To je bio Muhammed alejhi selam (IV dio)

Poslanikova urednost i vježbanje Pored svih ibadeta koje je činio, duboke skrušenosti i plakanja iz straha pred Uzvišenim, Poslanik, salallahu alejhi we sellem, bio je veoma raspoložen i otvoren prema životu. Takmičio se sa Aišom, radijallahu anha, u trčanju, hrvao se sa Rukanom, prisustvovao je slavlju Abesinaca povodom njihovih blagdana, poklanjao je veliku pažnju svojoj odjeći i urednosti, često bi se kupao, koristio je mirise tako da, kada bi prošao ulicom, ljudi bi na osnovu lijepog mirisa koji je ostajao za njim znali da je on tuda prošao, kada bi se neko rukovao sa njim naredna tri dana osjećao bi na svojoj ruci ostatak mirisa i uvijek bi sa sobom, bez obzira bio na putu ili kod kuće, imao češalj, ogledalo, makazice i surmedan.

U tome se između ostalog ogleda smisao značenja vjerovanja i pokornosti Bogu u islamu od drugih vjera budući da među njima ima onih koji smatraju da se dobročinstvo očituje u činjenici da se tokom cijelog života ne okupaju. Kako se Poslanik šalio? Sa njegovim raspoloženjem i dobrotom duše povezana je i dobronamjerna šala sa prijateljima. Poslaniku, salallahu alejhi we sellem, nije bila mrska šala, nasmiješio bi se bezazlenoj šali i na lijep način šalio bi se sa svojim drugovima. 1. Jednoga dana kod Poslanika je, salallahu alejhi we sellem, došla jedna starica i zatražila od njega da zamoli Uzvišenog Allaha da je uvede u džennet. Šaleći se on joj je odgovorio: “Zar ti ne znaš da u džennet ne ulaze starci?” našto je ona počela plakati. Poslanik je, salallahu alejhi we sellem, rekao: “Kažite joj da se vrati! Zar ona nije pročitala riječi Uzvišenog Allah: “Stvaranjem novim Mi ćemo ih stvoriti, i djevicama ih učiniti, milim muževima njihovim i godina istih”. (El-Wakia, 35-37)

2. Neka ensarijka je došla kod Poslanika, salallahu alejhi we sellem, da mu se požali na muža. On joj reče: “Je li tvoj čovjek onaj što ima bjelinu na rožnjači?” Žena se zabrinula kada je saznala da njen muž ima neku mahanu u oku koju nije primijetila. Međutim, Poslanik joj je, salallahu alejhi we sellem, pojasnio da svaki čovjek ima bjelinu u svome oku.

3. Kod Poslanika, salallahu alejhi we sellem, došao je neki beduin i zatražio da mu da kamilu za puta. On mu je odgovorio: “Daću ti devino mladunče”. – “A šta da činim s njim, Božiji Poslaniče?”, upita čovjek. Poslanik, salallahu alejhi we sellem, reče: “Zar deva rađa nešto drugo osim deve?”

Poslanikova skromnost i velikodušnost Na osnovu ponašanja prema svojim drugovima mogli smo zaključiti da je to, zbilja, bio odnos plemenitog Poslanika, salallahu alejhi we sellem, omiljenog i skromnog vođe i velikog čovjeka koji je svoju veličinu crpio iz osobina i istaknutih karakteristika, a ne iz društvenog položaja, ugleda ili prestiža.

Ono što je vrijedno pažnje u životopisu Božijeg Poslanika,salallahu alejhi we sellem, i što je zadivljujuće je činjenica da je u svim etapama svoje poslaničke misije uvijek bio i ostao skroman čovjek kojeg je odlikovala skrušenost velikih i odabranih poslanika. Bio je i ostao skroman onda kada je bio zlostavljan i progonjen, kada je bio pobjednik, kada bijaše sam i kada je postao vođa koji se slušao i kojem je cjelokupno Arabijsko poluostrvo bilo potčinjeno, kada je bio izložen najvećim mukama i iskušenjima i kada bijaše na vrhuncu slave i uspjeha. Slično tome ne možemo pronaći u historiji velikana. Muhammed, salallahu alejhi we sellem, nije bio samo velikan već je bio Allahov poslanik.

Na dan kada mu je Uzvišeni Allah omogućio da oslobodi Mekku i kada su se ispred njegovih vojnika razbježali Kurejšije koji su ga skoro dvadeset godina tlačili i neprijateljski se odnosili prema njemu, Poslanik je, salallahu alejhi we sellem, ušao u Mekku jašući na devi glave spuštene iz pokornosti i zahvalnosti Uzvišenom Allahu.

Stanovništvo Mekke je došlo pred njega dok im se na licima čitala neizvjesnost. Među njima bijaše neki čovjek koji je drhtao od straha. Poslanik mu je, salallahu alejhi we sellem, rekao: “Smiri se! Ja sam dijete Kurejšijke koja je imala običaj jesti suho meso”.

Poslanik je, salallahu alejhi we sellem, imao običaj saslušati kazivanje svakoga ko bi mu se obratio. Slušao bi kada bi mu se obratio rob, starac, udovica ili siromah. Zastajao bi pored onoga ko bi ga zaustavio, rukovao bi se sa onim koga bi susreo, ne bi ispuštao ruku svoga sagovornika sve dok on prvi to ne bi učinio, koračao bi iza svojih drugova, obilazio bi bolesne, prisustvovao njihovim dženazama, slušao bi njihove probleme i dijelio sa njima radost i tugu.

(nastaviće se…)

(akos.ba/nur-islam.com)