Naša djeca – ti mali školski marinci pod ruksacima
Naše škole, osim mnogih drugih korisnih znanja i vještina, posebnu pažnju posvećuju jednoj veoma korisnoj disciplini. Još od malih nogu djeci valja usaditi naviku na naporan fizički rad. Kako? Pa djeca se od malena treniraju u okviru redovnog obrazovanja, da na svojim krhkim leđima nose terete daleko veće nego što bi smjela i što bi mogla. Nerijetko vidim djecu koja vuku za sobom torbe na točkićima i pitam se odoše li na aerodorom ili u školu. Vidim i mnoge roditelje kako djecu poput osuđenika prate do školskog ulaza i nose im preteške torbe. Valjda zato torbe naše djece i jesu iscrtane isključivo likovima superheroja poput Supermana i Spidermana, jer tegleći te iste torbe mali jadnici nemaju puno izbora u pogledu svojih uzora.
Ove godine ista priča i slika, ali tako je jer sve dok bude ovaca biće i vune. Roditelji su prije početka školske godine potrčali u šoping ture po knjižarama da ne bi kojim slučajem propustili nabaviti sve potrebne knjige i pribor. Naučili su naši roditelji dobro da se znanje može kupiti svome djetetu, a ovo je idealna prilika za to. Za nekih 100-200 KM kupi se djetetu čitava pamet za šesti razred . U starijim životnim razdobljima to je naravno, mnogo skuplje.
Da kratko analiziramo jednog imaginarnog učenika šestog razreda i njegove potrebe za školskim priborom i knjigama.
Ove godine bit će mu potrebno, doduše po još nepotpunim spiskovima školskih mudraca, 16 (šesnaest) različitih knjiga i radnih listova. Recimo da je to jedna knjiga i radni list po predmetu, plus za svaki predmet jedna vesela sveska, eto ti cifre od 24 neophodne knjige, radna lista i sveske.
E sada, utorkom naš imaginarni učenik ima šest časova. Pet plus jedan. Fizički odgoj nećemo računati, mada bi mu po preporuci naših brižnih prosvjetara iz Ministarstva i tu trebala neka knjiga i sveska. Pa zar mislite da dijete može obavljati tako komplikovane radnje kao što su trčanje i skakanje, a da to prethodno ne vidi kako se to radi u knjizi i radnom listu?
Znači, pet nastavnih sati jeste pet knjiga, pet radnih listova i pet svesaka (nastavnici preporučuju velike debelih korica radi dugotrajnog očuvanja zapisanog znanja). To je petnaest školskih artikala u obliku knjiga, sveski i radnih listova. Pokušajte sve to staviti na stol ispred sebe, pa ćete vidjeti o kakvom se teretu tu radi.
Na ovaj način naše škole u praksi pokazuju mladim glavicama kako je nositi teret na leđima izuzetna vještina koju treba usvojiti i primjeniti u životu.
To što na taj način proizvode kadar koji neće imati posla jer čitavo društvo njeguje nerad i lijenčarenje kao vrline, a bježanje preko granice kao najpametniju poslovnu opciju, njih mnogo ne brine.
Ionako magareće nošenje niskokvalitetnih knjiga na leđima služi pumpanju ekstra profita izdavačima i trgovcima papira i trajat će sve do posljednje godine školovanja. Bezglava trka za ispraznim formalizmom uz zapostavljanje suštinskog rada i standarda pravi cirkus od našeg obrazovnog sistema. Dobar dio naše djece ide u školu samo što mora. Strašno je to što će se nakon toliko godina protraćenih na ovaj način jedino oblikovati leđa naše djece. Glave će im ostati oslobođene istinskih znanja i mjerila uz mnoštvo zebnjičavih pogleda u daljinu, tamo preko granice gdje novca ima napretek i gdje, za razliku od domovine, sve ima nekog smisla.
Muris Avdić (nasevijesti .com)
