u lokalnim kafićima stol do stola do potomaka žrtava, nudili usluge svoje firme u projektima bošnjačkih mjesnih zajednica, pecali na Drinjači i kupovali sadnice maline od bošnjačkih komšija. Uhapšeni su. Neki zadržani, neke pustilo da se “brane sa slobode”. Neka sudovi rade svoj posao. Poslije trideset godina niko se više ničemu ne čudi.

Čudi jedino, još uvijek, cinična apologija zla koja se dešava sada i ovdje. Tako su na posljednjem zasjedanju Skupštine Grada Zvornika neki od odbornika, i pored uvijek vruće teme rebalansa budžeta, našli prostora da, van konteksta dnevnog reda, mitologiziraju ova hapšenja kao epski “progon srpskog naroda”. A za današnji petak, uporedo sa ezanom za džuma namaz, u neposrednoj blizini Riječanske džamije u centru Zvornika, zakazani su protesti protiv “progona i psihičkog maltretiranja vojnika VRS”.

Tako piše. Fiktivni organizator je “svesrpska omladina”, a zapravo je režijska palica u rukama ekipe svima nama u Zvorniku dobro poznatih matorih “drtina”, koji pune tri decenije manipulišu svojim narodom izbjegavajući vlastitu odgovornost. I usput, dobro od toga žive.

Tako je to. Za razliku od budućeg svijeta u koji i naše komšije i mi vjerujemo, u ovom svijetu je laži dozvoljeno da živi uporedo sa istinom. U našim vjerama, zločin protiv čovjeka je zločin protiv Boga. Zločinac ne bi trebao imati naciju iza koje se može sakriti. Zločin ubijanja nevinih ljudi, žena i djece je i zločin protiv pravoslavne vjere na koju su se zlikovci lažno pozivali.

A moje pravoslavne komšije u Podrinju, sudeći po ikonografiji i ljubavi koju iskazuju za simbole vjere, jesu pobožni ljudi koji vole svoju Crkvu.

Baš zato, uporno gajim nadu da će, u ovom vremenu posta, ljudi Crkve govoriti svojim vjernicima da zločin nije junaštvo.

Da, ako Bog da, dočekamo da istinski duh svetog Đorđa, hrabrog momka iz tog snažnog i prelijepog hrišćanskog mita o vojniku koji je odbio da ubija nevine ljude, dođe među naše komšije i ubije aždahu slijepe mržnje i mazohističkog šovinizma.

Zbog njih. A i zbog nas.

I za dobro naše zajedničke domovine čije ime je starije od naših naroda. (Preporod.info)