Ahmed Smajlović: Muhammed, a.s., i izgradnja društva

Svakom iole obrazovanom dobro je poznato da je pojava Muhammeda, a.s., predstavljala korjeniti preokret u historiji čovječanstva. Bio je to revolucionarni prijelaz iz perioda u kojem su se narodi bili udaljili od učenja raznih objava i perioda u kojem je čovječanstvo bilo dostiglo stanovitu zrelost da bi moglo primiti posljednju Božiju objavu.

Sve Božije objave imaju zajednička tri osnovna elementa:

1.         vjerovanje u jednog Boga, dž.š.;

2.         vjerovanje u drugi svijet i

3.         vjerovanje u dobro djelo.

Osim u ova tri osnovna principa objavljenih vjera ona se moraju razilaziti u svojim učenjima bilo u pogledu forme, bilo u pogledu odnosa prema ovom svijetu i ljudskim potrebama na njemu, jer je vjera jedna u onom smislu riječi u kakvom je objavljena svim Božijim poslanicima, počevši od Adema, a.s., pa preko Nuha, Ibrahima, Musaa, Isaa i Muhammeda, a.s.

Na takav su način dolazile Božje objave sve do dolaska Kur’ana, koji je objavljen Muhammedu, a.s., kome se Bog, dž.š., obraća riječima: “O Poslaniče, mi smo te poslali svjedokom istine, donosiocem radosne vijesti, upozoravačem svim, pozivaocem Bogu, dž.š., sa Njegovom dozvolom i Svjetlom koje sve obasjava.”

Zato je potrebno da se uvijek prisjećamo osnovnog učenja koje je Muhammed, a.s., donio jer je nošenjem njegovih zasada u sebi najbolja podloga vjerniku za nadvladavanje svih teškoća s kojima se suočava na putu kroz vlastiti život. Stoga će biti najbolje da se sa nekoliko misli osvrnemo na neke osnovne islamske elemente koji su imali presudan utjecaj na izgradnju društva i njegov razvoj uopće.

Neki od ovih temelja su etičke naravi i imaju za cilj formiranje zdrave individue i pozitivne ličnosti društva imajući uvijek u vidu da je ono osnovni temelj njegove izgradnje. Drugi od njih su društvenog karaktera i obuhvataju unutrašnju i spoljnu organizaciju društva jer je očito svakom da neorganizirano društvo ne može pretendovati na razvoj kao ni na uspostavljanje pravde. Treći od spomenutih temelja su ekonomski, koji određuju organizaciju privrednog života jednog društva regulišući njegovu materijalnu stranu aktivnosti. Zbog svega toga, može se slobodno reći da je islam posvetio najveću pažnju razumnoj ravnomjernosti materijalne i duhovne strane i u životu ljudi i njihovog društva. Interesantno je ovdje naglasiti da su svi ovi elementi međusobno ovisni, povezani i utječu jedni na druge.

Što se tiče etičkih temelja njihova baza je vjerovanje koje se treba manifestovati na sljedećih nekoliko najvažnijih područja.

Prvo područje vjerovanja je vjerovanje u Božije jedinstvo bez ikakve primjese obožavanja bilo čega drugog osim Boga, dž.š., čime se ljudski um oslobađa od svih okova. Čovjek koji se razvija na ovaj način postaje Božijim zastupnikom na zemlji, podiže svoje mjesto, izgrađuje se na najvišim vrijednostima, stalno težeći vlastitom savršenstvu. Ovo je logički gledano najprirodniji put da se čovjek oslobodi svega što ga sputava i postane u pravom smislu riječi slobodan.

Imajući u vidu da za čovjeka nije samo osjećanje i prihvatanje vjerovanja, islam je odredio i forme obožavanja koje se kao takve ne mogu mijenjati, jer su dolazeći od Sveznajućeg date jednom zauvijek u konačnom obliku. Stoga je namaz, post, zekat i hadž nemoguće drugačije postaviti jer su takvi kakvi i jesu konačno kategorije obožavanja. Shvaćeni u tom smislu oni su stalno duhovno obnavljanje ljudskog kontakta sa Stvorenjem svega.

Drugo područje vjerovanja je vjerovanje u proživljenje i obračun. Ovo vjerovanje treba ispuniti biće muslimana živim osjećajem prisustva stalne Božije kontrole nad njim i njegovim djelima. Ova kontrola mora pratiti svaki njegov pokret, misao, namjeru i ponašanje. To je vjerovanje iz kojeg se rađa uvjerenje da ovaj svijet nije ništa drugo do sjetva budućeg svijeta i uvjerenja da je Bog, dž.š., stvorio život i smrt da nas ispita kakvi smo i čemu smo naklonjeni, jer je dobro djelo jedino opravdanje čovjekovog egzistiranja na ovom svijetu. On je dužan da radi i proizvodi, da savjesnost i opreznost budu uvijek prisutni u njegovoj aktivnosti, koja ne smije biti usredsređena samo na njegove lične potrebe, već mora biti usmjerena prije svega na potrebe cjelokupnog društva, pa i na potrebe cijelog čovječanstva. Stoga je pravi musliman član svjetskog društva i svaki njegov akt mora biti usmjeren ka doprinosu istom.

Treće područje vjerovanja je vjerovanje u poslanstvo svih Božijih poslanika, čiji se redoslijed završava sa poslanstvom Muhammeda, a.s., kao posljednjeg Božijeg poslanika. Prirodno je u ovom vjerovanju očekivati da kada se ovo utemelji u vjernikovoj duši da ga on uzme za svog uzora. Prema tome ova kur’anska kategorija je logički rezultat vjerovanja u poslanstvo Muhammeda, a.s. Stoga Bog, dž.š., i upućuje vjernika da za svoj životni uzor uzme jedino Muhammeda, a.s. Ne samo to nego i naređuje nam da prihvatimo sve  ono što nam je On donio a da se klonimo onoga što nam je zabranio. Ovo proizlazi iz  dvije  osnovne činjenica, i to:

a)         što je  Muhammed, a.s., nije govorio proizvoljno, niti i je ikad skrenuo s Pravog puta. To i sam Kur’an potvrđuje. “Uzmi za poruku zvijezdu kad izlazi i zapada. Vaš drug nije zalutao, niti je krivo vjerovao. On ne govori iz strasti i njegova riječ nije ništa drugo osim objava koja je njemu data.

b)         Što je Muhammed, a.s., u svim situacijama, položajima i prilikama predstavljao Kur’an, bio je njegova živa primjena, jednostavno bio je njegovo oličenje, odnosno: bio je Kur’an.

Zar je onda ikakvo čudo što je Aiša, r.a., kada su je  pitali o njegovu ponašanju odgovorila. “Njegovo ponašanje je Kur’an.” Ona je, kako vidim, govorila Kur’anom, jer Allah, dž.š., opisujući  Muhammeda, a.s., kaže: “Zaista si ti na najvišem   stepenu morala.” Šta ima iznad toga? Prirodno: ništa!

Njegov život je registrovan u cjelosti. Ništa u njemu  nema nepoznato, skriveno i tajanstveno. Sve  je jasno određeno i zapisano. U tome se slažu svi  historičari svijeta. Da bi stvari bile još značajnije jasno su povučene granice između neživog ljudskog i njegovog revolucionarističkog djela, njegove ličnosti koja ni u jednom elementu ne poprima nikakvu Božansku osobenost što i sam Kur’an određuje: “Reci: ‘Ja sam čovjek  kao i vi i objavljuje mi se.” On je čovjek i nikome  ne smije ni na um pasti da je izvan okvira ljudkosti, ali on je i onaj kome se objavljuje. Objava  traži čovjeka koji je prerastao u svjetlo, postao duša i oslobodio srce. Takav je bio a na drugoj opet strani Kur’an se pomiješao i s njim vjerovanjem, moralom i ponašanjem. Tako je Muhammed, a.s., bio oličenje Kur’ana u punom smislu ove riječi.

Kur’an je u jednom i u drugom pogledu kategoričan. Potvrđujući njegovu ljudsku prirodu traži od nas da nam on bude jedini uzor u ponašanju, borbi i radu. Kur’ansko određivanje   njegov uzor, čini njegovo slijeđenje obavezom svakog muslimana u kolikoj god mjeri je to za njega moguće.

To su tri osnovna područja vjerovanja, koja  su stvorila savršenu muslimansku ličnost u početku islama. Stoga je ovakva ličnost i bila u mogućnosti da utječe na izgradnju društva i učini gigantski korak na njegovom stvaranju i besklasnom orijentisanju. U tom pogledu oni su bili neumoljivi rušioci svih nasilnika oslobađajući mnoge narode od okova, visoko dižući zastave slobode jednakosti, ljubavi, ravnopravnosti i pravde širom tadašnjeg svijeta.

Ovo etičko učenje bilo je osnova na kojoj se zasnivalo poslanstvo Muhammeda, a.s., i na kojoj je počivala muslimanska ličnost. To je ono što čini da islam nije samo vjera obožavanja, nego program za ponašanje, život i djelovanje kako ličnosti tako i društva. Stoga islam ne čine samo određena molitva već njega sačinjavaju savrešen ustav ljudskog ponašanja kako u privatnom tako i u društvenom pogledu.

Što se tiče društvenih temelja islam je na ovom polju odredio okvirne principe pomoću kojih je moguće izgrađivati društvo u svakom vremenu i na svakom području. Islam je u ovom pogledu kategoričan kad određuje da u svakom društvu mora postojati organizacija koja ima zadatak da poduzme njegovo organizovanje. Sasvim je druga stvar što ovaj princip nije primijenjivan u islamskim društvima kroz historiju izuzev u najranijim njihovim periodima. Ovaj princip je ustanovljen Kur’anom gdje se kaže: “Neka od vas bude jedna grupa koja će pozivati na dobro, naređivati da se radi dobro i zabranjivati da se čini zlo.” To su tri osnovna faktora na kojima se treba izgrađivati i počivati svako društvo. Sva tri ova faktora Muhammed, a.s., praktično je i stvarno primijenio u državi Medini.

Prvi faktor je, kako se vidi, pozivanje na dobro, jer islamsko društvo ima za cilj ostvariti sreću svih ljudi bez obzira na njegovu političku, nacionalnu ili filozofsku pripadnost.

Drugi faktor, kako je spomenuto, jeste naređivanje da se radi dobro koje obuhvata sve faktore koje je islam postavio u interesu čitavog društva i na kojima ono treba počivati uopće.

Treći faktor, kako je naglašeno, jeste sprečavanje zla pod kojim se u islamu shvata sve što je štetno kako za individuu tako i za društvo.

To su tri osnovna zadatka izabrane grupe društva, koja na osnovu ovih općih okvira treba normirati odnose svoje sredine. Istina, način formiranja spomenute grupe uopćeno je određen Kur’anom. To je “šura”, čijem izboru treba učestvovati čitavo društvo da zna za njen program, sistem, plan i cilj uopće. Ovo tijelo nema prerogativne vladarske nadležnosti nad društvom kao što je slučaj u zapadnim pravima jer vlast nad svim po islamskom pravu ima samo Bog, dž.š., a svi članovi društva su ravnopravni po njemu, nema potčinjenog i potčinioca. Narod je ovdje jedini izvod kome se ovo tijelo mora obraćati u svim situacijama. Budući da “šura” proizlazi iz samog naroda njene odluke su obligatne za sve članove društva bez obzira na njegov položaj i mjesto koje zauzimaju u njemu.

Unutrašnja organizacija “šura;’ je samim Kur’anom prepuštena proizvodu ljudskog uma koji treba pronalaziti najadekvatmja rješenja za ovo tjelo i da izabere najbolje načine izbora i  oranizacije vodeći računa o potrebama vremena mjesta, temeljeći svoje mišljenje na osnovnim izvorim islamskog učenja: Kur’anu i sunnetu.

Što se tiče ekonomskih temelja oni  su osvijetljeni u duhovnom pogledu koji nam otkriva originalno islamsko gledanje na rad , koji predstavljaju dva osnovna ugla u ekonomskoj izgradnji svakog društva.

Proučavajući islamsko gledanje na rad može se jasno uočiti da ga islam veliča traži u njemu ozbiljnost i preciznost dajući svakom korisnom radu svojstvo pobožnosti koja se ovdje pod okriljem

Božije kontrole usmjerava aktivnost svakog pojedinca kako u vlastitom tako i društvenom interesu. I ne samo to, islam zabranjuje posvećivanje molitvi bez rada koji musliman treba ostvarivati u svom društvu, je može se slobodno reći, osnovni ustavni princip islama koji, kako vidimo, veliča rad i podstrekava svakog pripadnika na njega.

Na osnovu navedenog proizlaze dvije stvari:

1)         islam smatra da je rad prvi  izvor zakonite zarade. Ako rad učestvuje sa kapitalom onda je to učestvovanje ravnopravnih partnera, a ne roba i gospodara;

2)         kapital bez prethodnog rada, koji ga je proizveo, ili naknadnog rada, koji ga umnožava, ne može biti izvorom zakonite zarade. Zato je islam i zabranio kamatu čime je srušio najmoćnijeg idola kapitalističke privrede.

Islamsko gledanje na kapital je sasvim realno. Istina, on dopušta privatnu svojinu ali propisuje da vlasnikovo ulaganje kapitala treba biti na Boiijem putu, odnosno na putu interesa društva. Materijalna dobra stvorio je Bog, dž.š., dajući ih ljudima na upotrebu i konst, a pojedinac u posjedovanju nečega je samo Njegov čuvar. Budući da je čovjek Božiji nasljednik na kapitalu on ne može da se istim sam koristi, već je dužan da tu korist pruži i društvu. Ako koristi svoj kapital kako bi to štetilo društvu izdao bi povjerenje nasljedstva koje mu je Bog povjerio na ovom kapitalu, i oskrnavio bi samo pravo poslovanja po islamu.

Zbog toga je islam vezao pravo posjedovanja sa obavezama kao što je zekat, čiji su dijelovi tačno odredeni, da se ulaganje kapitala na Božijem putu, što predstavlja širi smisao njegove upotrebe, jer se proteže na svaki dobrovoljni doprinos u korist društva i njegovih potreba. Ako vlasnik kapitala to ne čini, društvo je obavezno na ovom slučaju da interveniše. Tako islam na ekonomskom polju ima za cilj: formirati, kooperativno društvo u kojem su ravnomjerni odnosi na svim područjima ljudskog života. Ova ravnomjernost dovodi do rezultata koji su isključivo karakteristični za islamsko društvo za razliku od drugih, i to.

4.         Dopušta se privatna svojina uz privrženost spomenutim obavezama što predstavlja prirodnost čovjekovih potreba i njegovih osjećanja prema posredovanju. To je jedan od najvećih podstreka pojedincu da razdvoji nacionalno bogatstvo.

5.         Traži razum u raspodjeli nacionalnog bogatstva i obavezuje da se određen njegov dio obavezno troši na zadovoljenje općih potreba društva. Obavezuje na društvenu solidarnost i zabranjuje da u ma kom društvu postoje nemoćni i gladni. Solidarnost na ovaj način stvara od društva jednu kompaktnu cjelinu čiji članovi žive jedan za drugog i međusobno se pomažu.

Ako bi na kraju tražili osnovnu relaciju kojom su navedene zasade prokrčile sebi put i na drugim merdijanima osim islamskih, onda bi nas to odvelo sasvim daleko jer bi prije svega moral ukazati na sve puteve kojima su one prošle.

Ono što treba učiniti jeste to da se prilikom svakog Muhammedovog, a.s., rođendana sjetimo koliki je njegov doprinos bio na pojedinim  područjima i koliko je taj doprinos značajan uopće, jer je to upravo ono što nas obavezuje i  angažuje pred čitavim svijetom.

Mart 1976. godine

Preuzeto iz: Preporod – izbor tekstova: 30 godina: 1970 – 2000. 

Priredio: Aziz Kadribegović

Izdavač: El Kalem 2000. 848 str. tvrdi uvez