Ebu Hamid ibn Muhammed Gazali

 Ebu Hamid ibn Muhammed el-Gazali (Abū Ḥāmed Muḥammad ibn Muḥammad al-Ghazālī), u srednjovjekovnoj Evropi poznat i kao Algazel, zauzima jedinstvenu poziciju u historiji islamske religije i filozofske misli.

I nakon više od 900 godina od njegove smrti sjaj njegove ličnosti te vrijednost njegovih pisanih djela ne blijedi. Ovaj veliki islamski teolog, filozof, mistik i etičar s razlogom je ponio niz počasnih titula Dokaz Islama (Hujjat al-Islam), Ukras vjere (Zain al-din) te Obnovitelj vjere (Mujaddid)[1].

Život

Rođen je u Taberanu (Tusu), predgrađu današnjeg Mešheda u pokrajini Horosan u Iranu 450. /1058. godine. Gazali potiče iz ugledne porodice naklonjene sufizmu koja je iznjedrila više učenih i uglednih ličnosti koje su ostavile traga u dobu u kojem su živjeli. Pored Ebu Hamidovog oca svakako treba istaći njegovog starijeg brata Ahmeda, vrsnog znalca kanonskog prava i sufijskog autoriteta tog vremena, koji je u klasičnoj islamskoj literaturi poznat kao el-Gazali el-Kebir.

Njegovo rodno mjesto je bila početna stepenica u njegovom obrazovanju. Dalje obrazovanje nastavlja u Nišapuru na Nizamiyya Akademiji, prestižnoj školi tog vremena. U ovom periodu presudan utjecaj na mladog Gazalija imao je Imam al-Haramayn Abu al-Ma’ali al-Juwayni [2]. Inače svi njegovi učitelji su bili znameniti i priznati učenjaci toga doba. Pored već navedenog, potrebno je spomenuti i Ahmad ibn Muhammad al-Radhakanija,  Abu Nasar al-Ismailija koji su zajedno sa Imam al-Haramaynom bili njegovi učitelji po pitanju islamskog zakona, islamskih rasprava i načela. Njegovi učitelji hadisa su bili Abu Sahl Muhammad ibn Ahmad al-Hafsi, Nasr bin Ahmadal-Hakim al-Tusi, Abdullah bin Muhammad bin Ahmad bin al-Khawari te drugi vodeći autoriteti znanosti hadisa tog vremena. Njegovi učitelji tesavufa[3] su bili al-Fadl bin Muhammad bin Ali al-Farmadi al-Tusi i Yusuf al-Sajjaj.[4]

Nakon smrti svog učitelja, Imam al-Haramayna, Gazali odlazi u Bagdad gdje upoznaje moćnog i prosvijećenog velikog vezira seldžučke države Nizama el-Mulka, zaštitnika mnogih učenjaka i umjetnika tog doba. Impresioniran Gazalijevim dubokim poznavanjem muslimanskog zakona, teologije i filozofije, Nizam el-Mulk ga imenuje upraviteljem Katedre za teologiju na Nizamiyya Akademiji u Bagdadu 1091. godine.

Kao profesor na Akademiji, Gazali je bio potpuni uspjeh; izvrsnost njegovih predavanja, opseg njegova učenja, i lucidnost njegovih objašnjenja privukao je veliki broj učenika, uključujući i vodeće učenjake tog vremena.[5]

Položaj koji je Gazali dobio u svojoj trideset i četvrtoj godini  života smatrao se najvišim položajem u islamu u to doba, tako da su mnogi prvaci tog podneblja ostali zatečeni kada ga je Gazali svojevoljno napustio, te ostavljajući svoj imetak, porodicu, ugled i čast  zaputio u Damask. O tom prelomnom trenutku u svom životu Gazali u svom autobiografskom djelu Izbavitelj iz zablude , koje je napisao pet godina prije svoje smrti, kaže:

„Još sam se kolebao između ovosvjetskih strasti i poziva vječnosti. Približno šest mjeseci, do početka mjeseca redžeba 488./avgusta 1095. godine. U ovom mjesecu stvar mog izbora se  prometnula u prinudu kad mi je Bog zavezao jezik i spriječio me da poučavam. Jednog dana, prekrasnog za srca drugačija od moga, borio sam se sam sa sobom da predajem, ali moj jezik ne mogaše izgovoriti niti jedne riječi…

Osjećajući svoju slabost, potpuno izgubljene mogućnosti da sam odlučim, utočište sam potražio kod Uzvišenog Allaha poput potpuno bespomoćnog čovjeka. I odazvao mi se „Onaj koji se odaziva nemoćnom kad mu se obrati“. Olakšao je mome srcu da napusti počasti, imetak, svojtu, djecu i prijatelje. Objavio sam svoju riješenost da idem u Meku, a ustvari sam se u sebi pripremao na put u Siriju…“[6]

Period njegovog izbivanja, povučenosti od svijeta provedenog u intezivnom promišljanju, proučavanju i prakticiranju misticizma, započet u Damasku a nastavljen u drugim tadašnjim središtima znanosti i kulture, trajao je deset godina (jedanaest hidžretskih godina). Tokom tog intezivnog perioda duhovnog samopropitivanja Gazali je došao do zaključka da je islamski misticizam najuzvišeniji i najčistiji način života te da krajnja istina, za kojom je očajnički i neumorno tragao, istina koja se ne može dokučiti razumom već srcem kroz duboka metafizička stanja. U toku tog perioda je napisao i krunu svih svojih djela, Oživljavanje vjerskih znanosti,  impozantnu knjigu po kojoj je najviše poznat u svijetu, a u kojoj je sabrao svo svoje intelektualno i duhovno iskustvo.

Nakon decenije povučenosti i dubokog promišljanja, spoznaje istine te potpunog uvida u tamu i zabludu koja je vladala u tom vremenu Gazali se odlučuje na povratak, izlazak iz osame. O toj odluci Gazali u svom autobiografskom djelu kaže:

Potom rekoh u sebi : „Kada ćeš se ti dati na rasturanje te tame i na otklanjanje tog mraka, a vrijeme je slabosti i razdoblje neistine!? Upustiš li se u to da odvraćaš ljude s njihovih puteva i pozivaš ih ka istini, svi savrememci će se okrenuti protiv tebe. Ako im se suprotstaviš, kako ćeš živjeti s njima? To je moguće samo u povoljnom vremenu i uz pomoć pobožnog i nepokolebljivog vladara.”

 I povjerovao sam da mi je Uzvišeni Bog dopustio da ustrajavam u osami, stoga što sam nemoćan da obznanim istinu s obrazloženjem. No Uzvišeni Bog je pobudio tadašnjeg vladara da mi sam i bez ikakvih vanjskih utjecaja, strogo naloži da pođem u Nišapur radi otklanjanja te pomutnje. Nalog je bio tako strog da mi je prijetila teška kazna ukoliko bih odlagao njegovo izvršenje.

 I palo mi je na um da je moj izgovor za osamu sada oslabio. Rekoh sebi: „Nije pravo da tvoja pobuda za povučenost bude lijenost ili sklonost ka odmaranju, traženje osobne slave ili čuvanje od  ljudskih neprijatnosti. Jer sam sebi nisi dao dozvolu zato što ti je bilo teško.”

… Posavjetovao sam se o tome sa više ljudi upućenih u nauke srca i sa neposrednim iskustvom i svi su mi preporučili da napustim osamu i iziđem iz zavije[7]… Zahvaljujući tim svjedočenjima, moja nada se učvrstila i dobri naum je nadvladao. Uzvišeni Bog mi je olakšao da donesem odluku o preuzimanju dužnosti u Nišapuru u mjesecu zul-kadetu 499. godine .[8] Kako sam iz Bagdada otišao u zul-kadetu 488., to je moja povučenost trajala jedanaest godina.[9]

Sin Gazalijevog prethodnog zaštitnika, Nizama el-Mulka, sultan Fakhr el-Mulk je pozvao Gazalija da preuzme katedru islamskih znanosti u nišapurskoj Nizamiyyi. Gazali je prihvatio ovaj poziv 1106. godine. Samo godinu dana kasnije Fakhr el-Mulk je ubijen, što je utjecalo i na Gazalija. Napušta nišapursku akademiju i vraća se u svoj rodni kraj gdje osniva svoju privatnu školu u kojoj predaje islamske znanosti i tesavuf. Na pozive vladara da predaje na visokim školama nije se više odazivao. U Tusu je imao svoju tekiju i školu u kojoj je predavao na sebi svojstven način. Umro je 19. decembra 1111. godine (14. džumadel-uhra 505.).

Gazalijevo traganje za istinom

Ebu Hamid ibn Muhammed el-Gazali je bio čovjek koji je od svoje rane mladosti propitivao bit stvari, čovjek koji je svoj život posvetio učenju i izučavanju, ispitivanju i promišljanju. Svaka tvrdnja koju je Gazali iznio je rezultat njegovog dubokog pronicanja u suštinu te stvari. O toj svojoj osobini Gazali je rekao:

Žeđ za suštinom stvari bila je moje svojstvo i moj običaj od samog početka i od najranije mladosti. Bio je to nagon bez mog izbora i promišljanja…[10]

Gazalija je odlikovala hrabrost da se upusti u propitivanje različitih teorija i vjerovanja a sve sa ciljem da spozna njihovu suštinu, da dokuči stvarnu istinu. Tu svoju karakternu osobinu Gazali je opisao na sljedeći način:

Još od najranije mladosti i najljepšeg doba života, otkad sam se približio zrelosti i prije nego što sam napunio dvadeset godina, pa sve do sada, a navršio sam pedeset, uvijek sam se smjelo bacao u bezdan tog dubokog mora, gazio sam u njegovu duboku vodu odvažno, a ne kao kukavica ili oprezan čovjek. Udubljivao sam se u sva nejasna mjesta, nasrtao na sva teška pitanja, hrabro se izlagao svim opasnostima, ispitivao vjerovanje svake sljedbe, razotkrivao skrivene misli škole miljenja svake skupine, kako bih odijelio istinito od lažnog, vjerodostojnu predaju od krivovjerne novotarije.

 Nisam pustio nijednog batiniju[11] a da nisam poželio da se upoznam s njegovim ezoterizmom, niti zahiriju[12] a da nisam ushtio da spoznam suštinu njegovog egzoterizma, niti filozofa a da se nisam primorao da proniknem u bit njegove filozofije, niti mutekelima a da se nisam potrudio da se uputim u svrhu njegove dijalektike i raspravljanja, niti sufiju a da nisam žudio da otkrijem tajnu njegovog misticizma, niti pobožnjaka a da nisam nastojao promotriti kako na njega djeluje njegova pobožnost, niti krivovjernika koji poriče Božja svojstva a da nisam krišom ispitivao pozadinu takvog uvjerenja, kako bih uočio razloge njegovog drskog poricanja Božjih svojstava i njegovog krivovjerja.[13]

Gazali je dobro shvatao svijet oko sebe. Bio je svjedokom mnogih razmimoilaženja. A o njima kaže:

Znaj – uputio te Uzvišeni Bog pravim putem i otvorio tvoje srce za istinu! – da razilaženje ljudi u religijama i vjeroispovijestima, zatim razilaženje jedne vjerske zajednice na škole mišljenja, sa mnoštvom sljedbi i oprečnih puteva, jest duboko more u kojem se većina utopila i iz kojeg se malo njih spasilo. Svaka skupina smatra da je upravo ona spašena, “svaka stranka radosna zbog onoga što ispovijeda”[14], i to je ono što nam je obećao Izabranik među poslanicima, – Bog ga blagoslovio! – iskreni, čija se obećanja ispunjavaju, kada je rekao: “Moja zajednica će se podijeliti u sedamdeset i tri sljedbe, a samo jedna od njih će biti spašena.”[15]. I već se zbilo to što je obećao da će biti. [16]

Gdje je istina? Kako doći do nje? Koji put je onaj pravi? Sva ta pitanja mučila su Gazaliju. Nakon dubokog promišljanja i razmatranja one koji tragaju za istinom podijelio je u četri skupine:

1.     mutekelimi, koji sebe proglašavaju ljudima mišljenja i spekulacije;
2.     batinije, koje izjavljuju da su pristaše učenja o podučavanju i da se izdvajaju stječući znanje od nepogrešivog imama;
3.     filozofi, koji sebe proglašavaju ljudima logike i dokazivanja;
4.     sufije, koji smatraju da su samo oni sposobni za neposrednu prisutnost, viđenje i otkrivanje.[17]

Nakon što je definirao tragače za istinom započeo je izučavanje njihovih vjerovanja i ubjeđenja.

Pohitao sam da slijedim taj put i temeljito istražim ono što su te skupine postigle, počevši prvo s mutekelimima, na drugom mjestu s putom filozofa, potom s naučavanjem batinija, i, na kraju, s putom sufija.[18]

Gazali je pristupio izučavanju nauke kelama[19], prodro u srž stvari i potom rekao:

I našao sam da je ona nauka koja udovoljava svome cilju, ali ne udovoljava i mome cilju… Stoga nauka kelama nije mogla zadovoljiti moju potrebu za istinom niti izliječiti bolest na koju sam se žalio.[20]

Potom je u svom traganju pristupio filozofiji. Budući da njegove tvrdnje nikad nisu bile površne već produkt dubokog pronicanja u srž stvari on je odlučio da ovlada filozofijom;  jer tvrditi da je nešto istinito ili pogrešno a ne vladati u potpunosti tom materijom za njega je bilo nešto neodgovorno i nerazumno.

Već sam pouzdano znao da pogrešnost neke nauke može sagledati samo onaj ko dosegne njene krajnje granice i izjednači se sa njenim najboljim znalcima te ih nadmaši i dospije na stupanj na kojem mu postaju razvidne one dubine i pukotine u toj nauci, koje se ne otkrivaju njenim  predstavnicima. Tek tada može biti istinito ono što on tvrdi o pogrešnosti te nauke… Shvatio sam da je pobijanje jednog učenja, prije nego što se ono razumije i prouči do kraja, gađanje naslijepo. I uložio sam sav napor da, samim čitanjem i bez pomoći učitelja, do kraja ovladam naukom filozofije.[21]

Ni filozofija nije bila odgovor na njegova traganja. Ali temeljito izučavajući tadašnju filozofiju uspio je značajno umanjiti utjecaj grčke filozofije, odnosno, aristotelizma, na  islamsku filozofiju i teologiju. Ostvarivši sintezu misticizma i teologije dao je nov pravac islamskoj filozofiji. Njegovo sveobuhvatno djelo Nesuvislost filozofa predstavlja najvažniji i najpoznatiji Gazalijev spis protiv helenske i helenistički inspirirane filozofije u islamu.

Nakon filozofije Gazali se predao izučavanju učenja batinija, odnosno talimija. Kao dodatni podstrek tom istraživanju bio je i strogi nalog tadašnjeg halife koji mu je naložio da napiše djelo u kojem bi se razotkrilo što je uistinu njihovo učenje. To je i učinio u knjizi El-Mustazhiri.[22]

Do mene su već ranije stigla neka kazivanja talimija. Ona su potjecala od savremenih predstavnika učenja o podučavanju od nepogrešivog imama i nisu bila vjerna putu koji su zastupali njegovi utemeljitelji. Sakupio sam ta kazivanja, uspostavio među njima čvrst poredak, podvrgao ih provjeri usporedbom – i dao potpune odgovore na njih.[23]

Opisujući talimije, između ostalog, Gazali za njih kaže:

Moja je namjera da pokažem kako talimije uopšte nemaju lijeka za izlječenje od tame različitih pogleda. Oni nisu mogli održati dokaz o svrhovitosti imama kada smo ih pitali o znanju kojim su poučeni od nepogrešivog imama, nakon što smo se složili s njima i priznali njihov razlog podučavanja i nepogrešivog imama kako ga oni određuju. Izložili smo im određena pitanja, no oni ih nisu ni razumjeli a kamoli da bi ih razriješili. Nemoćni, oni su to prebacili na skrivenog imama, rekavši: „Nužno je, svakako, njemu ići!” Čudno je da oni čitav život ulože u traženje imama i u radost viđenja s njim, ali ništa od njega ne nauče. Oni nalikuju isprljanom čovjeku koji se toliko umori tražeći vodu da, kad je nađe, nema snage da je upotrijebi te ostaje zamazan prljavštinom.[24]

Sva prethodna traganja nisu zadovoljila Gazalija u traženju onoga što će donijeti smiraj njegovoj duši. Od skupina koje je izdvojio ostalo mu je još da ispita puteve sufija.

Nakon što sam završio s tim naukama, počeo sam se zanimati za put sufija. Saznao sam da je njihov put čvrsto sastavljen od znanja i djelovanja. Cilj njihova djelovanja je poništavanje osobnih zapreka i očišćenje karaktera od loših sklonosti i ružnih svojstava, sve dok se ne postigne odreknuće srca od svega što nije Bog Uzvišeni, i dok se srce ne ukrasi spominjanjem Boga.

 No bilo mi je lakše da saznam nego da činim.[25]

Deset godina Gazali je proučavao i prakticirao sufizam. Shvatio je da u sufizmu nije moguće sve doseći razumom, da postoji jedna granica do koje razum korača ali da je preko te granice nemoćan. Ono što se moglo saznati, naučiti on je naučio, a da bi dosegao i ono što je preostalo morao je živjeti život sufije. Živeći takvim životom Gazali je pronašao smiraj, našao je lijek za kojim je toliko tragao. O tom periodu i svojim saznanjima Gazali kaže:

… otkrilo mi se da ne znati za Boga jest uništavajući otrov; nepokoravanje Bogu i slijeđenje svojih strasti uzrok je bolesti, dok je spoznaja Boga životvorni protivotrov, a pokoravanje Njemu i suprotstavljanje strastima lijek koji ozdravljuje. I shvatio sam da bez lijekova nema načina da srce ozdravi, da nestanu njegove bolesti i da ono postane zdravo, kao što bez lijekova nije moguće ni ozdravljenje tijela.

U cjelini uzevši, vjerovjesnici su liječnici za bolesti srdaca. A korist od razuma i njegova samostalnog napora jest što nam to razjašnjava i što nas, posvjedočujući istinitost vjerovjesništva i sopstvenu nemoć da postigne ono što se opaža „okom” vjerovjesništva, uzima za ruku i predaje vjerovjesničkom vođenju onako kako se slijepci predaju vodičima a preplašeni bolesnici samilosnim liječnicima. Tu je granica razuma i on dotle ide; od onoga što je iza, razum je odsječen, i njegovo je samo da učini razumljivim ono što bolesniku propisuje liječnik.

 To su stvari koje sam spoznao s nužnošću proisteklom iz neposrednog osvjedočenja tokom godina povučenosti i osame.[26]

Razum i nauka je moćno oružje i oruđe svakog muslimana. Reći da nije bitno razumsko znanje samo zato što se njime ne može dosegnuti krajnja spoznaja je nadasve neodgovorno i bezumno. Koliko li je samo onih koji su kročili na put tesavufa i izgubili se na njemu zavedeni svojim neznanjem! Isto tako poreći postojanje jednog nadrazumskog stupnja samo zato što ga ljudski razum ne može dokučiti je pogrešno. Temelj na kojem počiva sufizam je vjera u vjerovjesništvo a upravo ona je, kako kaže Gazali,  priznavanje izvjesnosti jednog nadrazumskog stupnja na kojem se otvara oko kojim se opaža nešto posebno prema čemu je razum nemoćan onako kako je sluh nemoćan za opažanje boja, vid za opažanje zvukova, a sva osjetila za opažanje razumom.[27]

Kada se Gazali, nakon decenije povučenosti, vratio među svijet njegovo srce je bilo smireno uz istinu koju je spoznao a pred sobom je imao jasan cilj. O tome je rekao:

Želim da sebe i druge učinim boljima, no ne znam da li će mi se želja ispuniti ili ću završiti život ne postigavši cilj. Ipak vjerujem vjerom izvjesnom i zasnovanom na osvjedočenju, da „nema snage ni moći osim u Boga Moćnog i Uzvišenog”, da se ja ne pokrećem već da me On pokreće, da ja ne djelujem već da On mnome djela. I molim Ga najprije da mene učini boljim i da potom mnome popravlja druge, da mene vodi i da me potom učini vodičem drugima, da mi istinu učini odista vidljivom i da mi podari da je slijedim, da mi pokaže zabludu i da mi podari da se nje klonim![28]

Djela

Gazali je bio čovjek koji je uspio uspostaviti ravnotežu između znanja i djelovanja. Niti je zapostavio znanje zbog djelovanja niti obratno. Za njega te dvije stvari su bile usko i neraskidivo povezane.

U svom poznatom djelu „Mīzanul ‘Amal“ imam opisuje kako su znanje i djelovanje međusobno povezani te da blagostanje i prosperitet kako na ovom tako i na budućem svijetu zavisi o kombinaciji ova dva elementa.[29]

Iza sebe Gazali je ostavio obiman književni opus koji se ističe svojom grandioznošću, sveobuhvatnošću i raznovrsnošću tema. U toku proteklih devet vijekova bilo je i onih koji su određena pisana djela pokušali pripisati Gazaliju a da ona zapravo nisu bila njegova. Neka djela koja je napisao nisu sačuvana a neka jesu tek djelomično.

Prema Abdurrahmanu Badawiju[30] književni opus koji se pripisuje Gazaliju možemo podijeliti na tri grupe:

–          prvu grupu sačinjavaju djela kod kojih, na osnovu pouzdanih historijskih izvora, nije sporno el-Gazalijevo  autorstvo; tu spadaju 72 djela;

–          u drugu grupu spadaju 22 djela kod kojih nije pouzdano utvrđeno el-Gazalijevo autorstvo, mada se njemu pripisuju;

–          treća grupa sadrži 31 djelo za koja je utvrđeno da ne pripadaju el-Gazaliju, mada se u nekim izvorima on spominje kao njihov autor.[31]

Nadalje Badawi ovu prvu grupu od 72 djela, kod kojih se ne dovodi u pitanje Gazalijevo autorstvo, dijeli prema periodu njihova nastanka na:

–          prvi period (465. – 478. / 1073. – 1086.)

–          drugi period (478. – 488. / 1086. – 1096.)

–          treći period (488. – 499. / 1096. – 1106.)

–          četvrti period (499. – 503. / 1106. – 1109.)

–          posljednje godine života (503.  – 505. / 1109. – 1111.)[32]

Ovde nećemo navoditi sva njegova djela[33]ali svakako ćemo spomenuti njegovo najimpozantnije djelo „Oživljavanje vjerskih znanosti“ za koje je sam Gazali priželjkivao da bude obnoviteljskog karaktera prije svega u islamskim naukama ali i na planu muslimanske učenosti. Ovo djelo je podijeljeno na četri velike i opsežne cjeline od kojih svaka sadrži po deset knjiga.

Gazalijevo insistiranje na broju četrdeset te na broju četri ima svoj unutarnji smisao. Prije svega, broj četrdeset jeste broj zrelog doba, zrelih ljudi, provjerenog znanja, jamstvenog iskustva. Četrdeset je broj koji se spominje u Kur’anu, dok je broj četri broj simetrije.[34]

Pri izlaganju odabranih tema u ovom djelu imam Gazali se služio metodom i’tibar, sufijskom metodom kojom se ide uvijek od „vanjskog“ ka“ unutarnjem“, odnosno od vanjske forme ka unutarnjem značenju.

To prelaženje, taj „i’tibar“, vidimo, naprimjer, kad el-Gazali govori o postu. Od posta stomakom treba prijeći do posta rukama, nogama, zatim do posta riječima, a od ovih razina posta treba se zaputiti do posta srcem itd. El-Gazali je ovom metodologijom učinio veličanstvene usluge islamu time što je proširio islam u nepregledno veliki broj smislova i duhovnih razina.[35]

„Oživljavanje vjerskih znanosti“ je djelo koje obrađuje veliki spektar tema, a namijenjeno je, prije svega, zrelom i intelektualno stasalom čitateljstvu.

Gazalijev književni opus je more znanja prepuno predivnih bisera, blistavih i dubokih poruka. Ko  je spreman u njega otvorena srca zaroniti neće se desiti da je iz njega izronio a da nije sa sobom po koji biser ponio.

Ovaj skromni rad završimo sa par tih blistavih bisera koje je u vidu savjeta ponudio Gazali u djelu „O mladiću!“, a s kojima će se nadam okoristiti svi oni koji pročitaju ovaj rad.

Zapamti da je svrha nauke da upoznaš što je pokornost, odanost i obožavanje Uzvišenog. Znaj da je odanost i molitva slijediti propise vjere djelom i riječima. Drugim riječima, sve što govoriš, radiš i ostavljaš mora biti u skladu s propisima šeriata, npr. kada bi ti postio bajrame ili kada bi klanjao u otetom odijelu, bio bi grješnik, iako je taj čin u obliku ibadeta. Potrebno je da tvoja i djela i riječi budu u skladu s vjerskim propisima, jer i znanje i rad ako ne odgovaraju šeriatu, predstavljaju puku zabludu. Nemoj da se zavaravaš sufijskim naklapanjima. Pravi misticizam (tesavuf) ne sastoji se u tome. Tesavuf je pravac koji se postiže jedino borbom protiv strasti i tjelesnih nagona. U tom glavnu ulogu ima vježbanje, a ne nekakve čarolije i razmetanje. Dok ne ubiješ svoju strast, srce ti neće biti osvijetljeno svjetlom spoznaje. Znaj da je brbljav i lapandav jezik kao i srce ispunjeno nemarom i strastima znak nesreće.[36]

Nastoj da ti duša bude velika i plemenita , ne daj da ti strast trijumfira, neka ona uvijek bude pobijeđena, …. Tvoj je dom grob. Tamo te svakog časa očekuju. Čuvaj se da ne bi došao među njih bez opskrbe.[37]

  Bibliografija

1. Čančar, Nusret, „Život i djelo Ebu Hamida el-Gazalija“, (El-Gazali, Ebu Hamid, IHJAU ULUMID-DIN, Oživljavanje vjerskih znanosti, knjiga 1.), Bookline d.o.o., Sarajevo, 2004., str. 653.-675.
2. El-Gazali, Ebu Hamid, Ejjuhel-veled (O mladiću!), (Izdavač nije naveden), Sarajevo, 1996., 18 str., prevod s arapskog: Đozo Husejn
3. El-Gazali, Ebu Hamid, Izbavljenje od zablude, Biblioteka Tesavuf, prevod i bilješke: Neimarlija Hilmo, 41 str.,  http://hr.scribd.com/doc/97909306/Izbavljenje-od-zablude-Ebu-Hamid-El-Gazali
4. Karić,  prof. dr. Enes, „Forma i struktura Ihjau ulumid-dina“, (Ebu Hamid el-Gazali, IHJAU ULUMID-DIN, Oživljavanje vjerskih znanosti, knjiga 1.), Bookline d.o.o., Sarajevo, 2004., str. 5.-18.
5. Kunju, Saifudheen, Imam al-Ghazali: The Original Philosopher http://www.academia.edu/610487/Imam_al-Ghazali_The_Original_Philosopher
6. Sheikh, M. Saeed, M. A., A History of Muslim Philosophy, Part 4., The Middle-Roaders, Chapter XXX, AL-GHAZĀLĪ  http://ghazali.org/articles/hmp-4-30.htm

[1] U jednom vjerodostojnom hadisu, istakao je Muhammed a.s., da će se svakog stoljeća javljati po jedan obnovitelj vjere, koji će obnoviti i očistiti islam od svega što nije u skladu sa njegovim zdravim učenjem. U djelu „Tarihul-ustazil-imam“ navodi Rešid Rida, izdavač „El-Menara“ i poznati suvremeni komentator Kur’ana, da se prema jednoglasnom mišljenju uleme Imama Gazalija smatra obnoviteljem vjere u drugoj polovici petog i prvoj polovici šestog stoljeća islamske ere. Ebu Hamid el-Gazali, Ejjuhel-veled (O mladiću!), prevod s arapskog: Husejn Đozo, Sarajevo, 1996., str. 3. [2] Al-Juwayni(1028-85), istaknuti islamski teolog čije su teorijske rasprave o filozofskim pitanjima odigrale značajnu ulogu u razvoju islamske filozofije. [3] Tesavuf je tradicionalna islamska znanost samousavršavanja i duhovnosti, usredotočena na odnos pojedinca prema Bogu. Tasawwuf is the traditional Islamic science of self-improvement and spirituality (Sufism), focussing on one’s relationship with Allah. (http://www.tasawwuf.org/basics/what_tasawwuf.htm) [4] Imena njegovih učitelja preuzeta su sa http://www.academia.edu/610487/Imam_al-Ghazali_The_Original_Philosopher [5] As a professor in the Academy, al-Ghazālī was a complete success; the excellence of his lectures, the extent of his learning, and the lucidity of his explanations attracted larger and larger classes including the chief savants of the time. M. Saeed Sheikh, M. A., A History of Muslim Philosophy, Part 4., The Middle-Roaders, Chapter XXX, AL-GHAZĀLĪ  http://ghazali.org/articles/hmp-4-30.htm [6] Nusret Čančar, „Život i djelo Ebu Hamida el-Gazalija“, (Ebu Hamid el-Gazali, IHJAU ULUMID-DIN, Oživljavanje vjerskih znanosti, knjiga 1.), Bookline d.o.o., Sarajevo, 2004., str. 656. i 657. [7] Zavija je posebna građevina u kojoj se sufije sastaju, vrše duhovne obrede i u kojoj najčešće borave sufijski prvaci. [8] Juli-august 1106. godine po hrišćanskom računanju vremena [9] Ebu Hamid el-Gazali, Izbavljenje od zablude, prevod: Hilmo Neimarlija, str. 34. i 35. http://hr.scribd.com/doc/97909306/Izbavljenje-od-zablude-Ebu-Hamid-El-Gazali [10] Ebu Hamid el-Gazali, Izbavljenje od zablude, prevod: Hilmo Neimarlija, str. 6. http://hr.scribd.com/doc/97909306/Izbavljenje-od-zablude-Ebu-Hamid-El-Gazali [11] Batinije naučavaju unutarnji, skriveni, tajnoviti smisao Kur’anskih iskaza, te ih podvrgavaju alegorijskom tumačenju (te’vil), kako bi dospjeli do unutarnje istine objavljenog učenja. Kod Gazalija batini je tehnički naziv ali i historijska oznaka koja se odnosi na sljedbu Batinija. [12] Zahirije – pravac u islamu koji je osnovao  Abu Sulayman Daud al-Zahiri u devetom stoljeću. Procvjetao je u Španiji za vrijeme Ibn Hazma. Smatrali su Kur’an, hadis i konsenzus ashaba jedinim prihvatljivim izvorima za slijeđenje po pitanju vjere. Njihovo učenje je bazirano na doslovnom tumačenju ajeta i hadisa bez ikakvih skrivenih značenja. [13] Ebu Hamid el-Gazali, Izbavljenje od zablude, prevod: Hilmo Neimarlija, str. 6. http://hr.scribd.com/doc/97909306/Izbavljenje-od-zablude-Ebu-Hamid-El-Gazali [14] „A oni su se u pitanjima vjere svoje podijelili na skupine, svaka stranka radosna onim što ispovijeda,“(Qur’an, XXIII:53) Besim Korkut, Kur’an časni, prijevod na bosanski jezik, http://www.bhmed.org/islam/musaf/23.htm [15] ḥadīṯ, imenica sa značenjem govor,ali i isl. predanje (tradicija), potiče od glagola ḥaddaṯa u značenju pripovijedati o, izvijestiti o, pričati; pod hadisom se podrazumijeva sve ono što je Muhammed, s.a.v.s., rekao, uradio ili vidio da neko nešto čini, pa svojom šutnjom to odobrio i dotičnog ne opomenuo. Hadis o dijeljenju muslimanske zajednice nalazi se u svakoj od autoritativnih zbirki, ali sadrži i iskaz: „Jevreji su se podijelili u sedamdeset i jednu sljedbu, hrišćani će se podijeliti u sedamdeset i dvije sljedbe, a moja zajednica će se podijeliti u sedamdeset i tri sljedbe.” [16] Ebu Hamid el-Gazali, Izbavljenje od zablude, prevod: Hilmo Neimarlija, str. 4. http://hr.scribd.com/doc/97909306/Izbavljenje-od-zablude-Ebu-Hamid-El-Gazali [17] Isto, str. 9. [18] Isto [19] Kelam, ili ilmul-kelam (znanost kelama) naziv je one znanosti islama koja se obično oslovljava kao „spekulativna teologija“. Kelam  u svome tehničkome smislu podrazumijeva pružanje racionalnih dokaza kako bi se ustanovili članci vjere. Inače  kelam je arapska riječ u značenju  „govor“,„razgovor“ ili „riječi“. [20] Ebu Hamid el-Gazali, Izbavljenje od zablude, prevod: Hilmo Neimarlija, str. 10. http://hr.scribd.com/doc/97909306/Izbavljenje-od-zablude-Ebu-Hamid-El-Gazali [21] Isto, str. 11. [22] El-Mtustazhiri (Kitabu el-mustazhiri). Najpoznatiji Gazalijev spis protiv batinija, naslovljen po abasidskom halifi el-Mustazhiru (512/1118). [23] Ebu Hamid el-Gazali, Izbavljenje od zablude, prevod: Hilmo Neimarlija, str. 20. http://hr.scribd.com/doc/97909306/Izbavljenje-od-zablude-Ebu-Hamid-El-Gazali [24] Isto, str. 23. [25] Isto, str. 25. [26] Isto, str. 32. [27] Isto, str. 36. [28] Isto, str. 35. [29] In is famous work Mizanul Amal imam describes that the knowledge and action are associable and that welfare and prosperity in this world and the hereafter depends on a combination of these two elements. Saifudheen Kunju, Imam al-Ghazali: The Original Philosopher http://www.academia.edu/610487/Imam_al-Ghazali_The_Original_Philosopher [30] Abdul-Rahman Badawi (1917-2002), jedan od najuglednijih filozofskih figura i znanstvenika u Egiptu u dvadesetom stoljeću, plodan pisac i prevoditelj. [31] Nusret Čančar, „Život i djelo Ebu Hamida el-Gazalija“, (Ebu Hamid el-Gazali, IHJAU ULUMID-DIN, Oživljavanje vjerskih znanosti, knjiga 1.), Bookline d.o.o., Sarajevo, 2004., str. 662. [32] Isto, str. 663. – 675. [33] Zainteresovani mogu detaljan pregled Gazalijevih djela pogledati u  Čančar Nusret, „Život i djelo Ebu Hamida el-Gazalija“, (Ebu Hamid el-Gazali,  IHJAU ULUMID-DIN, Oživljavanje vjerskih znanosti, knjiga 1.), Bookline d.o.o., Sarajevo, 2004., str. 660. – 675. [34] Prof. dr. Enes Karić, „Forma i struktura Ihjau ulumid-dina“, (Ebu Hamid el-Gazali, IHJAU ULUMID-DIN, Oživljavanje vjerskih znanosti, knjiga 1.), Bookline d.o.o., Sarajevo, 2004., str. 12. [35] Isto, str. 16. [36] Ebu Hamid el-Gazali, Ejjuhel-veled (O mladiću!), prevod s arapskog: Husejn Đozo, Sarajevo, 1996., str. 9. [37] Isto, str. 8.  

(majkaidjete.ba)