Ramadan Ramadani: Albanci i Bošnjaci imaju toliko sličnosti, a tako se malo znaju

“Bošnjaci poznaju Albance preko srpske vizure, a Albanci iz Albanije znaju o Bošnjacima preko neke hrvatske vizure. Više poznaju Hrvate i Crnogorce negoli Bošnjake. Mislim da je to stvar Bosne i Hercegovine i Albanije, kao dviju država koje bi trebale raditi puno na međusobnim odnosima, jer ovako kako je sada, to je velika neizbalansiranost, čak bih rekao i na razini Balkana da nema takvih nacija koje se toliko ne poznaju između sebe”

Prije pet godina osnovao je Institut “Nisma”, gdje radi kao analitičar, aktivist je zainteresiran za ljudska prava i slobode u Makedoniji. Ramadan Ramadani Albanac je iz Skoplja čiju kolumnu Makedonci mogu čitati na makedonskom jeziku u sedmičniku Fokus, a na albanskom svoje tekstove objavljuje u Lajmu, najvećim albanskim novinama u Makedoniji. Na Univerzitetu u Tetovu kao gostujući profesor predaje historiju kulturnih i obrazovnih institucija u osmanskom periodu. Doktorirao je na temu historije kulture u osmanskom periodu, a magistrirao na islamskim rukopisima u Makedoniji. Islamsku teologiju diplomirao je 1997. godine u Istanbulu na Univerzitetu Marmara. Ramadani nam je otkrio da je daleke 1991/1992. položio ispit na bosanskom jeziku u Sarajevu te je vjerovatno bio jedan od prvih studenata koji je u indeks upisao naziv bosanski. Na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu zbog rata nije mogao nastaviti studije, pa je prešao u Tursku.

STAV: Šta se trenutačno događa na političkoj sceni u Makedoniji?

RAMADANI: Makedonija je pri kraju jedne velike političke krize koja je počela još od prošlih parlamentarnih izbora, pri čemu opozicija nije priznavala rezultate izbora i optuživala je vlast i vladajuće stranke za veliko falsificiranje i nepravilnosti tokom glasanja. Nakon toga, nakon cijelih godinu dana njihovog nepriznavanja, izašla je afera prisluškivanja u Makedoniji, pri čemu je lider opozicije rekao da ima neke kompromitirajuće snimke. Prvobitno je htio razgovarati s vlastima i premijerom, a kada to nije uspjelo, počela je velika kriza gdje je lider opozicije publicirao te snimke. Na kraju je posredstvom međunarodne zajednice prošle godine u julu zaključen politički dogovor koji bi se okončao održavanjem izbora i formiranjem specijalnog tužilaštva oko afera koje su potresale zemlju. Dogovorena je izborna vlada, pri čemu će opozicija imati Ministarstvo unutrašnjih poslova, zamjenika u Ministarstvu finansija i Ministarstvu za socijalu i rad. Makedonija se sprema za prijevremene parlamentarne izbore 11. decembra 2016. godine. Predviđanja su da će opozicija napokon prevagnuti jer je počela s ojačavanjem svoje koalicione moći. Inače, na makedonskom dijelu političke scene odnosi snaga sve su vrijeme isti, ali je vlast imala prednost u mogućnosti koaliranja s manjinama u Makedoniji, osim Albanaca. Tu su u igri dvije bošnjačke stranke, nekoliko romskih, dvije turske itd. Što se tiče albanskog političkog faktora, u njemu nakon konflikta u 2001. dominira jedna stranka, a to je Demokratska unija za integraciju na čelu s Alijem Ahmetijem. Ona je bila glavni politički artikulator albanske pobune u Makedoniji 2001. godine, onog čuvenog šestomjesečnog konflikta. U snimkama koje je objavila opozicija izašlo je mnogo nelagodnih stvari i za albansku stranku koja je bila u Vladi sve vrijeme. Moja prognoza i predviđanja jesu da će ipak doći do promjene u Makedoniji u političkom smislu. Kod nas bi tradicionalno pobjednik trebao koalirati s pobjednikom u albanskom dijelu. Skoro uvijek izlaze dvije stranke pobjednika i u albanskom i u makedonskom dijelu. Trenutačno Albanci imaju dvije partije koje postoje nekoliko godina, a imaju i dvije partije ili koalicije koje su se pojavile u međuvremenu i koje podosta utječu na njihovo tradicionalno glasačko tijelo. One se ne dijele na klasičan način jer su one vezane oko historijskih kompleksa, samih tih političkih artikulatora. Prepirka se vodi oko toga ko je sve ovo vrijeme vodio političku artikulaciju kod Albanaca.

STAV: Koliko Albanija ima političkog utjecaja na Albance u Makedoniji i na Kosovu?

RAMADANI: Ima mnogo utjecaja, ali Albanija je posljednjih godina gledala da se ne ponaša paternalistički. Ima nekih kontakata i paternalističkih izljeva s Kosova, ali Albanci iz Makedonije na to ne obraćaju pažnju jer smatraju sebe ravnim u smislu političkog značenja u sveukupnom albanstvu. Tako da ovih posljednjih godina dominira nekakva autonomnost ili autentično političko artikuliranje Albanaca u Makedoniji.

STAV: Što Vi mislite o srpskim tezama u vezi postojanja plana za ostvarenje velike Albanije?

RAMADANI: To je stara priča Srba. Albanci su još od prelaska Albanije iz komunizma na demokratski državni politički sistem obznanili da je rješenje albanstva praktički već ostvareno. Danas je Kosovo nezavisna država, a ono treće što je bilo važno za Albance iz Makedonije jeste da budu konstitutivni element Makedonije. Nikada zapravo nije bilo istinskog albanskog artikuliranja oko podjele Makedonije. Sada mi imamo nacionalnu konstitutivnost koja nije u duhu zakona jer imamo ustav gdje smo spomenuti i mi i druge zajednice. Problem je sadašnjeg ustava što dozvoljava dualizam između građanske države i nacionalne države, tako da su u pravu oni koji insistiraju na građanstvu, a to su pretežno Albanci, a i oni koji insistiraju na nacionalnom karakteru poput Makedonaca u pravu su. To dozvoljava sadašnji aktualni ustav Makedonije. Zapravo, najveći argument Albanaca u Makedoniji jeste da velika Albanija kao politički projekt realno ne postoji u smislu da niko ne radi oko promjene granica, već oko političkog artikuliranja Albanaca, što je legitimno u svim sistemima i svim državama.

STAV: Kako Vi doživljavate makedonski nacionalizam koji je usmjeren prema Albancima?

RAMADANI: Makedonski nacionalizam, kada se uporedi s drugima narodima u regiji, po brojnosti Srbima, Grcima, Bugarima i Albancima, ispada smiješan i sebi na štetu. Ono što najviše muči Albance jeste to da su krivi za šta god se dogodi Makedoncima. Albanci u Makedoniji krivi su za politiku koju vode evropske zemlje, Albanci su krivi za sve što radi Amerika. Krivi su i za islam koji je njihova većinska religija u Makedoniji. Krivi su za sve loše što se događa u Makedoniji. Prema nekim makedonskim krugovima, Albanci su krivi za Evropu zato što Albanci insistiraju da Makedonija nema druge sudbine osim Evrope, a neki su krugovi problem integriranja Makedonije u Evropu doveli na to da zavisi oko neke virtualne promjene identiteta koji bi uslijedio zbog konflikta s imenom koje ima Makedonija s njihovim susjedom Grčkom. To je teška politička zloupotreba, to da promjena imena države utječe na pitanja identiteta. Albanci su proamerički nastrojeni, pa se smatra da su prvi na meti kada treba svaljivati gnjev oko navodnog američkog imperijalizma. Šta god da se događa s islamom i muslimanima u svijetu, oni to gledaju kroz prizmu da je to religija Albanaca, pa su i tu krivi. No, Albanci to ne osjećaju na taj način. Od svih identitarnih linija, religija im je na drugom mjestu, odnosno sekundarna. Albanci se definiraju po jeziku, a imaju multireligioznu pripadnost. Kod Albanaca ima muslimana i hrišćana, i to dvije velike crkve. Kada njih neko religijski okvalificira ili kategorizira, Albanci to ne shvate i ne vide da se odnosi na njih. To dopunski dodaje kompleksnost Makedoniji u religijskom aspektu.

STAV: Stara je teza da su, barem iz ugla Bošnjaka, makedonski Albanci uvijek bili na većem stepenu vjerske svijesti od kosovskih Albanaca. Je li to istina?

RAMADANI: Da, istina je u tome zbog dviju stvari. Sjećate se onih starih glasnika Islamske zajednice i novina Preporod? Kada otvorite stranice tih novina, vidjet ćete da su najveći broj donatora u cijeloj Jugoslaviji bili upravo Albanci iz naših krajeva. To je nešto što se može provjeriti i potvrditi. Mi smo bili beznačajan procenat muslimana u broju muslimana u cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji. Međutim, Albanci Makedonije više su čuvali islam od drugih Albanaca, što se vidi iz postojanja neprekinutog lanca islamske uleme. Gotovo sve albanske familije u Makedoniji imaju članove koji su diplomirali za imame, čak i poslije Drugog svjetskog rata išli su na univerzitete u Kairu i Bagdadu, a posljednjih godina u Saudijsku Arabiju i Tursku. Imamo taj neprekinut lanac u generacijskom smislu, što je rijetkost na Kosovu i što nikako nije slučaj u Albaniji, gdje je lanac prekinut na više od 40 godina. To daje za pravo da kažemo da je islamskog obrazovnog kadra u Makedoniji uvijek bilo na pretek. Mi smo imali problem jer Islamska vjerska zajednica nikada nije stigla da to uokviri, da bi to moglo biti dobro za čitav institucionaliziran islam u Makedoniji. Naši su kadrovi išli u Tursku, neki su ostali i u Saudijskoj Arabiji, a to su ljudi koji su mogli doprinijeti islamskom životu u Makedoniji. Neke od njih sada možete naći i po evropskim univerzitetima na katedrama islamistike, a neke u Turskoj. Malo ih je tog kalibra da djeluju unutar islamskog vjerskog života u Makedoniji.

STAV: Naveli ste podatak da su u Turskoj Bošnjak i Albanac osnovali islamski fakultet. To je malo poznat podatak.

RAMADANI: Jedan od malo poznatih podataka jeste da su islamsko sveučilišno izučavanje islamistike ili islamske teologije, zapravo, osigurala dva čovjeka. U Ankari je to bio Bošnjak Tajib Okić te Bekir Sadak, hodža iz Skoplja koji je bio jedan od najzaslužnijih osnivača islamske teologije sedamdesetih godina u Istanbulu. Na tom sam fakultetu ja kasnije završio studije. Znači, radi se o dvjema islamskim školama za hodže u univerzitetskom sistemu. To su osnovali naši ljudi. Jeste da su oni bili izvrsni alimi, ali to je bilo iz razloga što je u Turskoj institucionalizirani lanac izučavanja islama bio prekinut. Najočitija simbolika toga jeste učenje ezana na turskom jeziku, koje se dogodilo poslije Atatürka. Zato su trebali ti Bošnjaci i Albanci.

STAV: Kako na vas gledaju Albanci iz Albanije? Kao svoju dijasporu?

RAMADANI: Albanci iz Albanije malo se bave albanstvom, tako da kažemo. Poslije afirmiranja kosovskog pitanja i otvaranja Albanije počelo je međusobno raspoznavanje. Albanci imaju svoju manjinu i u Srbiji i u Crnoj Gori, ali to su apsolutno manjine. Oni su velike manjine tamo, a mi smo Albanci iz Makedonije ostali nekako između. Niti smo veliki koliko kosovski Albanci, niti smo mali kao Albanci u Srbiji i Crnoj Gori. Govorimo o otprilike oko milion ljudi kojima je maternji jezik albanski u Makedoniji. Na Kosovu je već dva miliona i nešto. Albanija tek sada počinje raspoznavati ovu našu posebnost. Problem je u tome kako Albanci Makedonije gledaju na sveukupno albanstvo, a s time i na Albaniju, i to zbog dviju stvari. Prva je historijska. Najveći događaj u modernoj historiji Albanaca započet je u Skoplju i u Bitoliju, a kojeg mi na albanskom zovemo “Manastir”. Tu je održan kongres gdje su Albanci standardizirali svoj alfabet i preuzeli latinsko pismo. To se dogodilo daleke 1908. godine, znači prije raspada Osmanskog carstva, i to ima duboki historijski značaj za cijelo albanstvo. Taj se grad nalazi u Makedoniji i sada svakim danom ima sve manje Albanaca u tom gradu. Možda je to jedan od uzroka zašto Albanci insistiraju na cjelovitosti ili unitarnosti Makedonije.

STAV: Kakvi su odnosi između Albanaca, Bošnjaka i Turaka u Makedoniji?

RAMADANI: Odnosi su kompleksni. Tu možemo odvojiti dvije stvari. Prvo je ono što sam već napomenuo, a to je da Albanci nikada ne gledaju da povezuju politiku s religijom. Oni nikada ne pomisle da bi se mogli nekom religijskom linijom pojačati, npr., Romima, Bošnjacima, Turcima itd. Druga je stvar ono što nazivam kompleksom duple manjine, a to je preovladavalo posebno kod Bošnjaka i drugih manjinskih zajednica, a to je da se oni dva puta osjećaju manjinom. Prvo su manjina zbog toga što nisu Makedonci, a drugo što nisu ni drugi po veličini. To je taj kompleks koji u Makedoniji proizvodi čudne pojave. Mi smo imali slučajeve kada su najveći albanofobi bili upravo Bošnjaci ili Turci. Imali smo slučajeve da su ljudi, kada su htjeli da se politički afirmiraju u javnom prostoru, gledali da to urade priklanjajući se onom većinskom političkom miljeu albanofoba. U Makedoniji kod Bošnjaka još ima problema oko izjašnjavanja. Još se uvijek svi Bošnjaci ne izjašnjavaju kao Bošnjaci. Neki insistiraju na tome da su samo muslimani i ništa više, ni manje ni više u tom smislu. Neki se zapisuju kao Crnogorci itd. Još uvijek postoji tu elementarni problem, a neki se asimiliraju s makedonskom većinom. Turci s druge strane imaju napredak u političkom artikuliranju, a to je zbog značaja Turske i zbog toga što je gledala da uradi neke stvari s Turcima u Makedoniji. To oživljavanje turkstva u Makedoniji mnogo je važno i za Makedoniju, a ne samo na Turke, jer su zaboravljeni konstitutivni element u Makedoniji i sami Turci. Prvi put kad je Makedonija ušla u političku historiju jeste kad je bila konstitutivna jedinica u SFRJ, a tada je bila republika Makedonaca, Albanaca i Turaka. To sliči na sustavnost Bosne, koja je država Bošnjaka, Srba i Hrvata, s jedinom razlikom da su Albanci i Turci tada i sada imali matične države van tog političkog sistema pa ih to nije okvalificiralo na istoj razini s Hrvatima u Bosni ili sa Srbima u Bosni. U istočnoj Makedoniji jedini su muslimani zapravo etnički Turci. Danas ih ima oko 30 hiljada, a ranije ih je bilo još manje. To su, da tako kažemo, najoriginalniji Turci na svijetu. Radili su poljoprivredu, a mnogi su od njih davno napustili Makedoniju, pa su s Bošnjacima i Albancima napravili hidžru u Turskoj. Oni što su ostali nisu se izjašnjavali kao Turci donedavno.

STAV: Neki tvrde da su manjinski Bošnjaci radili previše ustupaka Makedoncima i Srbima na štetu Albanaca i da je to razlog loše komunikacije dvaju naroda?

RAMADANI: To može biti i da je predrasuda, a može biti i da je manjkavost informacija s obiju strana. Albanci i Bošnjaci možda su jedina dva naroda na Balkanu koji imaju toliko međusobnih sličnosti, a toliko se malo znaju. Najviše što se poznaju to je preko slike drugih, odnosno preko srpskih predrasuda. Naprimjer, Bošnjaci poznaju Albance preko srpske vizure, a Albanci iz Albanije znaju o Bošnjacima preko neke hrvatske vizure. Više poznaju Hrvate i Crnogorce negoli Bošnjake. Mislim da je to stvar Bosne i Hercegovine i Albanije, kao dviju država koje bi trebale raditi puno na međusobnim odnosima, jer ovako kako je sada, to je velika neizbalansiranost, čak bih rekao i na razini Balkana da nema takvih nacija koje se toliko ne poznaju između sebe. Neki u Bosni i Hercegovini misle da su Kosovari poseban narod, a Albanci u Albaniji i Makedoniji poseban narod, a s druge strane, Albanci ne mogu razlikovati nekog Bošnjaka od Hrvata ili čak i od Srba. Do te mjere idu ta generaliziranja. Albanija i Bosna imaju mnogo toga da rade i na kulturnom planu. Kao jedan od primjera jeste da Albanci i Bošnjaci ne znaju da sudjeluju u jednoj od najvećih balkanskih epopeja, a to su Halil i Mujo. Bošnjaci misle da samo oni imaju Halila i Muju, a Albanci to isto pjevaju stoljećima, i oni također misle da samo oni imaju Halila i Muju. Kada bismo usporedili tekstove, vidjeli bismo da se radi o jednom epu i o jednom događaju. Sve se to da istraživati jer se to pjeva stoljećima i kod Bošnjaka i kod Albanaca, a ne zna se da je to neki zajednički junak.

STAV: Na koji način Albanci promatraju problem s vizama na relaciji Kosovo – BiH i da li shvataju da je to za Bošnjake praktički pat-pozicija zbog Srba?

RAMADANI: Da, generalno to shvataju. Bilo je prigovora, ali ima razumijevanja da Bošnjaci to nama ne rade zbog sebe nego zbog zaglavljenosti čitavog sistema Bosne i Hercegovine. Albanci shvataju vašu poziciju, ali ne mogu shvatiti jednu drugu poziciju, a to je sam narod koji nema nikakve inicijative da se prizna Kosovo. Ne mora to uvijek biti politička inicijativa koja dolazi iz političkih stranaka. Može neko kulturno udruženje to pokrenuti, jer je to mnogo važna stvar i za Albance koji žive unutar Bosne. Za njih je mnogo važna stvar da njihova matična država prizna Kosovo, a drugo, to bi bilo dobro u tim odnosima ponovnog zbližavanja Albanaca i Bošnjaka.

STAV: Da li vi Albanci u Makedoniji žudite za dijalogom s Makedoncima ili se gura separatizam, kako vam imputiraju?

RAMADANI: Albanci u Makedoniji imaju kapacitet da svakodnevno proizvode probleme kao što to rade Hrvati u Bosni po nekim općinama, a Srbi u Bosni to rade s Republikom Srpskom. Albanci u Makedoniji nisu išli na tu liniju zbog toga što je Makedonija veoma krhka. U Makedoniji je ostalo malo tog velikog geografskog podneblja koje se zvalo nekada Makedonija u antičko doba. Svaki bi djelić sada škodio Albancima, u smislu da bi bilo mnogo dijelova za koje ne bi niko imao definiciju. Možda bi Albanci uzeli svoj dio, Bugari svoj, a gdje bismo onda ostavili Srbe i Grke, npr.? Onda bi stvarno bilo ludilo u tom smislu. Makedonija u tom smislu nema etničkih i historijskih linija po kojima se može dijeliti.

STAV: Šta se desilo, da li je kod Albanaca pobijedio pragmatizam ili je to jednostavno bilo opredjeljenje na nužnost suživota?

RAMADANI: Najviše je na to utjecala krhkost Makedonije. Znajući to, Albanci nisu zapeli mnogo oko toga jer su vidjeli da je to nešto prekomplicirano i dan za danom sve su više davali svoj doprinos oko opstojanja Makedonije. Sada ostaje samo da Makedonci to spoznaju i da shvate da bez Albanaca faktički nema ni Makedonije.

STAV: Promoviraju li Albanci činjenicu da su, uz Bošnjake i Pomake i Gorance, autentični Evropljani?

RAMADANI: Da. Mnogo se priča o tome, ali još nije ništa institucionalizirano. Mislim da, iako u Bosni ima više pisanja oko toga, nijedan narod na Balkanu ne može to sam napraviti. Mislim da bi se to moglo napraviti samo preko nekog zajedničkog projekta između Albanaca, Bošnjaka, Turaka i Goranaca. Mi nemamo druge domovine osim Evrope.

Stav.ba