Škola koja život znači: Tri učenika na nastavi u mjestu Idbar kod Konjica

Za Selmu Omerović, učenicu petog, Rijada Ćosića, učenika trećeg, i Sajru Subašić, učenicu drugog razreda Područne škole Idbar, u istoimenom mjestu oko pet kilometara udaljenom od Čelebića, odnosno oko 13 kilometara od Konjica nastava u odnosu na učenike u gradskim sredinama počinje na drugačiji način, javlja Anadolija.

Umjesto svako u svoju, Selma, Rijad i Sajra sjedaju u istu učionicu i zajedno pohađaju nastavu, jer su njih troje jedini učenici Područne škole Idbar.

Iako Selma naredne školske godine prelazi u centralnu, Osnovnu školu Čelebiće, Područna škola Idbar ostat će da funkcioniše, jer bi u prvi razred trebao biti upisan novi učenik, pa će škola opet imati – tri učenika.

Opstanak škole je veoma važan za mjesto Idbar, koje je po posljednjem popisu stanovništva 2013. godine imalo 235 stanovnika, jer za njega naprosto znači – život.

Specifičnost ove škole je i u tome što higijeničarka u hladnim danima, najčešće između oktobra i marta svake godine mora otključati školu dosta ranije, naložiti vatru kako bi nastava mogla početi tačno u 8 sati u zagrijanoj prostoriji. S obzirom da je proteklih dana bilo hladno, te da su temperature bile u minusu u Područnoj školi Idbar zatekli smo vatru koja gori u peći tokom odvijanja nastave.

Desetogodišnja Selma Omerović, učenica petog razreda kaže da je njen put do škole lagan, živi tu u selu Idbar.

“Treba mi nekih tri minute do škole. Kada stignem sjednem na svoje mjesto, izvadim stvari i radim. Tokom odmora idemo vani, malo se poigramo. Bez obzira što smo drugačija generacija mi se igramo kao da smo isti razred. Nedostaje nam učenika, ali meni je lagano ovdje sa njima”, priča Selma kako sa svojim školskim drugovima Rijadom i Sajrom provodi dane na nastavi i u dvorištu škole.

Ističe da joj uopšte ne nedostaje internet.

“Može i bez interneta. Djeca koja svakodnevno provode vrijeme na internetu, to nije ni zdravo ni za njih ni za njihove oči. Jednostavno bilo bi dobro da odu nekada malo vani, poigraju se sa drugom djecom ili ako imaju brata ili sestru sa njima. Nekada crtam, igram se kada sam slobodna. Kada su u pitanju nastavne aktivnosti nastupam u okviru hora u matičnoj OŠ Čelebići”, navodi Selma.

Kaže kako će joj od naredne godine nedostajati njena Područna škola Idbar.

“Nedostajat će mi. Ovdje su mi nekako najljepše uspomene sa njima”, ističe Selma.

– Dokaz da se može bez ovisnosti o društvenim mrežama –

Iz Konjica u Područnu školu Idbar svaki dan dolazi Alena Tufekčija, učiteljica i nastavnica razredne nastave.

“Već drugu godinu radim u Područnoj školi Idbar u kombinaciji od tri odjeljenja. Područnu školu Idbar nažalost pohađa veoma mali broj učenika, odnosno imamo samo tri učenika. U svakom odjeljenju imamo po jednog učenika i to u drugom, trećem i petom razredu. Što se tiče rada u kombinaciji sa tri odjeljenja mogu reći da je dosta zahtjevan i iziskuje mnogo vremena za pripremanje nastavnih časova. Jer, malo je teže osmisliti čas za kombinaciju od tri odjeljenja bez obzira što imamo mali broj učenika. Ipak su to tri različita nastavna plana i programa. Mi se nekako zajedno borimo uprkos svemu. Zajedno se trudimo da prevaziđemo sve to. Tako da mogu reći da ova djeca ni u čemu ne zaostaju od druge djece koja pohađaju nastavu u centralnoj školi. Jer, nastavni plan i program je svugdje isti i ovdje kod nas u Područnoj školi Idbar, kao i u centralnoj školi tako da što se toga tiče apsolutno je sve isto. I nekako maksimalno ih uključujemo u sve aktivnosti na nivou škole”, kaže Tufekčija.

Navodi da je istina da u centralnoj školi ima mnogo više učenika i da je prednost to druženje učenika u razredu, što ovim učenicima u Područnoj školi Idbar jako nedostaje.

“S druge strane rad u područnoj školi mogu slobodno reći da je interesantan jer možemo da izađemo napolje, da budemo u prirodi, da mnoge stvari vidimo istražimo i naučimo. Također, mnogo više vremena se može posvetiti pojedinačno svakom učeniku, odnosno tom individualnom radu”, naglašava Tufekčija.

Sav taj pređeni put od oko 26 kilometara dnevno joj ističe Tufekčija ne predstavlja nikakav problem.

“Čak šta više. Mene to ispunjava. Jer, jako volim da radim svoj posao i kako kažu, kada ne radite posao koji volite onda ne radite niti jedan dan u životu”, ističe Tufekčija.

Opstanak i postojanje škole u Idbru je navodi veoma bitan.

“To je važno itekako. Naravno za svako selo je važno postojanje škole. Istina je da Selma ide naredne školske godine u centralnu školu. Nadamo se da ćemo imati još jednog učenika koji će biti upisan u prvi razred tako da će nam najvjerovatnije ostati isti broj učenika i tokom naredne školske godine”, pojašnjava Tufekčija.

Okruženi prirodom i zelenilom učenici Područne škole Idbar svjedoci su da se može bez svakodnevnih društvenih mreža i interneta.

“Nismo uskraćeni na bilo koji način. Mi smo tu da djeci maksimalno na nivou škole u sve moguće aktivnosti uključujemo tako da što se tiče tog internet života, mi smo navikli na ovaj ambijent i odlično nam je. Može se živjeti i bez interneta i društvenih mreža”, poručuje Tufekčija.

Dok se prolazi kroz živopisno selo Idbar jasno se mogu uočiti sve ljepote seoskog života, ali i prazne kuće kojih ima.

Nijaz Kurtović, direktor OŠ Čelebići, navodi da smo svjedoci da već duži niz godina imamo problem opadanja broja učenika u svim osnovnim školama na području cijele Bosne i Hercegovine.

“Nažalost, taj problem nije zaobišao ni šest osnovnih škola Grada Konjica. Ova škola, Čelebići je jedna od tih šest osnovnih škola koja u svom sastavu ima pet odjeljenja, odnosno pet područnih manjih škola u kojim nastavu pohađaju učenici od prvog do četvrtog, odnosno petog razreda. Kada govorimo o navedenoj problematici na upisnom području Osnovne škole Čelebići prisutan je blagi, ali kontinuirani pad broja učenika. Recimo, u odnosu na 2018. godinu kada sam postavljen za direktora sada imamo 36 učenika manje. Po tome se vidi smanjenje broja učenika. Područna škola Idbar je škola sa najmanjim brojem učenika. Tri učenika pohađaju nastavni proces u toj školi u tri razreda. To je jedno kombinovano odjeljenje od tri razreda. Ali, bez obzira što je mali broj učenika mišljenja sam da ti učenici bar u znanju ne zaostaju ništa iza onih učenika koji nastavu pohađaju u čistim odjeljenjima”, kaže Kurtović.

– Neupitan opstanak područnih škola –

Uzroci smanjenja broja učenika su, navodi, mnogobrojni. Najznačajniji od njih su iseljavanje radnosposobnog stanovništva iz manjih sredina, odnosno odlazak mladih bračnih parova prije svega u centre, Konjic, Sarajevo ili Mostar, a neki od njih nažalost i van granica Bosne i Hercegovine.

“Loš socioekonomski status stanovnika u manjim sredinama, seoskim sredinama su samo neki od faktora koji utiču na smanjenje broja učenika. Nažalost smanjenjem broja učenika dovodimo do gašenja škole u toj sredini. A, gašenjem škole dovodi se do odumiranja, izumiranja i gašenja tog mjesta. Bez obzira na mali broj učenika mi kao škola nastojimo obezbijediti što bolje uslove za rad tih učenika, naravno uz pomoć nadležnog Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta HNK-a i uz pomoć Grada Konjica kao osnivača škole. Nadležno ministarstvo i Grad Konjic kao osnivač škole provode određene mjere poticaja roditeljstvu koje se ogledaju u nabavci besplatnih udžbenika za sve učenike od prvog do devetog razreda, organizaciji prevoza za učenike koji su od mjesta stanovanja do škole udaljeni četiri i više kilometara, kao i kroz razne vrste finansijske pomoći u realizaciji određenih projekata na nivou škole”, naglašava Kurtović.

Ono oko čega se trude, navodi, jeste uključiti sve te učenike iz manjih sredina prije svega u obilježavanje značajnih datuma na nivou škole, promovisati njihove radove i njihove aktivnosti, a sve s ciljem da na svestran način utječu na motivaciju za učenje i pripadnost većoj grupi.

“Jako je bitan opstanak škole. Dolazim iz jednog mjesta, Bjelimići. Imao sam priliku gdje sam ja završio osnovnu školu da se ta škola prije par godina ugasila. Gašenjem škole odlaze i stanovnici koji nisu imali namjeru otići iz tog mjesta. Stoga je jako bitno da postoji škola. Nažalost, ako nema djece ne može raditi škola”, navodi Kurtović.

Upravo iz tog razloga u okviru OŠ Čelebići se trude da potaknu maksimalan razvoj područnih škola.

“Područna škola Idbar je 2018. godine imala pet učenika, ove godine ima tri učenika u nastavnom procesu. Smatram i mišljenja sam da će u naredne tri-četiri godine raditi ta škola, jer imamo informacije da ima nekoliko učenika koji se planiraju upisati u tu školu, ukoliko u međuvremenu, naravno, ne odu porodice sa tih terena. U ostalim školama nam je nešto bolja situacija. U Područnoj školi Ribići koja ima 21 učenika od prvog do četvrtog razreda imamo kontinuiran upis učenika i mislim da neće biti problema za rad te škole. Grad Konjic kao osnivač u toku ljetnog raspusta planira potpunu rekonstrukciju te škole. Upravo iz tog razloga što ima dovoljan broj učenika ima perspektive za rad te škole. Perspektive i opstanka te škole u nekom narednom periodu. Mi ne možemo sada reći šta će biti za deset godina. I u ostalim područnim školama Lisičići, Grabovci i Orahovica stanje je solidno”, pojašnjava Kurtović.

Pored projekta rekonstrukcije škole u Ribićima koja je u jako lošem stanju, jer je objekat izgrađen 50-ih godina i malo se na njemu radilo, Kurtović, kaže kako sprovode i niz aktivnosti u drugim školama.

“Taj nam je projekat u Ribićima najbitniji. I svu energiju smo usmjerili na realizaciju tog projekta. Ali, pored tog projekta sve područne škole, sva područna odjeljenja opremamo sa informatičkom opremom, računarima i projektorima kako bi osavremenili nastavni proces i kako se ta djeca ne bi razlikovala od ove djece kada su u pitanju uslovi rada”, zaključuje Kurtović.

akos.ba