Bošnjačka hidžra: Duguju li muhadžiri nešto domovini?

Jedan od najbitnijih događaja u islamskoj civilizaciji je prelazak Poslanika iz Meke u Medinu. Toliko je važan da se od tog događaja računa islamska era. Zbog čega je hidžra toliko važna za islamsku civilizaciju historičari će navesti niz razloga: islam iz tajnosti izlazi na javnu scenu, od ilegalne malobrojne skupine nastaje društvo (država), od marginaliziranih postaju bitan faktor u odlučivanju, bratimljenje ensarija i muhadžira kao vid ljudske velikodušnosti, izgradnja institucija islama, ali ono što čovjeka najviše dotakne jeste misao kako se osjećao Poslanik kada je napuštao Meku ostavljajući sve ono što voli za sobom: sokake kojima je kao dječak trčkarao, kuću gdje je živio, Kabu, koju mora prepustiti kumirima. Kakva li je to bol bila? Među najdramatičnije trenutke hidžre može se uračunati onaj kada se Poslanik osvrne i pogleda prema Meki govoreći kako mu je to najdraže mjesto na Zemlji i kako je nikada ne bi napustio da ne mora. Hidžra ne predstavlja samo odlazak nego i povratak. Tako se Poslanik vraća, oslobađa svoj grad i ponovo obilazi draga mjesta kad god poželi…

Riječ kojom bi se moglo opisati bivstvovanje bošnjačkog naroda jeste STIHIJA. Otkad pamte svoju historiju, pamte i različite strahote koje doživljavaju u zemlji koju Bosnom zovu. Rijetki su i kratki intervali mirnog i ugodnog života u kojem je narod uživao u svemu onome što im je Bog u domovini darovao, mnogo češći su periodi kriza, ratova i tegobnih vremena, koji su ostavili trajne ožiljke na duše Bošnjana, tako da ni u najvećim trenucima sreće ne mogu biti opušteni i uživati. Nije li se stoljećima prenosila ona narodna “od Kulina bana i dobrijeh dana kao potvrda rijetkih dana blagostanja. Prošlost ih je naučila da takvi periodi nikada ne traju dugo i da se svaki zanos kasnije skupo plaćao. Kasnije se ta lekcija pretvorila u instinkt. Uvijek su bili prepušteni životnoj bujici te odvajkada igrajući crnim figurama iščekivali kakva će ih sudbina zadesiti, tako da je rijetka generacija u bošnjačkoj historiji koja nije preko glave preturila veliki dever, a mnoge i više teških događaja kao što su ratovi i stradanja. U svakom sistemu obezglavljivani, međusobno dovoljno sumnjičavi, zavidni i zajedljivi, životne terete stoički nose, ali nikad nisu uspostavili jasan cilj kojem bi stremili. Dok su drugi racionalno i mudro postavljali ciljeve pred generacije koje dolaze, Bošnjaci svoje ciljeve nagonski osjećaju, ali ih teško racionaliziraju, a još teže se oko njih slažu i rade na njihovom ostvarivanju. Dok su drugi ciljeve postavljali i za buduće generacije, Bošnjaci se nisu mogli usaglasiti ni u istoj generaciji. Sjetimo se razjedinjavanja oko toga kako se suprotstaviti Osmanlijama, Austro-Ugarima, zatim ratova u kojima su počesto bili na suprotnim stranama prolijevajući i svoju i bratsku krv, nije li im se isto dogodilo i u posljednjem ratu, gdje su ih međusobni sukobi u Krajini sputavali da se odupru najezdama sa strane?! Takva historija za Bošnjake ima pogubne posljedice.

Danas je malo zemalja u svijetu u kojima neki Bošnjak nije svio novo gnijezdo, a ostavljajući očevo i djedovo da zarasta u šikaru. Nije to Bošnjak uradio zato što je avanturista, nomad, nego zato što je bježeći od zle sudbine puštao korijenje tamo gdje je osjetio sigurnost, makar to bilo “iza sedam gora i sedam mora”. A davno je hercegovački beg kazao da nema veće planine od kućnoga praga, no kad taj prag postavi negdje daleko, isto je tako teško prekoračiti ga i krenuti nazad.

Ovo nije tekst odgovora nego pitanja! Imaju li Bošnjaci svoju Meku? Šta sve hidžrom nazivaju? Obavezuje li ih na hidžra na povratak kao što je i Poslanika obavezala? Gdje je mjesto uleme u izgradnji države i buđenja svijesti o važnosti domovine? Gdje naših političkih i akademskih prvaka? Imamo li jasnu viziju vlastite budućnosti? Koji su zadaci pred generacijama koje stasavaju ili tek trebaju biti rođene? Kako toj viziji težimo? Ili je opet stihija posrijedi?

Kažu da samo u Turskoj živi između 4 i 8 miliona potomaka Bošnjaka koji svoju hidžru učiniše bojeći se Austro-Ugarskih kumira, po Zapadu ih se rasulo mnogo od Drugog svjetskog rata pa da jutros, i jednako hidžriraju. Razloga za odlazak je napretek. Za ostanak: malo emocija prema rodnoj grudi i rodbina. Ali pitam se ima li osim onog pogleda punog bola pri odlasku i obećanja da će se vratiti. Neće, sjećat će se Bosne, ali i teških bosanskih dana punih napetosti, koje će zamijeniti za komforan život uređenog svijeta. Tamo gdje se rad i struka cijene, tamo gdje se ima sve, ali će bar jednoj ili dvije generacije nešto faliti. Falit će domovina, falit će onaj osjećaj da se negdje pripada i da se negdje na Kugli osjeća kao svoj na svome. Ali u drugoj i trećoj generaciji taj osjećaj blijedi, nestaje. Kažu historičari da su ljudi nadživjeli dinosaure ne zato što su bili jači, nego zato što su bili prilagodljiviji. A Bošnjaci se adaptiraju vrlo lahko, čim shvate pravila igre, oni se utope ili, diplomatski kazano, integriraju u društvo. Ženê se, udaju, rađaju, umiru, a samo rijetke želja povuče da upotpune hidžru, da naprave puni krug i vrate se na početak, poput lososa koji plivaju uzvodno, ali ustrajno. Zato lososi i opstaju! A Bošnjaci? Šta to Bošnjaku znači Bosna kad je već četvrtu generaciju u Turskoj; jezik zaboravio, prezime promijenio, ostala još u sjećanju priča nene i dede o nekoj dalekoj Bosni i ništa više. Šta nekom Bošnjaku sa Zapada znači Bosna kad ni jednu lijepu vijest ne može dobiti iz nje, a kad dođe, ima osjećaj da ga gledaju kao pokretni bankomat. Bosna je, posmatrano sa strane, izvor patnje, zla, mita, korupcije. Zemlja bez budućnosti. Ili nam se to samo tako želi prikazati?! Ljudi žude za slobodom, komforom, stabilnim okruženjem, dobro plaćenim poslom i njihova hidžra je zbog toga. Imat će ono zbog čega su i otišli, kako im hadis i obećava. Slijede ih imami, ulema… treba i tamo mevlud, akika, tevhid, dženaza, a primanja su bolja negoli u Bosni. Isti posao, a razlika u tarifi, kako Đuro kaže: drastična. Ionako su imami nomadi po profesiji.

No musliman se može biti svuda, a Bošnjak? Je li biti Bošnjak samo teret na leđima? Je li taj teret vrijedan truda? Moraju li djeca proživljavati sudbinu predaka? A šta će biti s unucima? Koje vjere će oni biti? Kojem narodu pripadati, koje običaje poštovati, koji jezik zvati svojim? Neka su na sigurnom, a ostalo šta bude… I tako iz generacije u generaciju. Otkinuti od tla natopljenog krvlju i znojem predaka, svoj znoj liju po tuđoj zemlji postajući narod bez zemlje. Ostaju muslimani bar izvjesno vrijeme, a integriranje? Mnogo je naroda u svijetu bez države, ali ih je malo koji su državu dali nakon što su je krvlju platili. U svijetu čije se vrijeme vraća unazad Bošnjaci jure za ličnom srećom bez svijesti o kolektivnoj odgovornosti i ličnom doprinosu! Svijet putuje unatrag prema srednjem vijeku, a Bošnjaci kao Indijci prije 500 godina kreću na put bez povratka lomeći grančice i vješajući komade odjeće kao poruku onima koji dolaze iza njih, samo što se te grančice danas zovu garantni listovi i vize. Savremeni Romi prave svoje šatre diljem svijeta, svjesni da su svuda ipak samo došljaci, ali bez misli o povratku. Za njima će doći šamani i pjevači da na starom melosu zarade koji dukat. Na rijetkim kulturno-vjerskim priredbama nekoliko sati će osjetiti kao da negdje pripadaju i to će biti dovoljno da utaže osjećaj duga. Poslat će oni i prilog onima koji još nisu krenuli kako bi lakše preturili svakodnevni dever u zemlji iz koje treba ići.

Ovim ne želim umanjiti trud, žrtvu i zalaganje onih koji u tuđini pokušavaju sačuvati vjeru i identitet organizirajući se na različite načine. To je svake hvale vrijedan rad. Ali se pitam šta to Bosni znači i pomaže? Je li ova hidžra prava ili je to samo bijeg upakovan u celofan vjere, kako bi ljepše zvučalo. Ima li danas ensarija i muhadžira? Kao da su danas uloge obrnute, muhadžiri su oni koji ostaju, njima treba pomoći! Mogu li oni koji su otišli pomoći onima koji ostaju? Mogu li se bratimiti? Mogu li jedni drugima pomoći da se preko ljudi vežu za tlo, djedovinu? Mogli bi, milion je načina, ali…

Nije da ne razumijem one koji su odlazili i odlaze, mnogo je onih koje je nevolja natjerala pa su sigurnost i dom našli u nekom kutku planete gdje “brata nije” i gdje pokušavaju zaboraviti zlo koje im je naneseno, ali ne razumijem kako već 150 godina nismo našli zajednički cilj, interes, ideju oko kojih bismo bili složni. Svjestan sam da se mnogi danas tamo negdje više bore za Bosnu nego li oni ovdje, kao što bi se mnogi ovdje vrlo rado zamijenili s onima tamo. No je li rješenje da svi odemo? Neki svoj alibi nalaze u tome kako to više nije njihova borba i kako je uzaludno boriti se. Imaju li pravo na odustajanje? Smije li vjernik biti pesimista? Nekako smo uvijek na pola puta, bez jasnog cilja i odgovora šta nam je činiti. I to shvatam, jer radi se o narodu sistemski obezglavljivanom u svakom vaktu, narodu koji je nakon svakog stradanja morao rađati novu intelektualnu elitu jer je ostajao bez nje, a toj eliti je trebalo vremena da sazri, osvijesti se, postane svjesna sebe i svoje uloge. Oni su ti koji trebaju odrediti put u budućnost narodu ili je tako samo kod drugih. Vjerska ulema rame uz rame s njima, no ljudi smo, komfor koji nam se nudi vani mnogo je privlačniji od natezanja, preživljavanja, saplitanja i trzavica ovdje. Danas se živi za materijalno, za ideju se više niti živi, niti umire, ili je i to privid koji nam se servira kako bismo lakše zapreli savjest da hidžra koju činimo više ne liči na dezerterstvo.

Kada Poslanik čini hidžru, on ima plan, sistem, precizne zadatke i, naravno, ne odlazi prvi. Naše hidžre su kao i naši životi: stihija u kojoj instinktivno nađemo obalu, samo ako nas prvi val ne potopi. Sistema nema, plana i cilja također, individualnih zadataka i kolektivne svijesti ni na mapi. Dokle tako? Odavno je više pčela radilica van košnice nego unutra s maticom. Ne bi to bio problem da feromon matice ne isparava i da se intelektualni i materijalni nektar donosi u matičnu košnicu, nego se nosi u druge. U svijetu komfora i materijalizma ideja može biti presudna, ona je ta koja motivira kao zraka sunca koja prodre u košnicu i mami vani! Ali ljetna tonja (kiša dok grije sunce) može biti pogubna za radilice, sunce ih izmami, a kapi kiše obore i zadrže na tlu, a onda nema nazad. Kako osušiti krila u akšamsko vrijeme i poletjeti nazad? Stoga se Bošnjak šćućuri pod listom pa šta bude!

Tražiti alibi za neaktivnost postala je tehnika kojom Bošnjaci opravdavaju svoju pasivnost prema društvenim procesima u zemlji, tom tehnikom jednako dobro vladaju Bošnjaci u domovini kao i oni u inostranstvu. Dok jedni glume kako su iznad svakodnevnih političkih događanja (a upoznati su i sa najsitnijim detaljima), ne doprinoseći tome da se situacija imalo popravi, makar ukazujući i preporučujući neka rješenja (kritika intelektualnoj eliti), dotle velika većina muhadžira na Bosnu gleda kao na avion koji se ruši, a u kojem sjede i neki ljudi koje znamo, ali im se ne može pomoći. Nasuprot njima postoje i oni koji su živeći van domovine shvatili šta znači imati domovinu upoređujući odnos drugih prema vlastitoj zemlji, te su odlučili svoje materijalne i intelektualne kapacitete staviti u službu jačanja zemlje svojih djedova. Takvi zaslužuju svako priznanje, ali neka budu svjesni da će prije doživjeti razočarenje zbog onih koji će njihov patriotizam iskoristiti za neki svoj interes, a ne za opće dobro. No to ih ne smije pokolebati niti poslužiti ko alibi da se odustane. Ideja i cilj su važniji. Mogu li Bošnjaci ideju veze s domovinom proklamirati bar kroz pozdrav “Vidimo se u Bosni” (poput nekih drugih, ako ne znamo smisliti, onda bar prepišimo), koji će im poslužiti kao zavjet i podsjetnik da imaju svoju domovinu i obavezu prema njoj?!

Jedna velika prilika za dokazivanje svog odnosa prema domovini su predstojeći izbori, koji su možda drugi po važnosti nakon referenduma o nezavisnosti zbog povampirenih ideja o mirnodopskoj eutanaziji Bosne. Mnogi najavljuju dugu političku jesen i tešku zimu, pa treba li bosanski cvrčak provesti ljeto bezbrižno svirajući? Stoga, bio muhadžir ili ensarija, živio u Bosni ili negdje vani, Bošnjak je dužan registrirati se i glasati na narednim izborima. U suprotnom, oduzimamo sebi pravo na kritiku, a svaki glas znači više Bosne, ma šta mi mislili o onima koji budu izabrani. Glasanjem se sa sebe skida odgovornost! Neko bi upitao: a za koga? Neka to bude lični izbor! Da bi se izvršila ta obaveza, danas se ne mora izaći iz kuće, jer je tehnologija omogućila da se patriotizam može dokazati i u komforu kojem se težilo. Time bi se vratila rata duga zemlji Bosni, no lakše je sve prebaciti na žirante, zar ne? Neka registracija i glasanje na izborima bude naš mali povratak iz Abesinije! A to znači da smo tek zasukali rukave, dok drugi uveliko kopaju jamu ili tunel, no važno je početi…

Piše: Edin Balta

profesor na predmetu Bosanski jezik u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu 

Akos.ba