Priča o bosanskoj kahvi: Šiš, mlin, mangala…
Dragi moji, da bi se pripremila i popila prava bosanska kahva, ona od birvaktile, postoji cijeli niz radnji, cijeli ritual. Prvo bi se kahva morala ispržiti u dolafu (uobičajen naziv u mom rodnom kraju, okolina Bos. Gradiške) ili šišu. Bezbeli, kupovala se samo sirova kahva. Potom bi se morala samljeti u mlinu, ručnom naravno, i to neposredno pred ‘pečenje’, da ne bi izlapila, kao što je govorila moja rahmetli mater.
E, tek onda bi se pristupilo ‘pečenju’ kahve.
Pošto se kahva nikada ne pije na brzinu, da bi dugo ostala topla, stavljala bi se na mangalu, i tako ostajala topla, taman za srknuti i nakon sahat vremena. Donosim vam jednu toplu priču, stihovanu riječima i srcem, da vas malo razgalim i ovoj eri espresso, produženih, kapučina, i ko zna čega još. Lijepo štivo dok čekate iftar, ili sehur, ako preko dana nemate vremena za čitanje, ili kako god vam drago. Pa bujrum!
DOLAF (ŠIŠ)
Prvo bi se prebrala.
Sirova se, bezbeli,
Samo kupovala.
Svako sumnjivo zrno,
Kamenčić.
Tek onda se u dolaf*
Sipala.
Zimi, kroz otvorena
Vratanca šporeta,
A preko ljeta…
Dvije cigle u avliji,
Malo grančica,
Pokoje drvo
I eto žara,
Dovoljno da se
Lijepo isprži,
Da ne zagara.
Dok s grana vremena
Sjećanje dolijeće,
Vidim majku
Kako strpljivo
Dolaf okreće.
Desno, lijevo, desno lijevo
I opet.
Jedan svijet, davno zagubljen.
Kad se pucketanje začuje,
Ona bi mašicama*
Pažljivo vratanca
Na šišu* otvarala.
Kao da je to
Najvažnije stvar na svijetu
Toliko je pažnje
Tome pridavala.
Pramenčići dima
Mirisom zasićeni,
Razlivali bi se
Na sve strane.
Tek ako je zadovoljna
Bojom prženih zrna,
Istresla bi vreli sadržaj
I pokrila krpom kojom,
Da se oznoji.
Godine idu,
Ko da ih broji?
Majka davno preslila,
Ni dolaf više ne postoji.
Radio, radio,
Pa se zauvijek ohladio!
*dolaf, šiš-naprava za prženje sirove kafe
*mašice-hvataljka za žar u obliku štipaljke
MLIN
Nikada se kahva
Unaprijed mljela nije,
Da ne izlapi.
Već onda
Kad treba da se pije.
To je bilo
Nepisano pravilo,
I samo se tako
U našoj kući radilo.
Majka bi mlin
Sa rafe dohvatila,
Skinula poklopčić
I šakom kahvu zasipala.
Taman toliko
Mjerila njena šaka
Da kahva nije
Ni odveć rijetka,
Ni previše jaka.
Vidim joj ruku
Kako polahko meljac okreće,
Dok mlin ukoso
Drži na struku.
Zametnu se priče
I razne teme,
Al’ uvijek je kahva
Samljevena bila,
Taman na vrijeme.
Kad voda na šporetu zavri,
Baš u pravi čas,
Mlin se okrene u prazno,
I pusti drugi ‘glas’.
Tako se pravila kahva
Pred domaćom čeljadi
I musafirima.*
A onda se pila polahko,
S merakom.
S godinom svakom
Koja nadolazi
Ponešto drago
U nepovrat odlazi.
I majčin mlin se zagubio,
Kao da nikad
Nije ni bio.
*musafir-gost
KAHVA
Kahva u Bosni,
Jarane moj,
Nije obični napitak.
Možda su to kafa ili kava,
Ali kahva, jok!
Kahva je užitak.
Ma i više od toga.
Kahva je trošenje vremena
Kome ne postoji rok.
Kad se kahva pije,
Nikuda se ne žuri.
Posao?!
Ma nije posao ‘tica ni zec
Da će uteći.
Srkneš, pa pustiš polahko
Niz grlo da curi,
Samo kahva može
Tako dobro ‘leći’
Ne smiješ je nikako skuhati!
Pravu , bosansku,
Valja ti ispeći.
Kašičicu ili dvije,
U džezvu, ja l’ ibrik,
Pa na vatru, da se ‘peče’.
Pa kad tako ‘pečena’
Zamiriše sve do avlije,
E, tek onda se
Vrelom vodom zalije!
I vrijeme uspori,
Pa sve polahko. Neka.
Vremena ima na pretek,
A ko zna šta insana
Sutra čeka.
Kahva ti je, jarane moj,
Najvažniji dio dana!
Predah, odmor za dušu.
Dočekuša, popričuša,
O stvarima nevažnim
I bitnim.
A pije se iz fildžana,
Sa šećerom u kocki,
Nikako sitnim!
Postoji i sikteruša,
Doduše,
Koju po nepisanom adetu
Po treći put ispečeš
Istom čeljadetu,
Jer mu je vakat da ide.
E to ti je, jarane moj,
I takva ti je, bosanska kahva.
Užitak, filozofija,
Trošenje vremena.
I ni jedna druga,
Nije joj ni do koljena!
Pa ako vremena nemaš,
Ili si ograničen rokom,
Okani se kahve!
Skuhaj si čaj
Ili se počasti sokom!
MANGALA
Sjetim se često, te stare kuće,
Tople sobice, skromne i male,
Zamamnog mirisa kahve vruće,
Što se puši sa mangale.*
Grije, svjetluca, iskri se, žiška,
Bakrena mangala puna žara,
Ibrik i uvijek po fildžan viška,
Dim vel“ke trave, što izgara.
Majka bi uvijek s Bismillom sjela,
Prvo se kahva babi sipa,
Treperila njena šamija bijela,
K“o s trešnje behar kad se prosipa.
A babo s cigarom, skrštenih nogu,
Stidljivo, prilazi mu nevjestica,
Ja još uvijek oćutit mogu,
Toplinu žara iz mašica.
A on polahko cigaru pali,
Očima miluje majku i djecu,
Mi u ćošku, onako mali,
I blagosilja nevjesticu.
Ona bi potom ukraj sjela,
U pod uprla stidljivi pogled.
Možda je i ona kahvu htjela,
Ali pred svekrom, nije red!
Tek kada babo u dućan ode,
Majka joj rukom znak da:
„Pristavi, šćeri, još malo vode,
Da i ti popiješ fildžan, dva!“
A ona poskoči, veselo, žustro,
Prospe se kose miris blag.
Svjetlije nekako postane jutro,
Kad ostavi svoj mirisni trag.
Mangala kao da na nju čeka,
Treperi, sjaji, iskri se, žiška,
Čuva toplinu kahve i mlijeka,
I za nju onaj fildžan viška.
*mangala-sud posebnog oblika, obično od bakra u kojem se držao žar za podgrijavanje skuhane kafe
*mašice-hvataljaka za žar u obliku štipaljke
Piše: Suada M. Kovačević
Akos.ba
