Avdo Huseinović: Priče o pomirenju obične su floskule
Dugogodišnje istraživanje Avde Huseinovića o genocidu koji je počinjen nad Bošnjacima do sada je rezultiralo nekolikim dokumentarnim djelima. Huseinovićevi filmovi su, prema kritikama javnosti, korisni dokumenti koji objedinjuju i na jednom mjestu čuvaju istinu. Ipak, Huseinović smatra da još mnogo istine treba otkriti, te da je ovo samo početak kontinuiranog rada na pronalaženju puteva kojima će ona biti prezentirana široj publici
Nedugo nakon premijernog prikazivanja filma “Na Drini krvavi Višegrad” Avdo Huseinović je za Novo vrijeme govorio o novom filmskom poduhvatu, emocijama nakon prikazivanja, o genezi zločina nad Bošnjacima, o pomirenju i njegovoj (i)relevantnosti, a najavio je i premijeru novog filma “Prijedorska polja smrti”.
Gospodine Huseinović, sinoć je bila premijera Vašeg filma “Na Drini krvavi Višegrad”. Jeste li zadovoljni reakcijama?
Sinoć je bilo prelijepo jer sam imao povratnu infomaciju, a ona je uvijek je važna za autora. Možete napraviti kapitalna djela, ali ako su ona prešućena, onda za autora nema veće nesreće. Kao i mnoge ranije filmove, i ovaj sam otplak’o 200 puta do finalnog proizvoda. Znao sam da sinoćnja premijera ne može proći bez emotivnog potresa. On se zaista sinoć desio.
Premijera je bila vrlo posjećena. Ljudi su, dakle, došli da čuju istinu. Kako ste Vi to doživjeli?
Osjetio sam emociju od samog ulaska ljudi u salu. Imao sam išaret da će to biti jedna velika emocija. Dok je trajao oficijelni dio programa osjetila se ta neka konekcija između mene i ljudi u sali. Velik broj ljudi bio je prisutan, nisu svi mogli ni ući. Na raspolaganju su nam bile dvije pomoćne sale, što mi daje atest da sve ovo što radim vrijedi, da treba da nastavim i da postoji armija ljudi koja to poštuje. Vidio sam mnogo omladine, mnogo ljudi koji su doveli svoje unuke, vidio sam mnogo momaka i djevojaka koji su rođeni za vrijeme agresije, ili čak možda koju godinu i poslije. Ja sam apsulutno siguran da će ovo nadživjeti i mene i ljude koji su učestvovali u samoj realizaciji, jer istina je nešto što teško ispliva. Ona stalno nailazi na barikade. Takva je sudbina čovječanstva. Međutim, na kraju ona pronađe te neke misteriozne puteve i zauzme svoje pravo mjesto, a istina o Višegradu je krvava, i samo je jedna, nema ih više. Istina je da je Višegrad mjesto gdje su Bošnjaci u svojoj historiji najčešće doživljavali masovne zločine. Bit ću slobodan pa reći da su Bošnjaci ponovo doživjeli genocid koji traje stoljećima, koji se samo nadograđuje, genocid koji nikad nije prestao.
Traje li i danas?
Apsulutno. Ako ovi koji su izvršili genocid nad Bošnjacima nasilno uđu u muslimansko mezarje i izbrišu riječ genocid, ako četničke bande sa svojim obilježjima marširaju kroz Višegrad dvaput godišnje, sasvim legalno veličajući jednog od najvećih krvnika 20. stoljeća Dražu Muhajlovića, čovjeka koji je bio neupitan saveznik nacističke Njemačke, čovjek koji je 1943. komandirao ubistvima u Višegradu i većem dijelu istočne Bosne itd., zaključujemo da taj genocid traje i danas. U ovom filmu smo vidjeli da ovo što je Lukić palio u posljednjem ratu nije nešto novo. To su metode koje je naslijedio od svojih prethodnika u pređašnjim ratovima. Njegovi preci su to isto radili u Višegradu i nizvodno od Višegrada. Postoji primjer iz Drugog svjetskog rata, primjer sela Drokan, u kojem su u jednoj kuća zapalili 80 civila. Jedan Bošnjak je preiživio, svjedočio o tome, i nekoliko godina nakon Drugog svjetskog rata je nestao.
Isti taj primjer desio se i u ratu ‘92-‘95?
Da, jest. Isti je grad, odnosno općina. U ovom ratu su bile dvije takve situacije. Jedan od primjera je kuća Mehe Agića, koja je od centra Višegrada udaljena samo 600 metara.
Čak i uz ovako “teške” prognoze, bošnjačko stanovništvo je indolentno. Šta možemo smatrati uzrokom toga?
To je vrlo teško dešifrirati i dijagnosticirati. Potrebne su dublje psihoanalize jednog takvog stanja. Potrebni su naučni skupovi o o takvim temama i o činjenici da narod koji je bio žrtva genocida tako olahko ignoriše tu istinu. Tek kad odete na te “privremeno okupiranje teritorije”, shvatite da to sve još traje, samo su metode i načini izvršenja drukčiji. I priče se razlikuju od grada do grada. U Višegradu, naprimjer, genocid traje o Karađorđa do danas…
Opširnije na portalu NV:
