U Fokusu

Da li muslimani na Zapadu imaju jednaka prava na slobodu govora?

Da li bi sloboda govora trebala biti apsolutna ili bi trebala postojati određena ograničenja u samoj upotrebi  je duže vrijeme predmet otvorene diskusije. Klasični britanski naučnici koji su se intelektualno borili protiv cenzure, i promovisali slobodu govora, ne podržavaju nekontrolisanu i neodgovornu upotrebu slobode govora.

Naš savremenik, egipatski pisac i dobitnik Nobelove nagrade Naguib Mahfouz (1911 – 2006) opisuje ograničavanja slobode izražavanja u intervjuu sa Mohamedom Salmawyem ovako: “Trebamo da napravimo razliku između slobode govora i nepoštivanja religijskih simbola. Svaki čovjek ima pravo da raširi ruke, na primjer, ali ne i toliko da po licu udari čovjeka pored sebe.”

Profesor Julian Petley sa Brunel Univerziteta u Londonu u svojoj knjizi “Cenzurisanje riječi” spominje: “Sve demokratski orijentisane zemlje posjeduju zakone koji umanjuju medijsku slobodu na ovaj ili onaj način.” (Velika Britanija ih ima preko 60) (str. 29)

Andrea-Tereza Nitisor u knjizi “Govor mržnje: Bogohuljenje u književnosti” (2009) navodi:  “Zakoni o Bogohuljenju  još uvijek postoje u krivičnim zakonima mnogih zemalja, uključujući evropske države koje se hvale sekularnim demokratskih vrijednostima.” (str. 110)

Po članu 295-A, Krivični zakon 1860 koji vlade Bangladeša, Indije i Pakistana koriste da zabrane pisanje ili da protjeraju pisce, je uveden od strane Britanskih kolonizatora za vrijeme kolonizacije ovih država. Sve ove činjenice ne ukazuju na to da je zapad prijestolnica, ili advokat, za neograničenu slobodu govora.

Tržiste zapadnih medija u velikoj mjeri održava politiku nenapadanja Judaizma i kršćanstva, te njihovih svetih simbola. Štaviše, većina evropskih zemalja imaju zakone koji kriminaliziraju negiranje Holokausta i zabranjuju govor mržnje (naročito protiv Jevreja). Godine 2006.  sud u Beču osudio je britanskog akademika  Davida Irvinga (1938 -) na tri godine zatvora za negiranje Holokausta učinjenog evropskim Jevrejima. Imami u mesdžidima na zapadu su pod konstantnom prismotrom i ponekad tajni agenti posebno nadgledaju sadržaj njihovih hutbi.

Nedavno, Rusija je zabranila Ali Muhammed al-Salabijevu knjigu “Ebu-Bekr Es-Siddik r.a, prvi Halifa.” U zadnjoj dekadi, državno Ministarstvo pravde je na crnu listu stavilo preko dvije hiljade naslova, uključujući veliki broj klasičnih islamskih knjiga.

Navedena razmatranja pokazuju da ograničenja u slobodi govora nisu muslimanski monopol, jer postoje i u ostalim nemuslimanskim zemljama na planeti. Međutim, potpuna sloboda izražavanja u zapadnim zemljama  i njihova ograničenja u muslimanskom društvu pojavljuju se prilično često u diskursu zabrane slobode govora  i intelektualnih zabrana.

Da li bi sloboda govora trebala biti apsolutna ili bi trebala postojati određena ograničenja u samoj upotrebi  je duže vrijeme predmet otvorene diskusije. Klasični britanski naučnici koji su se intelektualno borili protiv cenzure, i promovisali slobodu govora, ne podržavaju nekontrolisanu i neodgovornu upotrebu slobode govora.

John Milton (1608 – 1674) je branio slobodu govora te je napisao “Areopagitica” (1644) da se suprotstavi intelektualno uštogljenom Odboru za licenciranje koji je britanska vlada odobrila u junu 1643. Međutim, on nije podržavao bezuslovno pravo slobode izražavanja i želio je da religijski i politički autoriteti budu oprezni zbog moguće zloupotrebe. On izjavljuje:

“Ne protivim se, a to najviše zabrinjava Crkvu i Komonvelt (zemlje pod britanskom upravom), da budu oprezni o tome kako se ponašaju pojedine knjige i kako se ponašaju ljudi; i u konačnici ograniče, zatvore i sprovedu najoštriju pravdu prema njima kao zločincima.” (str. 151)

Još jedan prvak ideje slobode govora John Stuart Mill (1806 – 1873) “definiše slobodu kao pravo pojedinca da razmišlja i ponaša se kako god želi, pod pretpostavkom da ne povređuju nikoga svojim ponašanjem.” (Petley str.46)

Naš savremenik, egipatski pisac i dobitnik Nobelove nagrade Naguib Mahfouz (1911 – 2006) opisuje ograničavanja slobode izražavanja u intervjuu sa Mohamedom Salmawyem ovako: “Trebamo da napravimo razliku između slobode govora i nepoštivanja religijskih simbola. Svaki čovjek ima pravo da raširi ruke, na primjer, ali ne i toliko da po licu udari čovjeka pored sebe.” (Al-Ahram weekly On-Line  (9–15 feb. 2006).

Predstavio sam sličnu analogiju ispod da rasvijetlimo nastavak debate.  Vozači automobila moraju poštovati saobraćajne propise. Trebali bi se zaustaviti kada se upale crvena svjetla, a krenuti kada se upale zelena svjetla. Međutim, ovo pravilo nije apsolutno. Jer, iako je upaljeno zeleno svjetlo, a vozila ispred se ne kreću, vozač iza ne može upotrijebiti svoje pravo na kretanje prema naprijed. Dakle, on/a treba razmotriti prisustvo automobila ispred, prije nego što on/a primijeni svoje pravo, čak i ako je upaljeno zeleno svjetlo.

Pisci i umjetnici imaju pravo na slobodu izražavanja, ali u isto vrijeme moraju uzeti u obzir pravo na različitost koje imaju drugi ljudi, i da ne budu povrijeđeni ili pogođeni neodgovornom primjenom slobode izražavanja. Drugim riječima, pisci i umjetnici bi u potpunosti trebali poštovati kulturne vrijednosti i osjećanja drugih ljudi i njihovim pravima da budu naklonjeni drugačijim načinima razmišljanja.

Stoga, pravo na slobodu govora je možda sumnjiva osobina. Drugim riječima, pisci i komentatori možda imaju pravo da kažu šta žele, a umjetnici da izraze šta misle ili osjećaju. Ali su moralno obavezani da zadrže neki stepen provjere i samokritike, te da uzmu u obzir socijalno-religijske vrijednosti i konvencionalni moral koji ljudi njeguju u određenim kulturnim uređenjima. Knjiga ili umjetničko, djelo koje vrijeđa ustaljene ljudske poglede, uvjerenja, ubjeđenja i kulturnu praksu, koje potencijalno može izazvati nasilne demonstracije sa smrtnim posljedicama, je možda bolje da ne bude ni objavljeno.

Možda će debata, bila sloboda izražavanja apsolutna ili ne, ostati otvoreno pitanje još dugo vremena. Kako god, sada je skoro sigurno da su muslimani primarna žrtva ustaljenog licemjerstva, u diskursu slobode govora. Dok se muslimanskom društvu spočitava svjestan nedostatak slobode izražavanja, muslimani nemaju jednako pravo na istu slobodu. Naredna diskusija će ovo dodatno pojasniti.

Među istaknutim naučnicima koji se protive zakonima koji tretiraju negiranje Holokausta, nalaze se mnogi ugledni, zapadni nemuslimanski akademici i komentatori. Možda je to njihovo legitimno intelektualno pravo da traže dekriminalizaciju negiranja Holokausta i takav akademski stav ne šteti nikome. Međutim, ako bi spisak uglednih naučnika koji se protive zakonima o negiranju Holokausta uključivao i eminentne islamske naučnike, reakcija glavnih medija zapadnjačkog sistema bi bila znatno drugačija.

Analizirajmo još jedan primjer. Neposredno nakon tragičnog rušenja WTC tornjeva blizanaca u New York-u 2001 godine, britanska spisateljica i dobitnica Nobelove nagrade Doris Lessing (1919 – 2013) daje karakterističnu ikonografsku izjavu. Ona kaže: “To nije bilo ni užazno niti neobično kao što to Amerikanci misle.” Odbila je da se poistovijeti sa zapadnjačkim političkim i medijskim ustrojstvom te je iskoristila svoje pravo da zauzme drugačiji stav. Ali zamislite da je neki islamski naučnik istog ugleda kao Lessingova, zauzeo tako nekonvencionalno intelektualno stajalište.  Kakvo bi tek to medijsko negodovanje i odjek pridobilo!

U jeku nedavne Charlie Hebdo tragedije, mnogi komentatori su pokazali hrabrost da kritikuju izdavačku politiku magazina koja je ocrnjivala islam i muslimane. Ponovo, ako bi većina komentatorskih kritika Charlie Hebda dolazila od strane muslimana u tako osjetljivom vremenu, većina islamofobnih analitičara bi odmah zaključila da su pripadnici islama patološki protiv slobode govora, te da nešto ozbiljno nije uredu sa tom religijom.

Također imajmo na umu činjenicu da zabrana preko dvije hiljade naslova od strane ruskih vlasti nije izazvala nikakvu osudu njihove religije. Ali, islam je redovno predmet osude, zbog svakog prijavljenog nedjela kojeg počini neko od pripadnika islama. Štaviše, najčešće parola slobode govora služi kao opravdanje za slobodno ocrnjivanje islama i ismijavanja njegovih pripadnika. Za dobrobit globalne, zdrave intelektualne kulture, razotkrivanje licemjerstva i dvostrukih standarda u diskursu slobode govora je odavno, prijeka potreba.

Autor: Dr. Mahmudul Hasan

Izvor: onislam.net

Za Akos.ba preveo: Hota Eldin

Povezani članci

Back to top button