Seksualno nasilje u ratu nije samo “prateći užas” sukoba nego orkestrirano, sistematsko i razorno oružje. Zbog toga se svakog 19. juna u svijetu obilježava Međunarodni dan borbe protiv seksualnog nasilja u sukobima. Ovaj dan postoji da podsjeti javnost da nasilje nad ženama, djevojčicama, ali i muškarcima i dječacima, nije slučajna pojava u ratu – već ratna taktika.
Usvojen od strane Ujedinjenih nacija 2008. godine ovaj dan je svjedočanstvo hiljada neispričanih priča, dugotrajnih trauma i borbe preživjelih da se njihov glas čuje.
Nasilje koje ne prestaje kada rat stane
Podaci Ujedinjenih nacija su porazni. Samo u jednoj godini (2022–2023), broj potvrđenih slučajeva seksualnog nasilja u ratnim zonama porastao je za više od 50%. Iza svake brojke je osoba. Život koji se promijenio zauvijek.
Seksualno nasilje se koristi da bi se ponizili pojedinci i uništile zajednice. Da bi se poslala poruka: „Vi niste sigurni. Vi niste zaštićeni.” Ovakva zloupotreba moći ruši moral, razara porodice i ostavlja dugoročne posljedice, ne samo na žrtve, već i na čitava društva.
Bosna i Hercegovina – rana koja još nije zarasla
U Bosni i Hercegovini ovaj dan ima posebno značenje. Tokom rata 1992–1995, silovanje je bilo oružje. Sistematsko, brutalno i organizirano. Procjene broja preživjelih variraju, ali većina izvora navodi između 20.000 i 50.000 osoba koje su bile žrtve seksualnog nasilja. Većinom žene, ali i muškarci, djevojčice i dječaci.
Foča, Višegrad, Prijedor, Grbavica, Doboj – mjesta koja bi trebala značiti dom i sigurnost, postala su simboli stravičnih zločina. U Foči su žene i djevojke zatvarane u škole, sportske sale i kuće, gdje su mjesecima silovane. Najmlađa žrtva imala je samo 11 godina.
Iako je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) uveo historijske presude za silovanje kao zločin protiv čovječnosti, hiljade preživjelih u BiH i dalje čekaju pravdu, podršku i priznanje. Mnoge žene i danas žive sa traumama, bez adekvatne medicinske i psihološke pomoći, često stigmatizirane od vlastitih zajednica.
|
Šta možemo učiniti?
Ovaj dan je podsjetnik da djelujemo. Evo nekoliko stvari koje društvo mora raditi kontinuirano, ne samo 19. juna:
-
Vjerovati žrtvama – i omogućiti im da govore bez straha i osude.
-
Pravda za sve – zločini ne zastarijevaju, a odgovorni moraju odgovarati bez izuzetaka.
-
Podrška, a ne sažaljenje – žrtvama je potrebna konkretna pomoć: psihološka, pravna i socijalna.
-
Obrazovanje mladih – kako bi prepoznali nasilje i suprotstavili mu se, u svakom kontekstu.
-
Kultura sjećanja – jer šutnja rađa zaborav, a zaborav rađa ponavljanje.
Nisu samo brojevi – ovo su sudbine
Ovaj članak mogao bi biti ispunjen statistikom. Ali iza svake cifre stoji lice. Nečija majka, sestra, kćerka. Nečiji brat. Nečiji dom koji nikada nije postao mjesto ozdravljenja.
Zato 19. juni treba da bude dan kada ćemo svi jasno reći: dosta je bilo šutnje. Vrijeme je da se žrtvama prizna ono što im je najduže uskraćivano – dostojanstvo, istina i pravda.
akos.ba
