Dobro dijete
Između dvije kamene kuće, ispod vinove loze što se splela oko bagremovih stubova, igrao se dječak. U gumenim čizmama, hlačama rukom šivanim od kišobranskog platna i džemperu pletenom ručno. Malo rjeđa smeđa kosa sa plavim pramenom na čelu, lice blijedo a ispod gornje usne dvije jedinice da učvrste osmijeh. Bio je pazarni dan u Buturović-Polju i žena iz planinskog sela svratila kod dječakove susjede na konak. Ista kuća! Podijeljena samo pletenim prućem od ljeskovine. Ovamo mala soba u kojoj je stanovao dječak sa roditeljima i starijim bratom i sestrom, a ispred sobe ognjište. – Ja dobra djeteta! – ponavljala je žena nekoliko puta i hvatala dah dok je gledala prodorno u dječaka što čuči na putu i samo stidljivo podigne pogled, pa opet glavu obori zemlji. Potom žena uđe u kuću na ulaz sa lijeve strane. Nije prošao ni frtalj sata a dijete ciknu. U hropcu teškog disanja dozivao je majku, pa se, prolazeći kroz ganjak, svali na visoki prag do one male sobice. Izađe majka što je spremala večeru na ognjištu, zgrabi dijete u naručje i s njim u sobu. Lice mu bi blijedo više od duvara, oči klonule a tijelo bez ijednog pokreta. Majka povuče jemeniju na tjeme što joj pala do pola lica, pa istrča zvati s praga. Sjati se nekoliko žena iz komšiluka. Neke čak u vunenim čarapama, jer se nezgodi ne dolazi nagizdan. Jedne su lomile prste i čulo se pucketanje kao drvo kukrikovo kada ga plamen vatre zagrli. Jedna mu žena debelim palcem mazala pljuvačku po čelo među očima. Druga je nešto šaptala, ali se nije dalo razumjeti. Treća je vikala: – Zov’te mu Fatu da mu strahu salije!
Nije prošlo malo, dogega se Fata sa aluminijskom šerpicom u ruci i grumen olova među prstima. – Dajte mašice! Metni kašiku na vatru! Pohiti! Baci mu bošču preko glave. More olovo u oči frciti! – naređivala je Fata dok se namještala na tronošcu i gledala u dječaka što se u krilu majke kao u gnijezdu, prerano odrekao leta. Po izrazima lica žena što su huktale u rub svojih jamenija, lomile prste i kolačale očima dječak je već bio umro. Fata se nije obazirala. Rukom sa ispucalim prstima gdje su pukotine ispisivale samo njoj znane bore, nanosila je Said Šteta 20 aluminijsku šerpicu do pola ispunjenu vodom nad prekrivenu glavu dječaka. Mašicama uzimala užarene komade sa ognjišta i bacala ih u vodu. Onda golom rukom uze sa žara metalnu kašiku u kojoj se istopilo olovo. Prosu ga u vodu a olovo uz prasak zacvrča u šerpici. Zatim onim ispucalim prstima izvadi iz šerpice formiranu figuru od olova. Okretala je prema malom prozoru u vrh sobe da uhvati još malo dnevne svjetlosti. – Dijete je slatke krvi! Dao Bog da mu ovo pomogne. – Uhh! Zavika starica ispod prozora! Vidila sam Župaljku kad je prošla tamo. Pokazujući u drugu stranu kuće i malo priguši glas, pa nastavi – Ona ima urokljive oči. Boga mi ga urekla! Nešto mu naizvrat oblači… ako ostane. Naređivala je Fata majci u čijim dugim prstima, vidljivo klonulim, nepomično je ležao dječak. Samo bi klimnula glavom i tako pomogla da se na staru jemeniju kojom je pokrila dječaka, skotrlja još koja suza. Ono “ako ostane” značilo je da se smrt primakla na dohvat duše koja samo što je zakoračila u život. Umiranje je ovdje uvijek požurivalo. Nekad se činilo da hoće da pretekne i rađanje, a kamoli život. Tako se ljudi navikli na umiranje, a djeca su kao dunje jesenje sa ormara, mamila bojom, zamirisala i odlazila. Zašto bi “dobro dijete” bilo izuzetak? Ispod stare jemenije ujednačeno pomjeranje je potvdilo da dječak još diše. Preko ganjka sporim je korakom dolazila teta Vođuša. Pravila je najbolje šerbe od ruža i znala naučiti na crven konac vezujući u čvorove. To bi stavili djeci oko ruke da ih sačuva od uroka. U neka doba žene se razišle. Samo je čađava petrolejka lampa gurala sjenke da plešu. Majka, naslonjena na duvar, pogledala je dječaka i svako njegovo podizanje prsa popratila svojim uzdahom. Mokrom je krpom povremeno brisala vrat, čelo i lice dječaka i tako skidala vrućicu koja ga obuzela. Dolje pored ognjišta sjedio je otac i pušio. Sa usana se moglo čitati kako ponavlja ime Uzvišenog Gospodara. Cijeli je život bio nosač tereta, ali ga ovaj zemlji pritisnuo. Potrajalo je to nekoliko dana a da dječak nije ustao na svoje noge. Ono “ako ostane” što starica Fata izgovori šmrcajući kao da već najavljuje plač, visilo je u zraku kao kuga kada zavlada i čeka da umori. Činilo se da neće ostati.
* * *
Na istom mjestu gdje je prije više od pola vijeka stidljivo čučao dječak u gumenim čizmama, hlačama rukom šivanim od kišobranskog platna i džemperu pletenom ručno, zastao čovjek u kojem i sad čuči ono isto dobro dijete.
Autor: Said Šteta
