Budi lav onda kada dođe tvoj red

‏Piše: Edhem Šerkavi / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Jednog dana hazreti Omer, radijallahu anhu, prošao je pored Poslanikove džamije u Medini, pa je u njoj zatekao Hassana ibn Sabita, radijallahu anhu, kako recitira poeziju. Hazreti Omer ga je prekorio – ne zato što je poezija zabranjena, niti zato što bi potcijenio vrijednost pjesnika – ta zar nije on taj koji je rekao: “Uzmite arapski jezik iz Allahove Knjige i stare arapske poezije!”

Već ga je ukorio iz poštovanja prema džamiji, želeći da se ona sačuva i uzvisi tako da se u njoj ne govori ništa osim Kur’ana i hadisa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Tada mu je Hassan ibn Sabit, rekao: ”Vođo pravovjernih! Ja sam recitirao poeziju u džamiji dok je u njoj bio onaj ko je bolji od tebe.”

Zatim se okrenuo Ebu Hurejri i rekao mu: ”Ebu Hurejre, zar nisi čuo da mi je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Odgovaraj (mušricima) u moje ime! Allahu, pomozi ga Džibrilom!”’

Ebu Hurejre, radijallahu anhu, odgovori je: ”Jesam, čuo sam.”

Hazreti Omer se tada udaljio i ostavio ga.

Da sam neko ko prikuplja hadise o vrlinama Omera ibn el-Hattaba, radijallahu anhu, ja bih ovaj događaj uvrstio među njegove vrline. Jer, vrlina nije u tome da čovjek uvijek bude u pravu, već da bude ponizan pred istinom kada mu postane jasno da je pogriješio.

”Odgovaraj u moje ime!” U tome je suština. To je srž i cilj ovih riječi.

Ova vjera, koja je jednom prilikom trebala sablju Halida ibn Velida, radijallahu anhu, kada su vojne bitke bile najžešće, također je trebala i stihove Hassana ibn Sabita kada su se rasplamsale ideološke i idejne bitke.

Halid nije mogao zauzeti mjesto Hassana, niti je Hassan mogao zauzeti mjesto Halida.

Uzvišeni Allah je svakog od nas postavio na određeno ”stražarsko mjesto” (na granici islama),
i dužnost mu je da čuva stražu na tom mjestu svom svojom snagom, bez da omalovažava ”utvrđenje” koje čuva, i bez da se uznosi govoreći da je njegovo ”utvrđenje” važnije od ostalih.

Imetak Osmana ibn Affana, radijallahu anhu, bio je važniji od učenja Ubejja ibn Ka’ba, radijallahu anhu, na dan opremanja muslimanske vojske na Tebuk, a prilikom sakupljanja Kur’ana u Mushaf, učenje Ubejja ibn Ka’ba bilo je važnije od Osmanovog imetka, Halidove sablje i Hassanovih stihova.

Zato, budi lav onda kada dođe tvoj red!

Sablja Alije ibn Ebi Taliba, radijallahu anhu, kada se suprotstavio poznatom mušričkom ratniku Merhabu u Bici na Hendeku ravna je imetku Ebu Bekra, radijallahu anhu, kada je njime oslobodio Bilala, radijallahu anhu, iz ropstva. Alijina sablja nije mogla osloboditi roba iz njegovih okova, kao što ni Ebu Bekrov imetak nije mogao pobijediti Merhaba.

Ova vjera je međusobno dopunjavanje među njenim sljedbenicima, a ne nadmetanje i favoriziranje. Takvo je stanje islama i danas, različiti su ”rovovi” i ”utvrđenja”, i svako od nas je postavljen na svoj rov i svoje utvrđenje.

Majka u svojoj kući je na rovu, jer odgajanje pravih muškaraca je veličanstvena misija.

Učitelj u svom razredu je na svom rovu, jer neuk narod se vodi, a ne može voditi druge.

Mudžahid je na rovu koji ne može zamijeniti imućni trgovac. Međutim, rov trgovca, u vidu sadake, trošenja imetka i pomaganja ljudima, nije ništa manje važan od rova mudžahida koji daje svoju krv na Allahovom putu.

Pogledaj gdje te je Allah postavio – to je tvoj rov!

Taj rov ti trebaš čuvati i za njega se boriti svim što imaš. I kada svako od nas ispuni svoju ulogu, islamski ummet će se ponovo uzdići i povratiti svoj ponos.

Pripovijeda se da je supruga jednog kralja oboljela, pa su ljekari preporučili da se svakodnevno kupa u mlijeku.

Kralj se začudio: ”Kako svakog dana napuniti bazen mlijekom?”

Njegov vezir mu je predloži da svaki pastir u kraljevstvu noću donese jednu kantu mlijeka i izlije je u bazen, i tako će se riješiti problem.

Svaki pastir je pomislio: ”Ako ja donesem kantu vode umjesto mlijeka, neće se ni primijetiti među tolikim kantama mlijeka. Kralj neće ništa primijetiti.”

A kada je svanulo, kralj je zatekao bazen ispunjen vodom.

Niko nije počeo od sebe. Svi su čekali da to urade drugi.

I to je – ukratko – naša današnja stvarnost.
Preuzeto sa Saff.ba