Relevantnim se smatra oko stotinu hiljada hadisa iz Poslanikove prakse. Mnogi od njih imaju više predaja uz dodavanja ili izostavljanja u tekstu ili se razlikuju u izrazu. Predaje su, ponekad, suprotstvaljene i nisu sve jednake kada je u pitanju pouzdanost predaje. Neke predaje su vjerodostojne, neke su slabe, a neke izmišljene. Često se toliko razlikuje vrednovanje jednog teksta i jedne predaje da to izaziva nedoumicu i zapitanost o tome koliko je objektivan metod vrednovanja hadisa, koliko je precizna primjena tog metoda i koliko ima potrebe za ponovnim razmatranjem tog teksta i korištenjem znanstvenih savremenih mogućnosti i sredstava.
Ipak, postoje stotine hiljada navodnih hadisa koji su odbačeni i ne prenose se. Imam Ahmed je pred sobom imao blizu pet stotina hiljada hadisa od kojih pedeset hiljada prihvata da su hadisi pa ih prenosi – ali se mnogi ubrajaju u slabe hadise. Ovo je važno i bolno pitanje – pokazuje koliko je velik broj lažnih predaja koje se ne uzimaju u obzir.
Poznavanje ove činjenice pokazuje, pored toga što baca svjetlo na trud koji su uložili učenjaci hadisa u njegovom sabiranju, duhovnu i mentalnu psihologiju i žestinu sukoba i struja već uvučenih u biće ummeta, koji su u vjerskom izrazu i svetosti vjerskog teksta našli djelotvoran način otpora i dolaženja do cilja. To je omogućilo iskrivljivanja, unošenje israilijjata, praznovjerja i ostaloga što je bilo potrebno kako bi se postigli ideološki i politički ciljevi i namjere – da bi na kraju imali ogromnu količinu navodnog sunneta i navodnih hadisa. Važno je također uočiti da većina tekstova koji se prenose, izuzev nekoliko desetina hadisa i prakse koje su – zbog njihove prirode – slijedile mase ummeta, ne dostiže stepen neupitno pouzdane predaje za koju se bez ikakve sumnje može reći da je vjerodostojna (mutevatir). Nije lahko razumjeti zašto mnogo prenesenog prenosi jedan prenosilac kada se za određenu temu, njen značaj i širinu značenja pretpostavlja da ju je znalo više osoba. Čak se neke predaje po svojoj oprečnosti – čak i kad predaju prenosi jedan prenosilac – razlikuju u izrazu i formi – što je u mnogim slučajevima racionalno neprihvatljivo. Sustezanje glavnih ličnosti i vođa iz doba poslanstva da prenose hadis te nastojanje da ga mnogo ne šire bilo je zato što su bili svjesni opasnosti njegovog pogrešnog razumijevanja, jer nove generacije nisu znale okolnosti vremena i mjesta koje su pratile hadis, a bez kojih je teško shvatiti namjeru i značenje hadisa. To je posebno važno kada se zna da su uz riječi hadisa rijetko davana pojašnjenja o vremenu, prostoru i okolnostima u kojima je hadis izrečen te o cilju njegovog izricanja.
Ono što se uvuklo u mnoge predaje samo jednog prenosioca a mnoštvo je takvih predaja u kasnijem periodu, bilo da su valjane ili slabe – uz toliko drugih trabunjanja – i uz ideološke i političke ciljeve, bila je misao nemoći i izloacije koja je imala za cilj da prikrije nemoć misli snagom svetosti teksta. Ta pojava se progresivno pogoršavala sa slabljenjem promatranjem, iskustva i prakticiranja. Što je bila veća intelektualna nemoć i nesposobnost za iznalaženje rješenja (idžtihad) kako bi se pratile promjene, sve više je rasla potražnja za tekstom na račun misli i ciljanog promatranja. To je otvaralo prostor doslovnom slijeđenju, pa su neki davali prednost slabom tekstu nad razmišljanjem. Razmimoilaženje u pogledu zapisivanja hadisa – bilo da se radi o odvraćanju od pisanja ili dopuštanju da se hadis zapisuje – upućuje na razlike u viđenjima da li je uopće ispravno mnoštvo prenošenja bez razumijevanja, zato što nisu poznate okolnosti mjesta i vremena kazivanja. Da li hadisi potpadaju pod kategoriju dostavljanja objave: I pokorite se Allahu, i pokorite se Poslaniku i oprezni budite; a ako se ipak okrenete – znajte da je Naš Poslanik dužan samo da jasno prenese. (El- Ma’ide, 92), ili potpadaju pod usmjeravanja vezana za ulogu Poslanika, s.a.v.s., u pitanjima vladanja, vođenja države i brige o podanicima, te poučavanja i prosvjećivanja – kada su u pitanju ljudi i društvo gdje i on sam prosuđuje zavisno o prilikama a u svjetlu upute objavljenog vjerozakona. … Pokoravajte se Allahu, i pokoravajte se Poslaniku, i pokoravajte se onima koji vas vode… (En-Nisa’, 59). Mogu se, također, odnositi i na nešto određeno što Kur’an časni nije pojasnio pa je to uradio Poslanik po principu praktičnog sunneta. Kur’an govori o namazu i zekatu: Namaz obavljajte, zekat dajite i Poslaniku se pokoravajte u nadi da će vam se ukazali milost. (En-Nur, 56). Namaz i zekat su dva temelja vjere, ali Kur’na ne govori detaljno kako ih obavljati – za razliku od posta i hadža čiji način obavljanja Kur’an objašnjava svojim tekstom. Stoga je Poslanikov sunnet, posebno onaj praktični dio, osnovni izvor iz koga se doznaje kako praktično obavljati namaz i davati zekat. Kada se radi o rječima i djelovanju Allahova Poslanika, s.a.v.s., vezanim za svakodnevni život, Kur’an kaže: Reci: “Ja sam samo čovjek…” (El-Kehf 110) i (Fussilet, 6).39
Mora se obratiti pažnja i na stav pravovjernih halifa, velikih ashaba i onih iz prvog reda kada se pogleda odnos prema pojedincu koji se odvaži sam prenositi riječi Poslanika, s.a.v.s., i njegova uputstva vezana za odnos prema događanjima u određenim okolnostima. Poznato je i njihovo nastojanje da ostanu u Medini da bi mogli samo razgovarati s onima koji su živjeli u doba poslanstva i doživjeli okolnosti predaja. Nužno je također i razumijevanje cjeline onoga što je sam Poslanik, s.a.v.s., rekao a tiče se zabrane zapisivanja njegovih riječi ili dopuštenja zapisivanja, te na šta je ukazivala ta zabrana ili dopuštenje u svjetlu svega što je usljed toga zadesilo ummet i izazova pred kojima se ummet našao. Mnogi su zloupotrebljavali tekstove hadisa, koristili ih nasumice te za njih vezivali mnoge izmišljotine, priče, interese i hirove. Hadis je korišten i kao sredstvo za ušutkivanje savjesti ummeta, zauzdavanje njegova razuma, teroriziranje njegove duše, također i kao sredstvo rata, sukoba te kao pomoć i sredstvo u rukama neprijatelja.
Dilemama vezanim za lanac prenošenja hadisa može se dodati i loš pristup u ispitivanju vjerodostojnosti i tumačenju samog teksta hadisa. Djelotvorna kritika izvire iz kritičkog poznavanja prirode teme i iskustva koje kritičar ima – vezano za ono o čemu hadis govori, a što ne poznaju mnogi proučavaoci predaje te što se njihova proučavanja, obično, svode na bukvalne i formalne strane te na pitanje pamćenja hadisa. Uzrečica koja kaže da je govor poznat po govorniku kod mnogih je gotovo zamijenjna uzrečicom govornik se pozna po onome što kaže. Tako zbog neznanja i nekritičnosti nalazimo da se od jednog prenosioca prenose dva suprotstavljena teksta – što u mnogim slučajevima nije u suglasju sa duhom Šerijata, principima razuma ili zdravog naučnog rasuđivanja. Nedovoljno promišljanje o hadisu i nekritičnost doveli su dotle da se zanemari sravnavanje vjerodostojnosti teksta hadisa s Kur’anom čija je riječ sveobuhvatna, sveta, mudra, presuđujuća i čije je svjedočenje vjerodostojno. U Knjizi ništa nismo izostavili (el-En‘am, 38). Ovo je Knjiga čiji su ajeti čvrsto postavljeni a zatim su od strane Mudroga i Sveznajućeg podrobno izloženi. (Hud, 1) I Mi smo im donijeli Knjigu koju smo utemeljili na znanju, kao uputu i milost za pravovjerne ljude. (El-A‘raf, 52). Tako je u vremenima kada je došlo do do smanjivanja utjecaja Kur’ana a za njegove ajete je govoreno da sadrže općenitu uputu te da služe kao izvor razumijevanja i upute za sve sitaucije i za sva vremena. Desilo se da su mjesto Kur’ana zauzeli hadisi koje je prenosio jedan prenosilac i koji su imali vremensku i prostornu dimenziju a od kojih su neki bili ispravni, a neki slabi. Za time se posezalo da bi se razum riješio napora promišljanja, promatranja, nastojanja i rješavanja novonastalih situacija i izazova koji su se pred njega postavljali. Ovo postaje jasno kada uporedimo koliko je malo tekstova hadisa koje su koristili imami mudžtehidi, a prije svih Ebu Hanife en-Nu‘man, u poređenju s velikim brojem hadisa koje su bez znanja, upućenosti i preispitivanja koristile mase grlatih, a sitnih tragalaca za znanjem.
Mnogi od ovih tekstova ticali su se pitanja koja je teško precizirati, provjeriti i tako saznati istinu o ljudima koje oni što su zapisivali hadise nisu poznavali niti su bili njihovi savremenici, nego su o njima samo čuli u vremenima koja su bila puna različitih interesa, puna raznih sekti, ratova i smutnji.
Fusnote: 39 Muslim sa sendom od Rafia ibn Hadidža prenosi: – Kada je Poslanik, s.a.v.s., došao u Medinu, tamošnji mještani su oprašivali palme pa ih je on upitao: “Šta radite?” “To radimo otprije”, rekoše. “Kada to i ne biste radili, bilo bi uredu”, reče. Oni su to ostavili i palme nisu rodile ili su slabo rodile i to su spomenuli Poslaniku, s.a.v.s., a on je rekao: “Ja sam samo čovjek. Kada vam nešto iz vjere naredim, toga se držite, a ako vam naredim nešto što ja mislim, ja sam samo čovjek.” (El-Fedail, knjiga četvrta, strana 1835, hadis broj 140) Iz knjige: Abdulhamid Ahmed Ebu Sulejman “KRIZA ISLAMSKE CIVILIZACIJE – korijeni u kulturi i odgoju” S arapskog preveo Ahmed Halilović Izdavači: · El-Kalem – izdavački centar rijaseta islamske zajednice u BiH elkalem.com · CNS – Centar za napredne studije cns.ba akos.ba
