Napuštanje Bošnjaštva- lutanje muslimana

Činjenica da su bosanski muslimani godinama odbijali da se nacionalno opredijele, kao Srbi ili Hrvati, ne predstavlja veliki problem jer su se nacionalna diferenciranja bazirala isključivo na religiji, ali da je bošnjaštvo skoro dva stoljeća bilo latentno, i dijelom se ignorisalo, predstavlja činjenicu čije razloge je neophodno istraživati.

Nosioci bošnjačke ideologije u period nacionalnog buđenja na prostoru Balkana, su bili begovi, pa je i njihovo bošnjaštvo imalo izrazito feudalno obilježje. Ovakvo bošnjaštvo bez demokratskog sadržaja, nije imalo potrebnu atraktivnu snagu. Štaviše, obespravljena kršćanska raja je vodeću borbu sa feudalcima znala tražiti i kod predstavnika centralne vlasti, protiv kojih su inače vodili borbu bosanski muslimani još znatno prije nego što su to učinili srpski, a u manjem broju i hrvatski ustanici potkraj turske vlasti. (Hadžijahić: 1974) To je jedan od razlog zbog kojeg se bošnjaštvo nije afirmisalo kao nacionalni pokret širokih razmijera, kao što je to bio slučaj u Srbiji i Hrvatskoj.

Prvi musliman koji je izdavao brošure i knjige štampane ćirilicom i latinicom bio je Mehmed- beg Kapetanović iz Vitine. U svojim djelima  “Šta misle muhamedanci u Bosni i Hercegovini?”  (1886) i “Budućnost muhamedanaca u Bosni i Hercegovini” (1893), Kapetanović stoji na stanovištu da su Bošnjaci ogranak “viteškog jugoslovenskog naroda”, jednako kao i Srbi i Hrvati:

“Bošnjak, koje god vjere bio, on je opet osto pri svojoj narodnosti; vazda i uvijek svaki bosanski muhamedanac veliki je musloman, možebit veći neg oni što živu u Arabiji, ali se nikad nije svoje narodnosti odrekao, već je vazda dobro čuvao kano svetu stvar.” (Kapetanović: 1998)

Muslimansko bošnjaštvo nije imalo širu demokratsku platformu. Nosioci ovog bošnjaštva, kao i za vrijeme osmanskog perioda, tako i u period vladavine Austro- Ugarske su uglavnom bili feudalci, od kojih je i sam Mehmed- beg Kapetanović kao najizrazitiji ideolog, koji je insistirao na tituli “beg od Vitine”, također je “uzdignut” u red austrijskih vitezova kao nosioc reda željezne krune. Bošnjaštvo “bega od Vitine”, nije doista moglo biti atraktivno ne samo za pravoslavce i katolike u Bosni, već i za široke muslimanske mase. Pogotovo je ono izgubilo na svojoj širini kada mu se za vrijeme Austro- Ugarske davao uski muslimanski okvir.

Posebnost muslimana u Bosni i Hercegovini se manifestirala u periodu nacionalizacije pravoslavaca i katolika u Bosni i Hercegovini. Nacionalizacija je rezultirala lutanjem Bošnjaka, i višegodišnjom religijskom identifikacijo. Lutanje je bilo uslovljeno nepriznavanjem nacionalne posebnosti Bošnjaka od strane Srba i Hrvata, smatrajući to historijski neutemeljeno i antinacionalno.

U Bosni je pored Srba i Hrvata bila službeno priznavana treća moderna grupa, ravna njima, ali pod vjerskim imenom musliman. Bosansko ime izbjegavao je ne samo režim, nego i sam muslimanski svet, premda se u inostranstvu svi oni ponose bosanskim imenom. (Smodlak: 1945)

Službeno ne priznaje bošnjačke narodnost, od strane Srba i Hrvata, bilo je iz razloga, što bi se, bar u prvo vrijeme, samo muslimani izjasnili  Bošnjacima, pa bi prema tome na prvi pogled izgledalo kao da je Bosna muslimanska. (Ostojić: 1966)

Muslimansko bošnjaštvo, koje je plod revoltiranosti nacionalizacije pravoslavaca, katolika i pokušaja da se to isto učini sa muslimanima, pokušao je objasniti Ild Bogdanov, pseudonim Josip Ljubić:

 “Kad se Hrvati i Srbi smatraju dva naroda, a jezik im je isti, zašto ne bi i mi, koji govorimo kao i oni, bili treći narod? Kad Srbi i Hrvati kažu, da ne mogu da budu isti narod, jer su im dva imena, zašto ne bi i mi, kada nam je ime drugačije nego li njihovo, bili treći narod? Kad Srbi i Hrvati kažu, da ne mogu da budu isti narod, jer nisu nad njima u prošlosti isti kraljevi vladali, zašto ne bi i mi, kad smo vlastite kraljeve imali, bili treći narod? Kad Srbi i Hrvati kažu da ne mogu da budu isti narod, jer su jedni pravoslavni, a drugi katolici, zašto ne bi i mi, kad smo muhamedovci, bili treći narod? Ovo je  geneza bošnjaštva, kaže Ljubić pa dodaje: “Mnijem da se Srbi i Hrvati nemaju zašto da smiju. Koi ma zašto da se smije, to su Nijemci i Mađari” (Ljubić: 1895)

Problem nacionalne samoidentifikacije muslimana u Bosni i Hercegovini najbolje se oslikava na primjerimu pojma turčin, koji je vrlo često sinonim za bosanskog muslimana. Konfrotacije sa pripadnicima islamske vjeroispovjesti, a to su u to vrijeme obično bile Osmanlije (Turkuši), i druge etničke skupine koje su njima bliske, muslimani Bosne  su svoj identitet iskazivali kroz bošnjaštvo. Međutim,  bošnjaštvo nije bilo dovoljno identificiranje u internim diferenciranjima. Tako su se Bošnjaci međusobno dijelili na turke, pod kojima se podrazumijevali muslimani iz Bosne, na hrišćane koji su bili pripadnici pravoslavne vjere i kršćani koji su se još nazivali šokcima ili latinima, a koji podrazumijevaju katoličko stanovništvo.

Enver Redžić, koji se u mnogim radovima bavio nacionalnim pitanjem muslimana u Bosni i Hercegovini smatra, da je značajan dio bosanskog naroda stopljen sa Islamom, koji je sačuvao i produžio svoj istorijski kontinuitet. Oni su se odredijelili prema Turcima, to ime oni su zadržali kroz sve periode historijskog razvitka. (Redžić: 1970)

Postoji još mnogo dokaza da se u vrijeme vladavine Osmanlija i poslije, Islam poistovjećivao sa etničkom pripadnošću. Svi oni, bez obzira na etničko porijeklo, nazivali su se Turcima. Stoga je ispravna Vukova definicija tog vremena, gdje pojam turčin glasi: “ U carstvu Turskome ko god vjeruje sveca Muhameda, on se zove i jeste turčin, a ko nije turčin on je raja. “ Turčin u etničkom smislu bio je “Turkuša” ili “Osmanlija”.

O ovoj zabludi govori i pjesma koja se odnosi na boj pod Ipekom (Peć) 1832. godine, između bosanske vojske Husejn- kapetana Gradaščevića i Osmanlija, gdje se bosanska vojska označava kao turskom- pravovjernom, a turska tj. sultanova vojska se naziva kaurskom- nevjerničkom:

Koliko je polje pod Ipekom Svega ga je vojska pritisnula Pola turska, a pola kaurska. Sve popeti bijeli čadorovi Samo jedan od crvena svijele Što  je čador od crvene svile To je čador Huse hapetana….

Historijska istina o bošnjačkom identitetu pripadnika islamske vjeroispovjesti sastoji se u činjenici da nisu razvili svoj specifični nacionalni identitet onakvog tipa kakav je nastao u novovjekovnoj evropskoj historiji, pogotovo kakav je na Balkanu nastao tokom XIX i početkom XX stoljeća. (Filipović: 2007) Oni su pokušavali balansirati između religijskog i državnog tražili svoju specifičnost. Danas, oni moraju biti odlučni u svojoj identifikaciji sa bošnjačkim identitetom.

IZVORI:

• Ljubić Josip, Spor između Srba i Hrvata, Zadar, 1895.
• Muhamed beg Kapetanović, Šta muhamedanci misle u Bosni i Hercegovini, Narodna i univerzitna knjižnica u BiH, Sarajevo, 1998.
• Smodlak Josip, članak Srpstvo i hrvatstvo u federalnoj Jugoslaviji, Politika, 9. januar1945.
• Enver  Redžić, O posebnosti bosanskih muslimana, Pregled, Sarajevo, 1970.
• Dr. Filipović Muhamed, Ko smo mi Bošnjaci, Prosperitet, Sarajevo, 2007.
• Dr. Hadžijahić Muhamed, Od tradicije do identiteta- geneza nacionalnih pitanja bosanskih muslimana, Putokaz, Zagreb, 1974.
• Ostojić Pavle, članak O Bosni i Bošnjacima, SAD, 1966.