Opći interes u šerijatu ima šire i dublje značenje od javnog interesa na Zapadu

Politika između vjerskog teksta i općeg interesa

Mnogi modernisti i sekularisti tvrde da će politika biti nefleksi­bilna ukoliko se dovede u spregu s vjerom, jer će je vjera ograničavati i sprječavati joj kretanja, a posebno ako se prihvati da je vjera do­slovno pridržavanje partikularnih i detaljnih Kur’ansko-sunnetskih tekstova.

Općepoznato je da se politika kreće u širokom prostoru inte­resa i šteta i njihovog balansiranja kada dođu u koliziju. Politici je vrlo često potrebno da napadne i uzmakne, da upotrijebi lukavštine i spletkarenja protiv neprijatelja, a toliku komotnost i popustljivost vjera vjernicima ne može dozvoliti. Na taj način oni bivaju osuđeni na poraz od strane neprijatelja kog ne sputavaju nikakva ograničenja, dok su muslimani sputani vjerskim naredbama i zabranama.

Zbog svega toga, po njihovom mišljenju, muslimanima je neop­hodno prihvatiti drugu metodologiju razumijevanja vjere, a to je uva­žavanje generalnih intencija vjere {el-mekasida)na uštrb parcijalnih tekstova, sukladno Omerovoj metodi koji je, po njima, mnoge tek­stove anulirao da bi muslimanima osigurao neke interese. Bez toga, oni tvrde, vjera će i dalje ostati kamen spoticanja na putu politike ili na putu savremene države.

Sav šerijat je pravda, milost, interes i mudrost. Svaki propis koji iziđe iz okvira pravde je nepravda, iz milosti u nemilost, iz samilosti u pokvarenost, iz mudrosti u besmislenost; ne smatra se šerijatskim i pored toga što je inkorporiran u njega posebnim tumačenjima.^[1]

Nakon toga, problem je i manjkavost u shvaćanju i razumijevanju islama i šerijata od strane samih muslimana, a ne u samom islamu. Obligatna vjerska dužnost je pozivati i tražiti da se islam i njegovi propisi pravilno shvate, a ne zahtijevati da se sklone s puta, kako bi politika išla slobodno ograničena samo interesom, kako to neki ljudi vide i traže. Neki ljudi gledaju na islam kao na idealizam koji nema nikakve veze sa stvarnošću i da njegovi sljedbenici zajedno sa njim lebde u vazduhu i ne spuštaju se u zemaljsku stvarnost. Međutim, to je apsolutno pogrešno poimanje islama.

Islam se, i pored svoje idealnosti, zanima i za stvarnost ljudi, bez obzira kakva ona bila. Upotrebljava lukavost i taktiku protiv onih koji ih koriste. Smatra da nužda zakon mijenja, da se u teškim vre­menima dopuštaju stvari koje su zabranjene u normalnim, da poteš­koća priziva olakšicu, itd.

A što se tiče intencija, one su neophodne za pravilno razumijava- nje islama, ali se ne smiju uzeti kao sredstvo za poništenje tekstova, posebno ako se radi o jasnim i kategoričnim tekstovima, jer u takvim situacijama vjernik treba samo kazati: Čujem i pokoravam se. Kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nema- jupravopo svom nahođenjupostupiti. (El-Ahzab, 36)

Balansiranje između tekstova i intencija

Ono što treba uvijek imati na umu, kada su u pitanju šerijatske intencije i tekstovi, jeste neminovnost njihovog usklađivanja, tj. ne­ophodnost posmatranja partikularnih tekstova u svjetlu generalnih intencija. Apsolutno je neprihvatljivo poništavati jedno drugim, jer se oni upotpunjavaju, a ne isključuju.^[2]

Tvrdnja da je Omer, r.a., poništio neke tekstove u ime općeg interesa

Sekularisti u islamskom svijetu, po pitanju šerijatskih intencija, slijede školu koja se zalaže za anuliranje parcijalnih tekstova u korist generalnih intencija. Svoj stav opravdavaju tvrdnjama da je Omer el- Hattab, r.a., poništio neke tekstove u ime općeg interesa.

Međutim, takve tvrdnje se, po islamskom učenju, ne mogu pri­hvatiti, čak ni deklarativno, od bilo koga ko poznaje najosnovnija na­čela islamskog prava. Kako je, onda, moguće tvrditi i vjerovati da je to uradio jedan od najznanijih ashaba, koji je nekoliko puta svojom pronicljivošću i inteligencijom preduhitrio objavu?! Sve te tvrdnje su isključivo produkt pogrešnog rezonovanja i shvatanja Omerovih, r.a., postupaka.

Neizvršenje kazne za krađu i nedavanje zekata onima čija srca treba pridobiti su naredbe koje su neupitno eksplicitno naređene u Kur’anu. Pravne tekstove koji ih naređuju Omer, r.a., nije poništio, niti derogirao, jer poslije Poslanika, a.s., niko više nema pravo na derogaciju. Sve što je Omer, r.a., učinio po ovim pitanjima je samo zaustavljanje primjene njihovih propisa zbog toga što se tad nisu stekli uvjeti za njihovu realizaciju u smislu da ona ne bi dala željene rezultate, niti realizirala, tj. ciljeve radi kojih su propisani. Međutim, bilo kada i bilo gdje, kada se stvore uvjeti za njihovu realizaciju, spo­menute naredbe će se morati ponovo primijeniti.

Nema kontradiktornosti između kategoričnog teksta i kategoričnog interesa

Islamski učenjaci su saglasni da nema kolizije između stvarne ko­risti i kategoričnog teksta i da do takve kolizije apsolutno ne može ni doći. A hipotetički ako se i desi, neophodno ju je ukloniti posred­stvom dva pravila:

1.    Vjerovati da se ne radi o stvarnom nego umišljenom interesu poput interesa koji se realizira dozvolom kamate radi investicija stra­nih građana, alkohola radi promoviranja turizma, prostitucije radi neoženjenih, itd.

2.    Vjerovati da se tad ne radi o kategoričnom nego o spekula­tivnom pravnom tekstu. Treba istaći da su kod ovog pravila mnogi istraživači pogriješili, a posebno oni koji nisu specijalizirani u šerijat- skim naukama poput eksperata pozitivnog prava, ekonomije, filozo­fije itd., jer su mnoge nekategorične tekstove smatrali kategoričnim.^[3]

Opći interes u šerijatu ima šire i dublje značenje od javnog interesa na Zapadu

Neophodno je istaći da opći interes, na koji u svojim pravnim raspravama misle islamski pravnici, nije identičan javnom interesu o kom raspravljaju zapadni pravnici.

Opći interes kod Zapadnjaka se fokusira prvenstveno na užitke i slasti, kako to potenciraju mnogi njihovi filozofi, ili na snagu i silu, kako to ističu mnogi teoretičari njihove politike. Dok, u isto vrijeme, ne posjeduju moralna pravila ili parametre kod realizacije te snage ili tog užitka. Ljudi, nacije i narodi na Zapadu se natječu u zadobivanju tih interesa ali bez ikakvih vjerskih ili moralnih parametara.

Dakle, interes kod Zapadnog čovjeka je prvenstveno materijalne a ne duhovne, individualne, ali ne i kolektivne, trenutačne, ali ne i buduće, nacionalne, ali ne i ljudske dimenzije. Dok je interes, koji še­rijat namjerava realizirati, očuvati i zaštititi, mnogo obuhvatniji i širi. Opći interes, na kom počiva šerijat i koji štiti svim svojim propisima i normama, je interes koji je dovoljan i za ovaj i Onaj svijet. On obu­hvaća i materiju i duh, izbalansiran je između pojedinca i zajednice, staleža i naroda, nacionalnog, posebnog i općeg ljudskog; između interesa sadašnjih generacija i generacija koje će doći; pravedno je uravnotežen između ovih suprotnih i oprečnih interesa, koje često ne može dostići i shvatiti ljudsko znanje, ljudska mudrost a ni ljud­ska moć. Dakle, ljudi su nemoćni shvatiti suštinu ovih interesa, kao i međusobno ih pomiriti i dati svakom po pravdi njegovo pravo.

Ova ljudska nemoć se javlja zbog:

–    ograničenosti njihovih razuma i znanja, ljudske stvorene i pro­lazne prirode, na koju neminovno vrše utjecaj vrijeme, mjesto, okru­ženje, genetika, itd;

–   utjecaja strasti i nagona na ljudski razum i srce, bez obzira da li oni imali lični, porodični, lokalni, staleški, partijski ili nacionalni karakter.

U ovom kontekstu imam Satibi je rekao: “Interese na kojima počiva ljudski život istinski zna samo njihov Stvoritelj. Čovjekovo znanje o njima je parcijalno, a neznanje o njima je veće od znanja…”^[4]

Dakle, istinski zaštititi sve interese cijelog ljudskog bića, tjelesne, individualne i kolektivne, duševne i inteligencijske, kao i interese svih staleža: bogataša, siromaha, vladara, podanika, radnika i doma­ćica, zatim interese cijelog čovječanstva: bijelaca, crnaca, građana i stranaca, i interese svih generacija: prisutnih i budućih, može samo Gospodar ljudi, Vladar ljudi i Bog ljudi.^[5]

Politika između nepromjenljivosti i promjenljivosti

Sekularisti i modernisti, također, upozoravaju da bi uvođenje vje­re u politiku imalo za posljedicu zaustavljanje razvoja i napretka i totalnu stagnaciju ljudskoga života, jer je vjera, po prirodi, stabilna i statična, a život dinamičan. Ovu konstataciju potvrđuju mnogim vjerskim tekstovima koji kažu da je svaka promjena, inovacija ili ob­nova novotarija u vjeri, a svaka novotarija je zabluda, a svaka zablu­da vodi u pakao. Zbog toga se vjernici žestoko moraju suprotstaviti svim promjenama i inovacijama u vjeri.

Spomenuta tvrdnja je, sa stanovišta islamskog učenja, paušalna i neprihvatljiva zbog sljedećih razloga:

Idžtihad u islamu je obnova vjere i stroga vjerska dužnost

Islam zagovara idžtihad i obnovu vjere. Islamski učenjaci smatra­ju da idžtihad ima status kolektivnog vadžiba u smislu da su svi mu­slimani obavezni iškolovati potreban broj mudžtehida i obezbjediti im potrebne uslove i instrumente kako bi bili u mogućnosti iznaći sve odgovore i rješenja za novonastala pitanja i slučajeve. U protiv­nom će snositi posljedice zbog neizvršenja te obaveze i biti odgovor­ni pred Allahom.

Poslanik, a.s., je rekao: “Allah će, uistinu, na početku svakog stoljeća poslati ovom ummetu nekoga ko će mu obnoviti vjeru.”^[6] Dakle, Poslanik, a.s., je propisao obnovu vjere i pozvao ka tome, a potom nas obradovao da će svako stoljeće imati obnovitelja vjere. Tekstovi u kojima se osuđuje inovatorstvo i novotarije se odnose isključivo na doktrinu {el-’akide) i obrede {el-’ibadat),a nikako na ljudski život i međuljudske odnose {el-’adat vel-mu’amelat).

Imitacija je obavezna u vjeri, a inovatorstvo u svakodnevnom životu

Ovo pravilo je veoma bitno i muslimani ga moraju shvatiti, ra­zumjeti i primjeniti. Dakle, u vjeri se nema šta dodavati i oduzimati, jer ju je Allah usavršio i upotpunio još za života Poslanika, a.s. Njeni propisi i norme se moraju slijediti, dok se u stvarima ovog svijeta mora istraživati, inovirati i otkrivati, a ne slijepo slijediti i povoditi za drugima. Propisivanjem ovog pravila, Allah je zaštitio Svoju vjeru od svih novotarija i inovacija koje su pretrpjele prethodne nebeske obja­ve i na taj način izgubile svoju autentičnost, jer se u njima otežalo ono što je Allah učinio lahkim, zabranilo se ono što je Allah dozvo­

lio  i dozvolilo se ono što je Allah zabranio: dok su monaštvo oni sami, kao novotariju, uveli – Mi im ga nismo propisali…{El-Ahzab, 27)

Veoma je važno napraviti razliku između onoga što se u vjeri ob­navlja i onoga što se ne obnavlja. Nužno je definirati šta se podra- zumjeva pod obnavljanjem i njegovim dimenzijama i ko se smatra istinskim obnoviteljem vjere.

I u ljudskom društvu u životu treba napraviti razliku između ono­ga što je promjenljivo i što evaluira i između onoga što ne podržava nikakve promjene. Na taj način bi se poštovale i cijenile nepromjen­ljive stvari, a segment primjenljivog bi ostao širom otvorenih vrata.^[7]

Tvrdnja da je vjera statična, a život dinamičan

Cijela vjera nije nepromjenljiva tj. statična, niti je cio život pro­mjenljiv tj. dinamičan.

U vjeri su nepromjenljivi: doktrina, obredoslovlje, moralne i etič­ke vrijednosti i kategorični propisi i norme. Ovi segmenti vjere pred­stavljaju njen nepromjenljivi dio, srž i jezgro, koje nikada i ni u kom slučaju nije dozvoljeno narušiti, niti zanemariti. Ovaj dio je, po svom obimu, možda neznatan i mali, ali je neprocjenljivo vrijedan i važan.

Većina ostalih šerijatskih propisa imaju spekulativan karakter i podržavaju idžtihad, obnovu i različita poimanja i tumačenja. U ovom segmentu vjere, idžtihad se mijenja i mijenjaju se fetve (decizi- je) i to s promjenom općeg interesa, vremena, mjesta, običaja i stanja u kom su nastale i izdate. Najveći dokaz za to su postojanje različitih pravnih škola, postojanje različitih pravnih mišljenja u jednoj prav­noj školi, postojanje različitih pravnih stavova i mišljenja po istom pitanju kod jednog pravnika itd.

Sva ova različitost pravne baštine je svesrdno prihvaćena od stra­ne islamskih učenjaka i zbog toga su oni jasno i glasno rekli da je razilaženje učenjaka milost i olakšanje, a njihova saglasnost katego­ričan dokaz.^[8]

Islam svojim kategoričnim tekstovima i generalnim pravilima uči da se mora praviti razlika između: intencije i sredstava, temelja i ogranaka, generalnosti i partikularnosti. Zbog toga je neophodno da intencije, ciljevi, temelji i generalnosti šerijata ostanu nepromjenljivi, a da njegova sredstva, instrumentarij, ogranci i partikularnosti budu fleksibilni. Kada se sve ovo sazna i ima na umu, nemoguće je tvrditi i vjerovati da je vjera prepreka razvoju i napretku.

Isto pravilo važi i za život, jer ni on nije cio promjenljiv, kako neki misle. Njegova suština, bit i priroda, kao i priroda čovjeka i kosmosa su nepromjenljivi, a stanja i pojave su promjenljive. Sunce, Zemlja, okeani, nebesa su ostali isti. Svi permanentno plutaju svojim putanjama, poštuju svoje zakonitosti i služe svrsi radi koje su stvo­reni. U Allahovim zakonima ti nikad nećeš naći promjene, u Allahovim zakonima ti nećeš naći odstupanja.(Fatir, 43)

Tačno je da se kod čovjeka promijenila moć i mogućnosti, spo­znaja i informacije, pa je zbog toga moćan da leti vazduhom, roni u okeanima, prelazi za kratko vrijeme velike razdaljine, otkriva i za svoje potrebe koristi ogromna naučna saznanja itd.

Ali i pored toga, čovjek je, po prirodi, biti i suštini i dalje ostao isti kakvog ga je prvi put njegov Kreator kreirao. Isto se može reći i za kosmos, Zemlju i ostale dijelove prirode.

Zaključna razmatranja

Studija je u konačnici došla do sljedećih rezultata:

–   Riječ islamu islamskim izvorima ima šire značenje od riječi vje­ra (ed-din).

–   Termin politikanije eksplicite upotrijebljen u islamskim izvori­ma, ali njegova značenja i suština su u njima itekako zastupljeni.

–     Ibnul-Kajjim je prvi islamski učenjak koji temeljito i detaljno govorio o politici, objasnio njen smisao i značenje, podijelio je na pravednu i nepravednu i ustanovio da je pravedna politika nerazdvo­jivi dio islama.

–    Značenja politike u islamu i zapadnoj filozofiji nisu identična i podudarna; njena značenja u islamu su šira.

–   Odvajanje vjere od politike i ostalih segmenata života je inova­cija i mezimče sekularista i modernista, čija je refleksija na međuljud­ske odnose i život uopće bila katastrofalna.

–    Politika bez vjere je nasilje, nepravda, obmana, laž, korupcija, tlačenje i izrabljivanje.

–   Vjera je itekako involvirana u politiku, jer skoro svaka vjera ima svoje stavove o esencijalnim političkim pitanjima.

–    Vjera nije uvijek ograničena samo na eshatološka pitanja, kao što ni politika nije uvijek samo sekularistička.

–    Svaka savremena podjela islama, po bilo kom osnovu, je nepri­hvatljiva, jer je islam samo jedan, islam Poslanika, a.s., i prvih gene­racija.

–    Pravi islam može biti samo politički.

-U šerijatskoj politici se mora balansirati između generalnih in­tencija i partikularnih tekstova.

–    Omer, r.a., niti bilo ko drugi, nema pravo derogirati bilo koji islamski propis.

–    Omer, r.a., nije aktivirao propise nekih pravnih tekstova samo zbog toga što nisu bili stvoreni uvjeti za njihovu realizaciju.

–    Opći interesi o kojima govori šerijat su širi i dublji od općih interesa o kojima govori Zapadna politika.

–    Većina šerijatskih propisa su dinamični u smislu podržavanja idžtihada, a samo mali dio ih je statičan, tj. ne podržava idžtihad.

Islam nije, ne može, niti smije biti kočnica na putu razvoja i napretka ljudskog života.