Lejla Hodžić za Akos.ba: Bosna je moja ljubav i smiraj
Lejla Hodžić je mlada djevojka koja živi u Austriji. Njezini roditelji su protjerani iz Bosne i Hercegovine i prošli su težak period u vrijeme Agresije na našu domovinu. Roditelji su je naučili da voli Bosni i Hercegovinu, da ponosno ističe svoje porijeklo.
Lejla je poznata po interpretiranju ilahija i kasida, snimila je i prvu ilahiju u duetu sa prijateljicom, uspješan je student, redovno dolazi u našu domovinu.
Uskoro objavljuje svoju prvu ilahiju. O životu, ljubavi, dinu, školovanju i ilahijama govori za naš portal Akos.ba
Ljubav prema Bosni i Hercegovini ne kriješ. Ponosno kažeš da si Bosanka. Tvoj babo je rodom iz Prnjavora, majka je iz Podrinja.Da li je njihova ljubav prema domovini, bila razlog da i ti zavoliš Bosnu i Hercegovinu? Šta tebi znači Bosna?
Kada me neko pita: Odakle si kćeri? Često im kažem da je cijela Bosna i Hercegovina moja, od Une do Drine, od Save do mora. Sigurno je njihova (mamina i babina) ljubav prema domovini i rodnom mjestu utjecala na mene. Prvi put sam došla u Bosnu i Hercegovinu kada sam imala samo osam mjeseci.
Roditelji su se, zaista, uvijek trudili ,da meni i mom mlađem bratu Aldinu, pokažu ljepotu naše domovine. Obilazili smo gradove i pričali su nam razne priče i historiju. Bosna za mene znači ljubav i smiraj. Tu sam najveselija i najsretnija. Tu sam svoja na svome.
Poznati ste po lijepom učenju ilahija. Sa svojom prijateljicom si snimila prvu ilahiju “Crni Tulipan”. Otkud ljubav prema ilahijama?
Naslijedila sam ljubav prema muzici od oca. Roditelji su vodili računa o tome da dostignem veliki stepen obrazovanja, tako su vrlo rano spoznali i moj interes i talenat za muziku. Još prije nego što sam krenula u školu, išla sam na časove piana, ritmike i plesa. Imala sam želju da sviram gitaru. Kad sam krenula u osnovnu školu, počela sam i sa sviranjem gitare i završila do svoje 18. godine predmet gitara na muzičkoj školi u Austriji.
Ilahije učim od kako znam za sebe. Mama kaže, da sam bila najmlađa u džematu, a najslobodnija. Nisam znala još da pričam kako treba, a zelja za soliranjem u džamiji je uvijek bila tu. Veliki uzor tada mi je bila Emina Hamidović. Gledala sam je uživo u Salzburgu i divila joj se. Nakon njenog nastupa sam se popela na binu i rekla joj ponosno i ja znam da učim ilahije i otpjevala joj „U dergjahu mog srca“. Njeno „Mašallah, ti ćeš, ako Bog da, biti bolja od mene!“ i danas odzvanja u mojoj glavi.
Dobila sam priliku, hvala dragom Allahu, da snimim kasidu sa drugaricom Saimom. Jako smo zahvalne na projektu „Crni Tulipan“ i velika je čast bila surađivati sa Arminom Muzaferijom. Radujem se novom solo-projektu na kojem sam počela da radim.
Skoro je prošao mubarek mjesec ramazan. Kako je ramazan dočekan i ispraćen u Salzburgu. Koje su aktivnosti bile u Vašem džematu?
Ramazan, inače, dočekujem u krugu najbližih. Uoči ovog mubarek Ramazana sam spremila pekmez halvu po receptu moje Tete. Svi su oduševljeni tom halvom i zaista zamiriše čitav stan. Ramazan je mjesec Kur’ana, ibadeta, smiraja i porodice. U tom ambijentu sam ga i provela. Skromno i u krugu porodice. Najviše volim mukabele i teravije. Zbog posla i škole mi je malo bilo teško stizati na sve aktivnosti, ali uz dobar time-management i uz pomoć ramazanskog dnevnika, uspjela sam sve što sam sebi za taj mjesec zadala.
Posebnost u Austriji jeste multikultura. Pored dva bosanska džemata trudila sam se da posjetim i turski i arapski džemat u Salzburgu i da podijelim sa prijateljicama iz Turske i iz Palestine radosti Ramazana. Zadnja dva iftara sam provela u Tuzli i u Lišnji (selo moje kod Prnjavora). Ispratili smo Ramazan nakon jacije u našoj Ferhat-begovoj džamiji uz vatrometom, tome se radujem uvijek kao dijete.
Bila si gost na Bajramskom koncertu u Prnjavoru. Kakav je osjećaj bio učiti ilahije u Vašem Prnjavoru? Kakve su bile emocije vaših roditelja, pogotovo babe?
Kada sam ugledala plakatu za Bajramsku akademiju ispred džamije i vidjela svoje ime, suze su mi krenule. Velika zahvalnost je obuzela moje srce. Za nekoga je to sitnica, a mene je moje ime na plakati učinilo tako sretnom, ponosnom i zahvalnom. Dakle, bila mi je velika čast nastupati u mom Prnjavoru i nadam se da će u buduće biti još prilika za nastupe u Bosni i Hercegovini. Roditelji su bili jako ponosni na mene. Pogotovo Babo.
Kakva je naša mladost u Austriji. Da li vole Bosnu? Znaju li njenu bolnu prošlost? Drželi do adeta i tradicije?
Većina naše omladine u Austriji vole Bosnu i Hercegovinu. Neki malo manje, neki malo više. Udruženja, kulturno umjetnička društva i džemati se trude da poduče našu omladinu u svemu, pogotovo kada je u pitanju jezik, tradicija, kultura i vjera. Jako je bitno da zadržimo i učimo bosanski jezik. Budemo li počeli da gubimo jezik, gubimo veliki dio identiteta. Gubimo sredstvo za komunikaciju sa narodom u matičnoj državi. Tako se gubi i interes i volja za dolaskom u Bosnu i Hercegovinu.
Po mom mišljenju svi mi koji smo rođeni ili odrasli u inostranstvu moramo se malo više potruditi oko čuvanja identiteta time što ćemo učiniti sve, da savladamo bosanski jezik kako bi ga mogli prenijeti budućim generacijama. Izgubimo li bosanski jezik izgubit ćemo i Bosnu i Hercegovinu.
Poruka za kraj?
Moja poruka za kraj je: Zahvalnost je ključ do sreće. Sto smo zahvalniji, to smo više sretniji. Nije toliko teško reći: “Hvala”