Čovjek želi Džennet već na ovom svijetu, ali zaboravlja jednu istinu

Čovjek često posmatra patnju kao nešto što ne bi smjelo postojati u svijetu kojim upravlja Milostivi Bog. Pita se zašto postoje bolest, siromaštvo, gubici i nesreće. Zašto čovjek mora prolaziti kroz toliko teškoća?

Ali u takvom razmišljanju često zaboravlja da ovaj svijet nije cijela priča o ljudskom postojanju.

Dunjaluk je samo jedno poglavlje. Život čovjeka ne počinje i ne završava granicama onoga što trenutno vidi. Ako se sve posmatra isključivo iz perspektive prolaznog života, mnoga iskušenja izgledaju besmislena i nepravedna.

Međutim, kada se ovozemaljski život posmatra kao dio šireg postojanja koje se nastavlja nakon smrti, mijenja se i razumijevanje patnje.

Čovjek bi želio svijet bez bolesti, tuge, gubitaka i razočarenja. Želio bi sigurnost koja nikada neće biti narušena i sreću koja nikada neće prestati.

Ali takav svijet bio bi Džennet, a ne dunjaluk.

Patnja čovjeka može probuditi iz nemara. Bolest ga podsjeća na krhkost zdravlja. Gubitak mu otkriva prolaznost onoga za šta se vezao. Teškoće ga prisiljavaju da zastane i postavi pitanja koja je, dok mu je bilo ugodno, izbjegavao.

U tom smislu, ono što čovjek doživljava kao nesreću može imati i drugu stranu koju u trenutku iskušenja ne uspijeva vidjeti.

Dunjaluk nije konačno mjesto nagrade i kazne. Zato se ni potpuna pravda ne može očekivati unutar njegovih granica.

Ona pripada konačnom susretu s Bogom, kada će ljudski život biti sagledan u cjelini i kada nijedno dobro ni zlo neće ostati izvan pravednog suda.

Čovjek, dakle, ne može razumjeti smisao svog postojanja ako ovaj kratki život smatra njegovim početkom i krajem.

Izvor: Dr. Mustafa Mahmud, „Rihleti mineš-šekki ilel-iman“ (Moje putovanje od sumnje do vjerovanja).

Prijevod i obrada: akos.ba