Ako želiš duševni mir onda ga traži u toleranciji, optimizmu i ignoriranju

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Jedna od najvećih blagodati u životu je duševni mir, i onaj ko to uspije ostvariti, on posjeduje svo bogatstvo ovog svijeta. A potpuni duševni mir i rahatluk krije se u tri osobine: toleranciji (opraštanju), optimizmu i ignoriranju.

Tolerancija ili opraštanje je vrlina i jedan od moralnih principa koji je islam pretočio u stvarnost i koji musliman primjenjuje i živi u svakodnevnom praktičnom životu, zaboravljajući bolnu prošlost i odričući se prava na osvetu i poravnanje računa zbog uvreda i štete koju su mu drugi muslimani nanijeli.

Tolerancija nije odricanje od svojih prava kroz poniženje i kukavičluk, već ona proizilazi iz čistoće srca, ljubavi, dobrote, samilosti i empatije koje u njemu prevladavaju.

Tolerancija i opraštanje je traženje izgovora za muslimana koji pogriješi prema nama, kao i traženje uzroka te pogreške i pomaganje tom muslimanu da popravi svoje stanje, jer je to dobro za njega i za muslimansku zajednicu.

To je ustupak koji proizlazi iz snage vjere i iskrene želje za lijepim životom i uzvišenim mjestom na Ahiretu, te svijesti da je tolerancija i opraštanje ibadet kojim se vjernik približava Allahu, kao što se navodi u ajetima: ”A onoga koji oprosti i izmiri se Allah će nagraditi.” (Eš-Šura, 40.);

”I nastojte zaslužiti oprost Gospodara svoga i Džennet prostran kao nebesa i Zemlja, pripremljen za one koji se Allaha boje, za one koji, i kad su u obilju i kad su u oskudici, udjeljuju, koji srdžbu savlađuju i ljudima praštaju – a Allah voli one koji dobra djela čine (Ali Imran.” (133-134.)

Tolerancija znači opraštanje pogrešaka onda kada si u mogućnosti da se osvetiš i uzmeš svoje pravo, zahvaljujući na taj način Allahu na tom svojstvu lijepog ahlaka.

U tom smislu su i riječi hazreti Alije, radijallahu anhu: ”Ako stekneš moć nad svojim neprijateljem (tj., ako si u mogućnosti da mu se osvetiš), učini da tvoje opraštanje njegove pogreške bude izraz zahvalnosti Allahu što ti je dao moć nad njim.”

Tolerancija i opraštanje je simbol spokoja i mira u duši, te čistoće duše. Vjernik koji oprašta drugim muslimanima nanesene uvrede i pogreške posjeduje najčišću i najsretniju dušu. On posjeduje samilosno srce koje želi sreću i nada se najboljem za sve muslimane. On pati zbog njihovog bola, i raduje se zbog njihove radosti.

Kada su ashabi upitali Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”Koji čovjek je najbolji?”, on je rekao: ”Onaj ko je istinoljubivog jezika, ko se Allaha boji u tajnosti i javnosti, i ko posjeduje čisto srce u kojem nema zlobe, mržnje i zavidnosti.” (Ibn Madže; šejh el-Albani je hadis ocijenio vjerodostojnim)

Optimizam je svjetlo i sreća, a pesimizam je tmina i nesreća

Drugo svojstvo koje donosi mir u duši je optimizam, i to je svojstvo i plemenit karakter koji odražava lijepo mišljenje o Allahu i potpuno pouzdanje i sigurnost u Njega, i donosi sreću pojedincu i društvu.

Islam afirmira i podstiče optimizam a prezire i odbacuje pesimizam, jer optimizam i optimistična predviđanja donose rahatluk i mir u duši, otvaraju vrata nade, otklanjaju tjeskobu, umiruju savjest, jačaju srce i donose mnogostruko dobro.

Ko čita životopis Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, primijetit će optimizam u svim njegovim poslovima i svim životnim situacijama. On je volio optimizam i volio je donositi radosne vijesti i obradovati ljude. Govorio je da voli lijepe i dobre (optimistične) predznake i cijeli njegov život bio je u znaku optimizma. Mnogo puta je koristio termin: ”Raduj se!” (ebšir!) ili ”Radujte se!” (ebširu!)

Optimista je inteligentan i pronicljiv i njegov život je ispunjen radošću i srećom. On ima lijepo mišljenje o Allahu i nije pesimističan, on uživa u obožavanju Allaha u svakom trenutku svog života, i njegov život je između zahvalnosti Allahu i strpljivosti u pogledu Allahove odredbe i sudbine. Optimizam je svjetlo i sreća, a pesimizam je tmina i nesreća.

Devet desetina lijepog ahlaka je u ignoriranju i zanemarivanju

Treće svojstvo koje donosi mir i rahtluk u srce i dušu i čini grudi prostranim, jeste ignoriranje i zanemarivanje pogrešaka drugih muslimana ili uvreda neznalica i pokvarenjaka. To je svojstvo lijepog ahlaka koje je Allah pohvalio u Kur’anu i kojim obiluje sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, teoretski i praktično.

Uzvišeni Allah, objavio je: ”Ti sa svakim – lijepo! I traži da se čine dobra djela, a neznalica se kloni!” (El-A’raf, 199.)

Ignoriranje je svojstvo istinskih i iskrenih vjernika, kao što se navodi u ajetu: ”A robovi Milostivoga su oni koji po Zemlji mirno hodaju, a kada ih bestidnici oslove, odgovaraju: “Mir vama!” (El-Furkan, 63.)

Ignoriranje, zanemarivanje i predviđanje tuđih pogrešaka je dokaz lijepog ahlaka njegovog vlasnika, kao što je Muavija, radijallahu anhu, rekao: “Razum je mjera, od koje je trećina inteligencija (pronicljivost), a dvije trećine ignoriranje.”

Imam Ahmed ibn Hanbel, govorio je: “Devet desetina lijepog ahlaka je u ignoriranju i zanemarivanju.”

A imam Ibnul-Dževzi, rekao je: ”Ignorirati pogreške je jedna od najboljih i najplemenitijih osobina. Ljudi su skloni promašajima i greškama, pa ako čovjek obraća pažnju na svaki lapsus i grešku, umorit će se. Mudar i pametan je onaj koji ne istražuje svaki detalj, sa svojim bračnim drugom, sa svojom porodicom, prijateljima, komšijama i kolegama, tako da je sa njim ugodno sjediti i biti u njegovom društvu.”

Stoga, ne dozvoli da izgubiš bračnog druga, porodicu i prijatelje zbog stalnog sumnjičenja i prigovaranja na najmanje pogreške i lapsuse. Život ne zavisi od jedne situacije, pa se čuvaj prekidanja veza sa onima koji ti nešto znače u životu i do kojih ti je stalo. Da nije ignoriranja, opraštanja i tolerancije, život bi bio nemoguć. Zato ignoriši i opraštaj, i neka ti je srce uvijek čisto u odnosu na druge muslimane.

Ko nije savladao umijeće ignoriranja izgubit će mnogo truda, zdravlja, pa čak i vezu s ljudima, jer se svakodnevno susrećemo sa događajima i situacijama koje nam ne odgovaraju i nisu u skladu sa našim željama. Stoga, ne trebamo zauzimati stav o svakoj grešci i situaciji koju vidimo.

Ko želi sačuvati duševni mir trebao bi osloboditi ”memoriju” svoga srca i duše od nevažnih stvari i očistiti suvišne prostore u duši koji nemaju nikakvog značaja, a koji nam mnogo smetaju, kao što su bolna sjećanja, neprijatna osjećanja, loše navike, zavidnost, zloba koja nas iscrpljuje, i sve ono što nam stvara tjeskobu u grudima i čini nas zarobljenicima brige, tuge i očaja.

Isto tako, moramo, koliko god je to moguće, ignorirati i smanjiti sjedenje i slušanje onih koji se uvijek žale, i onih kojima se ništa u životu ne sviđa, i koji nemaju ništa osim prigovaranja, kritike, osuđivanja, brige i tuge, a družiti se sa onima koji vole optimizam i vedrinu, i na čijim licima se odražava sreća, čak i kad su u problemima i velikim životnim iskušenjima.

Druženje s ljudima velikog uma i čistih srca, koja ne poznaju mržnju, zavidnost i pakost, donosi mir u dušu i radost u srce.(saff.ba)

akos.ba