Školstvo kao faktor očuvanja i razvoja jezika, pisma i kulture
Školstvo predstavlja sferu koja je veoma bitna za očuvanje etničkog identiteta, pogotovo ako etničke grupe imaju svoje škole i ako imaju značajan stepen samostalnosti u određivanju školskih programa, upotrebe svog jezika i pisma, te svojih nastavnih kadrova. Ako ove samostalnosti nema, djeca koja prolaze kroz sistem obrazovanja vladajuće etničke grupe izložena su direktnoj asimilaciji kroz prislilnu upotrebu jezika, pisma, a najčešće i kulture vladajuće etničke grupe.
Školstvo naroda pod osmanskom vlašću je u ranijem periodu bilo organizovano uz vjerske ustanove. Država nije ograničavala broj ovih škola, niti je ograničavala broj učenika i nastavnika. Nastava se odvijala na svom jeziku i pismu.
O razvoju grčkog školstva pod osmanskom vlašću Dimitri Kickis piše: “Ustvari, prva grčka obrazovna ustanova, poslije zauzimanja Konstantinopolja, bila je ‘Patrijarška škola’, koju je 1454. godine osnovao ekumenski patrijarh… Počev od sredine 16. vijeka razvoj grčkih škola u Crastvu imao je veliki značaj.” Otvaranje ovakvih škola uz crkvene objekte podržavali su i pojedini lokalni upravljači: “Sam Gradaščević je na svoju ruku dao dozvolu da fra. Ilija Starčević sagradi crkvu i manastir u Tolisi kod Gradačca i da podigne pučku školu za kršćansku djecu.”
Danas autori koji nastoje da umanje značaj ovakvog osmaskog stava prema školovanju, pogotovo autori nemuslimanskih naroda, stalno ističu kako je školstvo tokom stoljeća bilo veoma skromno, sa malim brojem učenika. Prema popisu stanovništva iz 1893. godine u Osmanskoj državi je živjelo 17.386.662 stanovnika, od toga 12.587.137 muslimana, a ostatak su u najvećem broju činili kršaćani. Što se tiče samouprave u sferi obrazovanja u školama koje su otvarale nemuslimanske vjerske grupacije – mileti, u kojima se učilo po njihovim školskim programima, na njihovim jezicima i sa njihovim profesorima, situacija u 1897. godine bila je ovakva: “… 5.982 škole sa 8.025 učitelja i 317.089 učenika; 687 ruždija sa 2.274 nastavnika i 23.192 učenika; 70 škola na nivou gimnazije sa 584 nastavnika i 10.720 učenika. Kao i ržavne škole i ove su se nalazile na svim stranama Imperije. U Istanbulu se nalazilo 2,4% osnovnih škola, 14,7% ruždija, 24% škola na nivou gimnazije.” Slanje na školovanje u Istanbul nemuslimanskih učenika nije bila rijetka praksa. To pokazuje i slanje u Istanbul 1868. godine učenika škole katoličkog samostana u nahiji Plato vezanoj za Mostar Petra Božića i Šimuna Musa koji su primljeni u medicinsku školu.
Posebno je intresantan primjer Islahana, prvih stručnih škola koje su se počele formirati 1864. godine i u kojima se obrazovala siročad. U Islahanama, kao prvim stručnim školama ove države, školovana je, bez pravljenja razlike, siročad svake vjere, nikad nije zanemarena ni vjerska poduka. Međutim, ono što zaista plijeni pažnju je to što je vjerska poduka vršena tako da su je, u skladu sa prirodom vjere kojoj su pripadali, za muslimane vršili imami, a za kršćane i Jevreje njihovi vjerski službenici.
Dakle, pripadnici različitih etničkih grupa u Osmankoj državi školovali su se stoljećima u svojim školama, sa svojim nastavnim kadrom, svojim školskim programima, na svom jeziku i pismu. Važnost ovakvog osmasnog postupanja jasnije se vidi kada se uporedi sa postupanjem bh. entiteta Republika Srpska u kojem ministar obrazovanja ovog entiteta u 21. stoljeću ne dopušta da bošnjačka djeca u Konjević Polju realiziraju svoje pravo na nacionalnu grupu predmeta.
Izvor: “Osmanlije i različiti narodi (odnos prema različitim etničkim identitetima)”
Autor: dr. Senad Hasanagić
Za Akos.ba priredila: Adela Kukić
