Život povratnika kod Zvornika: Mladi zbog posla odlaze iz Đulića, ostaju majke koje još nisu pronašle kosti sinova

– Sva okolna sela su pribjegavala drugom džematu Klisa. Obećali su da će nas usmjeriti ka slobodnoj teritoriji Sapna. Međutim, ujutro 1. juna 1992. godine promijenili su smjer i okrenuli nas ka Bijelom Potoku. U toj koloni bilo je od četiri do pet hiljada žena, djece, starijih osoba, muškaraca. Kad smo sišli iz Klise na regionalni put koji spaja Zvornik i Brčko, muškarce su odvojili na jednu, a žene i djecu na drugu stranu gdje su i meni rekli da pređem nakon što sam im kazao da imam 13 godina. Četvericu amidža, oca, dvojicu amidžića, od kojih je jedan imao samo 19 godina, te još 11 rođaka natovarili su u kamione i odvezli u Tehničko-školski centar u Karakaju.

Žene i djecu su uputili u Memiće prema Kalesiji gdje smo pješke prešli na slobodnu teritoriju – prisjeća se efendija Hasanović tog 1. juna 1992. godine.

Pripadnici Vojske Republike Srpske i paravojnih formacija 1. juna u Bijelom Potoku skupili su stanovništvo iz nekoliko sela zvorničke općine, razdvojili od svojih porodica otprilike 677 muškaraca i dječaka, a zatim ih ubili. Do danas nisu pronađeni ostaci 244 žrtve.

Najveći broj žrtava Bijelog Potoka pronađen je u sekundarnoj masovnoj grobnici Crni vrh, jednoj od najvećih masovnih grobnica.

Iz nekih porodica su ubijeni svi muški članovi, neke su loze prekinute, ubijeni su očevi, po četiri-pet sinova.

– Prva grobnica koja je otvorena je Šahbegovića mezarje u Grbavcima, zatim Ramin grob, a onda Crni vrh u kojoj je nađeno više od 600 tijela, od kojih više od 400 kompletnih tijela. Još tragamo za 244 tijela onih koji su odvedeni sa Bijelog Potoka, a ukupno na području Općine Zvornik traga se za otprilike 440 tijela ubijenih Bošnjaka – navodi Hasanović.

Kaže kako je džamija u Đilićima mjesec dana bila prvi logor za Bošnjake u BiH.

– Kad su nas potjerali 1. juna 1992, bilo je žena, djece i muškaraca koji nisu htjeli krenuti prema Bijelom Potoku, pa su ih sve doveli u prijeratnu džamiju. U njoj je bilo zatočeno 72. Tu su ubili i našeg 88-godišnjeg hadžiju Hasana. Nakon toga su preživjele civile zamijenili za neke njihove zarobljene vojnike koji su poginuli na sapanjskom ratištu. Džamiju su srušili do temelja i u Đuliće naselili ljude iz srpskog sela Brnjica kod Živinica – priča Hasanović.

Povratak u Klisu, Čelišman, Kučić Kulu počeo je 1999, a u Đuliće u augustu 2001. godine.

Prije rata u Đulićima je, prema popisu stanovništva iz 1991. živjelo 1.043 stanovnika, danas u ovom naselju živi otprilike 600 žena, djece i muškaraca.

Veliki broj kuća je prazan, a veliki broj je i onih, kako kaže Hasanović, u kojima živi samo jedna žena, nena, majka.

Naglašava da mladi nezaustavljivo odlaze iz Đulića, a razlog je nemogućnost zapošljavanja.

– Kompletne porodice odlaze jer nemaju uvjeta za život, prije svega nema mogućnosti za zapošljavanje što je osnov da biste ostali u Đulićima i zasnovali porodicu. Veliki broj naših ljudi prijavljen je u Federaciji BiH zbog zdravstvenog osiguranja, penzija i drugih razloga – kaže Hasanović.

Fatima Grahić (74) u Đulićima živi sa snahom i troje unučadi, a sin je, kaže, otišao u Belgiju da radi. Sa Bijelog Potoka su joj 1. juna 1992. odvedeni suprug i drugi sin. Tridesetdvije godine poslije još čeka na pronalazak njihovih tijela.

Kroz suze nam govori kako su joj sina odveli na njegov 17. rođendan.

– Da hoće barem reći u koju su ih grobnicu zatrpali, lakše bi mi bilo jer bih ih tada dostojno ukopala i znao bi im se mezar. Lakše bi mi bilo i da su u borbi poginuli, nego ih prave otrgoše od mene i odvedoše – govori tihim glasom Fatima.

U Đuliće se, kaže, vratila 2000. godine. Osim što je sve bilo srušeno i opljačkano, trpjeli su, dodaje Fatima, i česte provokacije komšija Srba.

– Po noći su pjevali: “Đuličani, stigli su vam crni dani, zaklat će vas Brnjičani”. Ne može se to ispričati, znamo samo mi kako nam je bilo kad smo se tek vratili na svoje. Sad nema provokacija, ali omladina ode, kad ti zatreba, ne možeš naći da ti neko ekser udari. Mlado ili je otišlo vani ili su odvedeni i ubijeni. Ostale stare žene, za nekoliko kad umru, zamrijet će i Đulići – govori Fatima Grahić.

Almi Hasanović je iz Bijelog Potoka srpska vojska odvela oca, amidžu i dedu. Oca se, kaže, i ne sjeća jer je imala svega pet godina kad ga je srbočetnički agresor odveo.

– Tovarili su ih u kamione i odvozili u Karakaj gdje su mučeni i ubijani. Kosti oca smo pronašli u grobnici Crni vrh – kaže Alma.

U Đuliće se sa majkom vratila 2001. godine. Udala se za imama Hasanovića i rodila četvero djece.

– Sve se nadoknadi, ali gubitak najmilijih nikada. Teško je gledati i kako omladina odlazi trbuhom za kruhom. Većina ih se ne namjerava vratiti. Ostaju starije žene koje su izgubile muževe, sinove, braću – govori Alma.

Djeca iz Đulića pohađaju osnovnu školu u Petkovcima, koja je otprilike kilometar udaljena od džemata. Alma kaže kako su uvjeti u školi loši.

– Mokri čvor je nikakav, grijanje nije bilo uredno, ne možete uplatiti djetetu kuhinju, jer ne znate šta će jesti i piti. Bošnjačka djeca nastavu uče po planu i programu RS-a, pa je bilo slučajeva da naša djeca kad recituju pjesmicu na ijekavskom izgovoru, to za učitelje i nastavnike bude nepravilno, jer dijete mora govoriti – seno, belo, mleko – navodi Alma Hasanović.

Sadija Bošnjak sa suprugom i dvoje djece u Đuliće se vratila 2002. godine. Kaže kako su i ona i njen suprug sretnici jer oboje rade.

– Suprug radi u Bingu u Karakaju, a ja u istoj trgovini u Zvorniku. Neko kornišone sije, neko se bavi stočarstvom. Ljudi se dovijaju na razne načine kako bi zaradili za život i ostali na svom. Oni koji se ne snađu, odlaze iz Đulića, najviše u Njemačku i Austriju.

Kad bi vlast i u RS-u i u Federaciji BiH otvorila barem jednu fabriku da se ljudi zaposle, život u našim Đulićima bio bi nezamjenjiv jer gdje može biti ljepše nego na svom pragu – poručuje Sadija Bošnjak.(faktor.ba)