Poslanikov način prenošenja poruke islama kao obrazac

Hajde da pogledamo kako je Allahov Poslanik, s.a.v.s., postupio prema svom malom unuku Husejnu sinu Alijinom. Poslanik, s.a.v.s., predvodio je džemat u džamiji. S njim je u džamiju išao i njegov unuk.

Kada se dijete popelo na leđa djeda dok je bio na sedždi, Poslanik, s.a.v.s., ga je ostavio da jedan časak ostane na njegovim leđima a zatim ga je skinuo prije nego što je ustao sa sedžde. Kada su ga ashabi upitali zašto je oduljio sa sedždom odgovorio im je na veoma uvjerljiv način kratkom ali misaono dubokom rečenicom: “Sin me pojahao pa mi je bilo neugodno da ga požurujem ‘dok  ne  provede svoje’.

U dobu u kojem je misao bila izolovana a djetinjstvo marginalizirano ovaj hadis je shvatan površno i svodio se na to da je Poslanik volio djecu, i da njegov, s.a.v.s., osjećaj ljubavi prema unuku ne opravdava – sam po sebi – dulje ostajanje na sedždi i ne uzimanje u obzir ostalih ljudi iza sebe.

Sve što dijete shvaća u toj situaciji je da se njegov dragi i dobri djed spustio na zemlju. Ono je samo radosno požurilo da se popne na njegova leđa kako bi se igralo i mazilo.

Ovdje je došla do izražaja mudrost Allahova Poslanika, s.a.v.s., njegovo razumijevanje prirode  i  svijeta djeteta, dječijih shvatanja  i pažljiv odnos prema djetinjstvu. Ovo je bila i praktična prilika kroz koju Allahov Poslanik, s.a.v.s., uči svoje ashabe na veoma djelotvoran način. On nije požurio da brzo snese dijete koje se igralo na njegovim leđima jer bi dijete iz takvog  odnosa razumjelo da ga je djed otjerao i udaljio, posebno što je bio u sitauciji kada mu nije mogao govoriti i objašnjavati.

Kada je el-Akre‘ ibn el-Haris rekao Allahovom Poslaniku, s.a.v.s.,  dok ga je gledao kako ljubi svoga unuka Hasana da nikada nije poljubio nijedno od svoje desetero djece, Allahov Poslanik, s.a.v.s., mu je kazao: “Onaj ko nije milostiv ni prema njemu se neće biti milostivo.”29   Možda će neko pomisliti da se ovo odnosi samo na Allahovu milost, ali je ovdje jasno sa psihološke i odgojne strane da onaj ko je grub prema djetetu dok je dijete malo i dijete će prema  njemu biti grubo kada ostari i onemoća.

Bolesti i duhovne slabosti se ponavaljaju iz generacije u generaciju usljed neznanja i strogosti. Poslušajmo Allahova Poslanika, s.a.v.s., kako se obraća dječaku Abdullahu, sinu njegovog amidže Abbasa: “Dječače, zapamti, ako budeš čuvao Allaha, i On će tebe čuvati, čuvaj Allah i uvijek će ti biti na pomoći. Kada nešto tražiš, traži od Allaha, kada trebaš pomoć, traži da ti Allah pomogne i znaj da kad bi se svi ljudi skupili da ti nešto pomognu, ne bi ti mogli pomoći ako ti to Allah nije propisao, a i kad bi se skupili da ti neku štetu nanesu, ne bi ti mogli nauditi ako ti to  Allah nije propisao. Pera su odložena a listovi su se osušili (tako je zapisano i tako će zauvijek ostati).”

Šta  nalazimo   u   ovom   načinu   obraćanja?

Nalazimo dva  osnovna  pedagoška  polazišta  koja  predstavljaju  osnov svakog pravilnog odgoja slobodnog čovjeka vjernika koji teži dobru  i  napretku.  Prvo je uspostavljanje ljubavi i odanosti između dječaka i  njegovog Uzvišenog Stvoritelja koji motri na muslimana, čuva ga i brine o njemu, a drugo je razvijanje duha hrabrosti i odvažnosti na osnovu osjećaja srca, uvjerenja razuma, odgovornosti savjesti, odgovornosti čovjeka kao Božijeg namjesnika na Zemlji, “makar ti ljudi pričali drukčije.”

Poslanikovo obraćanje djetetu odiše ljubavlju i poštovanjem prema njemu i ima odgojni karakter. Poslanik ne bi prolazio pored djece a da im ne bi nazvao selam. Punoljetan i plemenit čovjek i žena su i sami u principu u djetinjstvu bili poštovani, cijenjeni i ukazivano im je povjerenje. Ako onda želiš da vidiš punoljetnu osobu da je plemenita odgajaj dijete na plemenit način, odnosi se prema njemu s poštovanjem i uvažavanjem i ukaži mu povjerenje. Ovakva je odgojna priroda Poslanikovog obraćanja djetetu. On  poziva da pokažemo brigu, pažnju, ljubav, naklonost  i blagost  prema  djetetu.  Pažnja  Allahova Poslanika,  s.a.v.s., prema djetetu i interes za dijete počinje i prije nego dječije oči ugledaju svjetlo dunjaluka. Oni se ogledaju u lijepom izboru roditelja (odabiru čestitog zeta i snahe) koji će biti spremni da lijepo odgajaju svoju  djecu. “Vjenčajite čestite muškarce i čestite žene.”, “Izaberite čestitu ženu za vaše potomstvo…”“Ženite one koje su vam umiljate i za rađanje sposobne.”

Muslimani su izgubili Poslanikov pažljivi odgojni način obraćanja djetetu i zamijenili ga govorom poniženja, tjeranja i zastrašivanja. Nisu se proslavili u proučavanjima djetinjstva i   njegovih   osobenosti,  nisu  se  proslavili  u  istraživanju sposobnosti  i psihofizičkih snaga koje se nalaze u djetetu i angažiranju tih snaga u ostvarenju promjena i vraćanju snage. I zbog  toga su muslimanski narodi poniženi a potencijalna snaga u njima je ugašena. Oni koji su na vlasti u muslimanskim narodima doveli su druge, pa i svoje neprijatelje, da ih brane, štite integritet njihovih država i guše njihove narode. Upravo će takvi vlastodršci i muslimanske narode i njih same, nakon svih poniženja, pretvoriti u žrtvu oružja njihovih vojnika.

Iz knjige:  Abdulhamid  Ahmed Ebu Sulejman “KRIZA ISLAMSKE CIVILIZACIJE – korijeni u kulturi i odgoju” S arapskog preveo Ahmed Halilović Izdavači: · El-Kalem – izdavački centar rijaseta islamske zajednice u BiH  elkalem.com · CNS – Centar za napredne studije  cns.ba  akos.ba