Gaza je na putu da postane poluprotektorat, baš kao Bosna

Kada su u posljednjim danima postali jasni detalji mirovnog plana za Gazu, bilo je teško ne primijetiti paralele sa sporazumom koji je prije 30 godina okončao rat u Bosni i Hercegovini.

Plan za Gazu obećava kraj napada, ali istovremeno institucionalizira beskrajnu vanjsku kontrolu. Njegovi kreatori Palestincima obećavaju upravljanje zasnovano na „najboljim međunarodnim standardima“. Bosanci ovu frazu slušaju već tri decenije. Do danas, zapravo, ne znamo šta ti standardi uopće znače.

Ono što znamo jeste da je nakon nametnutog, izvana pregovaranog mirovnog plana, Bosna postala poluprotektorat – teritorij kojim se upravlja izvana u ime stabilnosti, bez stvarnog demokratskog suvereniteta, gdje oni koji donose ključne odluke ne snose odgovornost.

Dejtonski sporazum, koji je okončao rat u Bosni, pregovaran je u američkoj vojnoj bazi, uz posredovanje stranih diplomata i uz saglasnost lidera zaraćenih strana, uključujući i predstavnike susjednih država koje su podržavale rat. Obični građani Bosne bili su isključeni iz tog procesa. Ista logika stoji iza plana za Gazu: mir se pregovara o narodu, a ne s narodom.

Sporazum postignut bez nas legitimirao je ratne teritorijalne podjele i stvorio osnovu za izrazito fragmentiran politički sistem nalik konfederaciji: dva entiteta (Republika Srpska i Federacija Bosne i Hercegovine) i slabu centralnu državu s ograničenim ovlastima, uz poseban distrikt (Brčko).

Formalno, vlast vrši Vijeće ministara i rotirajuće Predsjedništvo sastavljeno od tri člana, po jednog iz tri dominantne etničke grupe. Ustav Bosne i Hercegovine, koji bi trebao biti temelj upravljanja, nisu pisali njeni građani. Napisali su ga na engleskom jeziku isti međunarodni posrednici koji su posredovali u miru, a uključen je u sporazum kao aneks. Do danas ne postoji službeni prevod ovog dokumenta na lokalne jezike.

Vijeće ministara i Predsjedništvo nemaju stvarnu moć. Ima je međunarodna zajednica. Ona kontroliše donošenje odluka kroz dva tijela: Ured visokog predstavnika (OHR) i Vijeće za implementaciju mira (PIC).

Visoki predstavnik, koji prema pravilu mora biti evropski političar, ima ovlasti da nameće ili poništava zakone i smjenjuje izabrane zvaničnike, bez mogućnosti pravne zaštite s njihove strane. Do danas Bosanci ne znaju koje su kvalifikacije potrebne da neko bude imenovan na ovu funkciju i dobije praktično apsolutnu vlast bez odgovornosti.

PIC, sastavljen od 55 predstavnika različitih vlada i međunarodnih organizacija, uključujući OSCE, NATO i Evropsku uniju, najviše podsjeća na ono što bi u Gazi bilo Vijeće mira. Ono nadzire rad visokog predstavnika, čija imenovanja odobrava kroz proces koji građanima Bosne i dalje nije jasan. Odluke koje ovo tijelo donosi vođene su interesima njegovih članova i javnosti se saopštavaju putem saopštenja za medije. Niko nema priliku preispitivati te odluke, a novinari o njima ne mogu razgovarati s članovima PIC-a.

Upravna tijela koja se uspostavljaju za Gazu slično su lišena odgovornosti. Postoji Vijeće mira, na čelu s predsjednikom Sjedinjenih Američkih Država Donaldom Trumpom, u kojem države mogu „kupiti članstvo“ za milijardu dolara. Zatim postoje dva izvršna odbora: jedan sastavljen od američkih zvaničnika i poslovnih ljudi, a drugi od zapadnih i regionalnih zvaničnika. Oni bi nadzirali lokalno upravljanje, djelujući iznad domaćih vlasti, uz tvrdnju da su neutralni i stručni. Na kraju, tu je i tehnokratska administracija sastavljena od „kvalificiranih Palestinaca i međunarodnih stručnjaka“ koja bi upravljala Pojasom Gaze.

U Bosni je sistem strane kontrole izgrađen ne samo na dominaciji stranih sila, već i na saradnji lokalnih elita. Međunarodna zajednica se dosljedno oslanjala na političke aktere spremne da očuvaju status quo u zamjenu za pristup moći. Takav aranžman nagrađuje stagnaciju, a kažnjava sistemske promjene. On proizvodi civilno društvo zavisno od donatora – aktivno i vidljivo, ali u konačnici upravljivo izvana.

Nije čudo što se kritika međunarodne zajednice u Bosni često prikazuje kao prijetnja miru. U prošlosti je OHR išao toliko daleko da je ušutkivao medijske organizacije koje su bile otvoreno kritične. Primjerice, 1997. godine NATO snage su pozvane da intervenišu protiv javnog servisa Republike Srpske i prekinu njegovo emitiranje, uz obrazloženje da se mora osigurati poštivanje „međunarodnih normi profesionalnog medijskog ponašanja“.

Ova logika traje i danas. U video obraćanju u decembru povodom 30. godišnjice Dejtonskog sporazuma, trenutni visoki predstavnik Christian Schmidt iz Njemačke upozorio je da „neki danas upiru prstom u međunarodnu zajednicu i njene predstavnike, zaboravljajući da bi Bosna i Hercegovina bez međunarodne intervencije, ma koliko ona kasnila, potonula u haos i očaj“.

Dejton je opisao kao „temelj za budućnost“, iako „nije sama budućnost“, te završio nejasnim pozivom na „akciju“ umjesto „žaljenja“, ne precizirajući ko bi trebao djelovati i kako.

Ipak, Bosna nije u potpunosti potonula u ravnodušnost. Bilo je i otpora. Godine 2014. nezadovoljstvo građana izlilo se na ulice širom zemlje, počevši od Tuzle i šireći se na više od 20 gradova u roku od nekoliko dana. Radnici su predvodili demonstracije. Građani su zauzimali javne prostore, organizirali otvorene skupštine i artikulirali političke zahtjeve. Nakratko su ljudi osjetili demokratiju izvan nametnutog, izvana kontroliranog okvira.

Odgovor je bio represija, šutnja i ignoriranje. Međunarodna zajednica je posmatrala, ali se nije uključivala. Kada su protesti splasnuli pod političkim pritiskom i iscrpljenošću, nije uslijedila nikakva institucionalna promjena.

Protesti su prestali, ali su ostali vidljivi tragovi u obliku grafita na zgradama vlasti. Vjerovatno najpoznatiji nalazi se na fasadi zgrade Kantona Sarajevo i glasi: „Ko sije glad, žanje bijes.“

Nakon toga uslijedio je masovni egzodus. Od 2014. godine zemlju je napustilo blizu 500.000 ljudi. Mnogi drugi čekaju priliku da odu. U međuvremenu, nacionalizam, nekada ratna ideologija, postao je alat upravljanja – koji koriste lokalne elite, a međunarodna zajednica ga toleriše, pa čak i stabilizira.

Kao što su sarajevske feminističke autorice Gorana Mlinarević i Nela Porobić napisale u publikaciji Mir koji to nije, mir „niti počinje niti završava potpisivanjem mirovnog sporazuma“. Nametnuti mir u Bosni opteretio je njen politički, ekonomski i društveni život decenijama. Isti teret sada se nadvija nad Gazom.

Ako biste pitali većinu ljudi u Bosni da li je mirovni sporazum bio uspješan, odgovorili bi da je zaustavio rat. To jeste tačno. Ali mir koji samo zaustavi nasilje, a ne omogući slobodu i dostojanstvo, nije mir.

Mir nametnut odozgo stvara stabilnost bez pravde i upravljanje bez demokratije. Bosanski poluprotektorat je upozorenje, a ne model. Mir i demokratija ne mogu postojati bez učešća naroda ili ako se njihova volja ignoriše. A upravo to „najbolji međunarodni standardi“ nastavljaju da rade.

Stanje u Bosni se ne može poništiti. Gazi se mora pristupiti drugačije i to je moguće ako njeni ljudi i ostali Palestinci budu uključeni u proces i imaju moć da odlučuju.

Nidžara Ahmetašević
naučnica i nagrađivana novinarka
Nidžara Ahmetašević je novinarka, istraživačica i aktivistica. Autorica je knjige „The Media as a Tool of International Intervention: House of Cards“ (Routledge) i koautorica studije Repackaging Imperialism: The EU-IOM Border Regime in the Balkans. Živi i radi u Sarajevu.