Ministar prosvjete entiteta Republika Srpska bi najradije preuzeo ingerencije i nad imenovanjem jezika drugih naroda.
 

Piše: Enes Ratkušić

Zaključak je ono što po ustaljenom pravilu dolazi na kraju, što je praksa koja se podjednako uvažava od filozofije i nauke do gastronomije. Ali, ako zaključci u pojedinim segmentima ni nakon upornih ponavljanja, njihove javne prezentacije, ne stimuliraju odgovarajući zaokret u praksi, onda valja krenuti od njih.

Ovdje prvenstveno mislim na Dejtonski sporazum koji iz praktično-političke perspektive sve više i sve snažnije stimulira retrogradne procese u zemlji u kojoj predstavlja temeljni dokument, čiji je uobičajeni naziv Ustav. Kolikogod da podstiče i obavezuje na zakonito ponašanje, toliko stimulira i suprotan proces, dajući legitimitet i jednom i drugom.

Da je to činjenica u koju više ne može biti bilo kakve sumnje možda najbolje svjedoči činjenica da ni sami kreatori više nisu uvjereni u njegovu čudesnu moć, zbog čega njegov „glavni tumač“ sve više selektira probleme, te se negdje uključuje i arbitrira a negdje ih zaobilazi, bolje rečeno bježi od njih, i sam uvjeren da u tom famoznom dokumentu neće pronaći rješenje koje bi bilo jasno, precizno i nedvosmisleno.

Ako djeca već godinu dana, samo zbog činjenice životne pripadnosti jednom entitetu, u ovom slučaju Republici Srpskoj, traže da nastavu pohađaju i govore vlastitim jezikom, i to im se bez bilo kakvih posljedica uskraćuje, onda se s pravom moramo zapitati da li i sam „tumač“ poštuje Dejtonski sporazum, jer ne zaboravimo da su se baš svi u taj problem našli za shodno uključiti osim „tumača“.

‘Dodjeljivanja jezika’

Nastavni plan i program zvanično objavljen podrazumijeva srpski jezik dok su za druga dva očito virtualna a ne konstitutivna naroda, kako je zapisano u Ustavu, ostavljene prazne rubrike! Čin „dodjeljivanja jezika“, baziran na ostavljanju praznih rubrika za Bošnjake i Hrvate, osmišljen u retortama entitetskih vlasti, najblaže rečeno demagoška je karikatura, a stvarno najdrskiji način da se predstavnicima druga dva konstitutivna naroda jasno poruči da su građani drugog reda, da su niko i ništa i da se sa takvim tretmanom imaju pomiriti, i da im je jedina opcija povratak korijenima, jeziku koji kako u eshatološkom tako i praktično-političkom prostoru nema alternative.

Opširnije na portalu Al Jazeere:

Slijepi na Dejtonski sporazum i Ustav BiH