Uže koje ne puca

Putovanje kroz pustinje nekada nije značilo samo prelazak iz jednog mjesta u drugo. Bio je to pravi ispit izdržljivosti i borba protiv lutanja koje je putnika čekalo sa svakom olujom i svakom noći bez zvijezda.

Kada bi usred noći nebo i zemlju prekrila ista tama, pustinja bi postajala opasno mjesto u kojem je jedan pogrešan korak mogao biti dovoljan da čovjek izgubi put. A kada bi zapuhala pješčana oluja, vidljivost bi potpuno nestala, vjetar bi za nekoliko trenutaka promijenio izgled tla i putnik više ne bi znao kuda ide.

Zbog toga su putnici koristili jednostavan način zaštite: povezivali bi sebe i svoje deve jednim čvrstim užetom.

Karavana bi se kretala poput jednog tijela. Čovjek možda nije mogao vidjeti saputnika ispred sebe niti znati vodi li put prema spasu, ali je rukom čvrsto držao uže, znajući da je na njegovom drugom kraju neko ko ga neće pustiti da odluta.

Slična užad koristili su mornari tokom snažnih oluja, planinari na zaleđenim planinama, a danas ih koriste i astronauti kako se ne bi izgubili u beskraju svemira.

Jedno uže može biti granica između sigurnosti i nestanka.

Istina je da i današnji čovjek prolazi kroz pustinje, samo drugačije vrste.

Njih ne prekriva pijesak, nego ekrani, svakodnevna trka, buka i tjeskoba koja dušu pritišće sa svih strana. Čovjek hoda među ljudima, razgovara, smije se, završava svoje obaveze, a duboko u sebi ne zna kuda zapravo ide.

Sve oko njega kreće se nevjerovatnom brzinom, dok njegovo srce stoji na otvorenom, promrzlo od izgubljenosti.

I upravo tada Objavom do njega dolazi uže. Ali ne uže koje može dotrajati i puknuti.

„U vjeru nije dozvoljeno silom nagoniti – pravi put se jasno razlikuje od zablude! Onaj ko ne vjeruje u šejtana, a vjeruje u Allaha – drži se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti. – A Allah sve čuje i zna.“ (El-Bekare, 256)

Zastani kod dvije kur’anske poruke: najčvršća veza i neće se prekinuti.

Sva zemaljska užad mogu oslabiti. Vrijeme ih troši, pritisak ih može prekinuti, a oluje pokidati.

Ovo uže ne puca.

Jedina opasnost jeste da ga ti ispustiš.

Zato Allah Svome Poslaniku ﷺ kaže: „Zato se drži onoga što ti se objavljuje, jer ti si, uistinu, na Pravome putu.“ (Ez-Zuhruf, 43)

Drži se.

To nije usputno čitanje i učenje Kur’ana, kao upute, niti povremeno vraćanje vjeri kada nam zatreba utjeha. To je čvrsto držanje onda kada te nešto snažno vuče na drugu stranu.

Vlastita strast. Pritisak društva. Privlačnost dunjaluka. Sumnje. Strahovi.

Sve su to vjetrovi koji pokušavaju otvoriti tvoju šaku.

Objava od tebe ne traži da zaustaviš oluju. Ne traži ni da kroz gustu prašinu vidiš kraj puta.

Traži da ne ispustiš uže i da nastaviš hodati.

„Jer ti si, uistinu, na Pravome putu.“

To je kompas koji ti govori da si na pravom mjestu čak i onda kada ti se čini da cijeli svijet trči u suprotnom pravcu.

Današnja buka pokušava uvjeriti čovjeka da će biti siguran tek kada se potpuno uklopi u nju. Toliko ga zatrpa detaljima da zaboravi ono najvažnije: da drži uže.

Zaokupi se svojim koracima, snagom vjetra i onima koji ga prestižu, a onda odjednom shvati da mu je šaka prazna i da sam hoda pustinjom.

A krize brzo pokažu koliko su krhka užad za koja smo mislili da nas drže. Pri prvom velikom potresu padaju titule, ruše se planovi i nestaju sigurnosti za koje smo mislili da su trajne.

Ostaje uže spušteno s neba.

To je vjera kada se ogoli do svoje suštine.

Ne osjećaj koji se javlja samo kada je život miran, već čvrsta ruka na najčvršćoj vezi kada oluja postane najjača.

Tada čovjek shvati da njegov spas nije u vlastitoj pameti niti u tome koliko može izdržati.

Spas je u tome da ne ispusti ono za šta se uhvatio.

Zato, kada buka postane prejaka, putevi se suze i više ne budeš znao koji glas da slijediš, nemoj pokušavati nadglasati svu buku. Ne iscrpljuj oči pokušavajući vidjeti kroz tamu.

Samo stegni ruku.

Drži se Allahovog užeta.

I zapamti: Onaj Koji ti ga je pružio neće te iznevjeriti.

Samo ga ti nemoj ispustiti!

Prijevod i obrada: akos.ba