Zašto se tuđi dodir percipira škakljivijim, intenzivnijim ili ugodnijim od vlastitog?
Okolinski podražaji čine sve ono što se potencijalno može percipirati
Od ukupnog broja tih podražaja izdvajaju se, procesiraju i analiziraju oni koji su iz nekog razloga važni, odnosno koji privlače pažnju.
Podražaji koji su posljedica vlastite motoričke aktivnosti percipiraju se drugačijima od podražaja koji nisu. Jedan od razloga zašto je tako je što u slučaju vlastite motoričke aktivnosti postoji tzv. znanje o namjeri. U slučaju vanjskih podražaja, komponenta znanja o namjeri izostaje. Takvi podražaji mogu biti neočekivani i nepoznati pa se na njih usmjerava više pažnje. Dodir vlastitom rukom može biti identičan (npr. po intenzitetu, mjestu na kojem je izazvan i sl.) onom koji osjetite kad vas dotakne neko drugi. Međutim, kada se radi o vlastitom dodiru, postoji svjesnost o tome da će se pojaviti, kada će se pojaviti, gdje će se pojaviti te kakvog će biti intenziteta ili koliki dio kože će podražiti.
Zamislite primjerice osjet škakljanja. Mnogi ljudi izvijestit će da se sami ne mogu poškakljati, a da ih drugi mogu. Različita percepcija vanjskih podražaja očituje se i u drugim primjerima. Masaža vlastitih stopala neće biti jednako ugodna kao kad vam stopala masira neko drugi. Istraživanja su pokazala da se vlastiti dodir procjenjuje manje škakljivim, intenzivnim i ugodnim nego vanjski.
Blakemore, Wolpert i Frith (1998) proveli su istraživanje kojem je cilj bio provjeriti efekte pokreta koji izazove i ne izazove taktilni podražaj na dlanu ispitanika, u slučaju kada ispitanik sam napravi pokret i kada ga napravi eksperimentator. Neuralna aktivnost mjerena je FMRI (funkcionalnom magnetskom rezonancom) kako bi se utvrdilo koja se područja velikog i malog mozga aktiviraju u različitim uvjetima.
U istraživanju je sudjelovalo 6 ispitanika (4 žene i 2 muškarca), srednje dobi 33 godine. Tokom istraživanja, ispitanici su ležali na krevetu, na leđima. Desna ruka bila im je fiksirana preko prsa kako bi se ograničilo kretanje, a lijeva je bila učvršćena okomito na krevet, 5 cm udaljena od prstiju desne ruke. Uređaj za taktilnu stimulaciju sastojao se od komada meke spužve pričvršćene za plastični štap dug 70 cm. Štap se mogao vertikalno pomicati i rotirati oko središta. Taktilni je podražaj (dodir ispitanikovog dlana spužvom pričvršćenom za štap) u svim uvjetima bio identičan po intenzitetu, amplitudi (1,5cm) i frekvenciji (2Hz). U obje situacije stimuliran je lijevi dlan ispitanika. Svaki je, od ukupno 4 uvjeta, trajao 30 sekundi, a ispitanici su bili obaviješteni što će se dogoditi.
U prvom je uvjetu, ispitanik desnom rukom pomicao štap te taktilno stimulirao svoj lijevi dlan.- U drugom je ispitanik pomicao štap prema lijevom dlanu, no nije ga taktilno stimulirao.
- U trećem je štap pomicao eksperimentator te taktilno stimulirao dlan ispitanika.
- U četvrtom je uvjetu eksperimentator pomicao štap prema dlanu ispitanika, no nije ga taktilno stimulirao.
Rezultati su pokazali da je pokret desne ruke ispitanika aktivirao kontralateralna (koje prelazi s jedne strane tijela na drugu) motorička, premotorička i prefrontalna područja te bilateralna područja malog mozga. Taktilni podražaj na lijevom dlanu ispitanika aktivirao je kontralateralna područja primarnog i bilateralna područja sekundarnog somatosenzornog korteksa. Pokret ispitanikove ruke je, neovisno o tome je li rezultirao taktilnim podražajem na njegovoj ruci ili ne, podjednako aktivirao somatosenzorni korteks. Nadalje, nađena je značajno niža aktivnost bilateralnog područja sekundarnog somatosenzornog korteksa, anteriorne desne regije malog mozga i anteriornog cingularnog područja kada je ispitanik taktilno stimulirao vlastiti dlan, nego kad je isto učinio eksperimentator.
Autori navode da je reducirana aktivnost u somatosenzornom korteksu na podražaj izazvan pomakom štapa vlastitom rukom najvjerojatnije povezana s različitom percepcijom ovakve vrste podražaja, u odnosu na podražaj koji izazove eksperimentator. Nadalje, aktivnost malog mozga bila je smanjena kada je taktilni podražaj izazvao sam ispitanik (no, ne i kada je samo učinio pokret), a povećana kada ga je izazvao eksperimentator.
To znači da mali mozak diskriminira senzorni input na način da uspoređuje predviđene senzorne podražaje od stvarnih. Drugim riječima, mali mozak predviđa posljedice pokreta. Kada je posljedica pokreta u skladu s predviđanjem (kada ispitanik pomiče štap i taktilno stimulira vlastiti dlan), mali mozak šalje živčane impulse somatosenzornom korteksu koji onda smanjuje aktivnost. Zbog toga se vlastiti podražaji percipiraju manje intenzivnima i škakljivima od tuđih. S druge strane, kada eksperimentator taktilno stimulira dlan ispitanika, aktivnost malog mozga i somatosenzornog korteksa se poveća, a podražaj se percipira intenzivnijim i škakljivijim.
Zaključno, rezultati potvrđuju pretpostavku da je mali mozak uključen u predviđanje senzornih posljedica pokreta, budući da šalje signal koji se koristi za obustavljanje somatosenzorne reakcije na vlastiti taktilni podražaj. Kada eksperimentator pomiče štap i stimulira dlan, ispitanik nema informaciju o tome kada će točno osjetiti podražaj. Kada ga pomiče sam, dobiva povratnu informaciju iz proprioreceptora (nalaze se u mišićima, tetivama i zglobovima te prenose informacije o poziciji ekstremiteta) i zna kada može očekivati podražaj. Posljedično, reakcija somatosenzornog korteksa se smanjuje, a podražaj se percipira manje intenzivnim i škakljivim, budući da je očekivan i nema elementa iznenađenja kao u slučaju kada škakljanje izazove neko drugi.
istrazime.com
