Vi ste ovdje
Home > Vijesti > Kolumne i intervjui > Zašto mnogo volimo velike riječi i parole?

Zašto mnogo volimo velike riječi i parole?

A šta onda ne vole, pitate se? Ne vole njihovo tumačenje, analiziranje i adekvatnu primjenu. Od toga lahko zaboli glava. Brzo ćete shvatiti da je musliman u intelektualnom raskoraku, sa rezonom u dubokom ofsajdu kad na konkretne probleme i životne situacije počne odgovarati parolama.

Kada, recimo, pitate zašto već tri dana nema vode, musliman odgovara da ne gibetite brata koji radi u vodovodu, a kad spomenete da drugi radi dvanaest sati za bijednu platu, a mogao bi bolje, onda uvrijeđeno odgovara da Allah daje nafaku kome hoće. Ako konstruktivno kritikujete, onda sijete smutnju, a ako histerično podržavate stav kojeg dotični musliman podržava, onda branite sunnet. Ako zbog lijenosti jednog muslimana štetu trpi sedamdeset drugih, onda bratu prije osude treba tražiti sedamdeset opravdanja, za svakog jadnika po jedno.

Postane vam tada jasno da na moćnom islamskom računaru muslimani još uvijek vrte Windows Millenium, te da su potpuno izgubljeni u labirintu velikih riječi, parola i općih principa. Malo je živog, primjereno protumačenog i stvarnošću prihvatljivog islama. Zahtjevi i potrebe su sve veće, kompatibilnost sve manja, a novih ažuriranja nema jer je sistem dobrano zastario.

 

„U islamu je spas“, „Islam uvijek ima rješenje“, „Slijedimo poslanika“, „Budimo primjer“ „Pozivajmo ljude“ i sijaset drugih ohabanih floskula koje znače sve, a ne znače ništa. Možete ih čuti svugdje, a meni lično su omiljene „Budimo jedinstveni“ i „Vratimo se Kur'anu i sunnetu“… Kako, kuda, čime? Okolo ili poprijeko? Pješice ili na konju? Preko Zavidovića ili preko Kladnja? Većina naše intelektualne elite i institucija misle da su nam za život dovoljne ove maksime koje prosječnom konzumentu u praktičnom smislu ne znače skoro ništa. Postoji i nemali broj onih marsovaca i rušilaca savršene iluzije koji paradoksalno, ukazujući na to da je car odavno go, najčešće od takvih budu žigosani kao oni koji zapravo ne slijede Kur'an i sunnet.

Od takvih koji smatraju da je onome kome se sin počeo drogirati dovoljno gordo reći „Vrati se Kur'anu i sunnetu“, izostavljajući jedno desetak koraka do konkretnog savjeta i pomoći. Takvi direktno maskiraju djelo, a promiču naraciju kao ideal. Oni su vas doveli na most za bungee jumping i dali otrcano uže u ruke, a na vama je da skočite i preživite. Zato je sudar našeg shvatanja islama i turbulentnog vremena u kojem živimo poput spuštanja niz tobogan pun žileta, a duhovna logika nam se svako malo uruši kao kula od karata.

A zašto je tako? Pa, kako već rekoh, tako nas kljukaju i odgajaju. Uče nas da je islam skup aksioma i predaja koji se i ne mora nešto puno suštinski baviti okolnostima i vremenom u kojem živimo. Jer islam je, znate, univerzalan. Teške teme je uvijek bolje ostaviti po strani, a kad nas neko pritjera uz zid, uvijek možemo zagalamiti, naljutiti se ili izdati saopćenje kao ultimativni domet naše posvećenosti sofisticiranoj islamskoj misli i progresivnom aktivizmu. Kao alternativa može poslužiti i uvijek atraktivni narativ o bajatim fikhskim temama i razilaženjima. Konstruktivno tumačenje islama i simbioza s onim što je danas bitno, što bi suštinski ojačalo muslimane i afirmisalo islam je svakako tako passe. Malo ko islam implementira, većina reciklira i pokušava ugurati slona u flašu. Ne primjenjujemo islam na život, već život na islam, a to vam je kao kad okrećete stol da zavrnete sijalicu ili stavite čizme na tlo, a zatim uskačete u njih. Možda pogodite, ali je daleko veća šansa da ćete ukvasiti čarape ili ostati bez zuba. Uvijek nam nedostaje posljednja karika u lancu koja treba datu pojavu ili okolnost analizirati, na islamski način tretirati i ponuditi optimalno rješenje. Uglavnom je tu velika praznina između spomenutih grandioznih parola i stvarnog života, a koju svako popunjava kako zna i umije. Sami iznalazimo modalitete i šamaramo se vjerskim tekstovima i aksiomima i otuda razjedinjenost i netrpeljivost. Islam je često u našim glavama otrgnut od realnosti, puka hrpa knjižurina i tekstova o namazu, ramazanu, čupanju obrva i jedenju devinog mesa. Mi ne znamo šta ćemo sa svojim islamom, držimo ga u ruci poput kabla iščupanog iz vozila, a ne znamo gdje ga treba vratiti da bi vozilo ponovo proradilo.

U islamu ne vidimo rješenja, već teorije i priče na koje projiciramo svoju realnost. I dok na privatnom planu to sve nekako i ide, na društvenom je opće rasulo i katastrofa. Zato nam se drugi smiju jer nasumice tumaramo kroz moderna vremena, sudarajući se sami sa sobom.

Zato ću i ja kao prosječni član ove zajednice završiti tekst parolom. Nemojmo živjeti po parolama i na njih reducirati vjeru. Tražimo islam u konkretnim, bitnim i korisnim stvarima, u svemu onome što će suštinski jačati muslimansku zajednicu, a ne samo u džamijama i knjigama. Tražimo islam u svojim djelima i životima. Neki kažu da ga možete pronaći čak i na internetu, ako se dovoljno potrudite.

 

Nermin Spahić (nasevijesti.com)

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top