Vi ste ovdje
Home > Vijesti > Kolumne i intervjui > Zarobljenici arhitek(dej)tonskih konstrukcija: Gog i (de)Magog

Zarobljenici arhitek(dej)tonskih konstrukcija: Gog i (de)Magog

U savremenim internacionalnim odnosima postoje svi resursi i znanja potrebni da se različite kulture i narodi razumiju, baš kao i sistematski osiromašeni narod i institucije osiromašiteljice u domaćem aktuelnom trenutku gdje je na sceni klasno nerazumijevanje tj. nerazumijevanje sitih i gladnih. Osnovno je pitanje interesa i motiva pojedinih strana, te uvažavanje drukčijeg stajališta
 

Piše: Edin Tule

 

Zulkarnejn, kur’anski Dvorog, vlasnik dva široka iskustva iz dva stoljeća, vlasnik bogatstva dva rješenja/koncepta (umjesto konflikta, dva koncepta) za sve situacije, utjelovljuje arhetip prvog svjetskog arbitra u međuljudskim i/ili međunarodnim odnosima te da takav predstavlja početnu tačku za promišljanje koncepta ispravne arbitraže za svako vrijeme i na raznim nivoima. U situacijama velike društvene zgusnutosti uzrokovane demografskom eksplozijom, teritorijalnom ugroženošću ili ekonomskom obespravljenošću, društva su se od pamtivijeka oslanjala na arbitre u formi pojedinaca ili institucija (Ahtisari, Inzko, MMF, plenumi…). Potreba za izgradnjom zaštitnih zidova od onoga što mislimo da nas ugrožava ili oko onoga što želimo ograničiti gotovo da nije evoluirala od pećinskog vremena pa do današnje ere računara.

“Dok – kad stiže među dva brda, nađe pored njih narod, jedva razumiju govor.” (El-Kehf, 93)

Prethodni kur’anski ajet – ističući nerazumijevanje govora – može upućivati na nizak civilizacijski nivo određenog naroda kojeg zatiče Zulkarnejn u kotlini između dva brda. Međutim, i samo crtanje lokacije obitavanja ukazuje na formu (geografske) ograničenosti – specifičan mentalitet oblikovan brdovitim reljefom. U ajetu se ne precizira vrsta govora koju taj narod ne razumije. Ne znamo imaju li uopće razvijen jezik kao sistem komunikacije, ili samo ne razumiju govor gostiju, Zulkarnejna i pripadnika njegove vojske dok imaju vlastiti jezik koji kultiviraju. Klasični komentatori Kur’ana postavljali su slična pitanja i važno je u promišljanjima o ovom ajetu ne suziti nijednu od mogućnosti.

Nerazumijevanje (govora) u dijelu ajeta “jedva razumiju govor” (لَّا يَكَادُونَ يَفْقَهُونَ قَوْلًا) može biti uvjetovano slabošću logike i nerazvijenošću misaonih procesa koji se mogu žilavo granati u vokabularu i kod izuzetno pričljivih naroda, ali čvrsto zatočenih u različitim geografskim, političkim, ekonomskim ili logičkim rupama. U kontekstu modernog doba ovaj ajet je jasna aluzija na rizičnu zonu skupa internacionalnih konflikata koji se umnožavaju usljed jezičkih, religijskih, kulturoloških, logičkih i drugih barijera koje nužno vape za institucionalnim arbitražama raznih vrsta.

Zašto težimo konfliktu?

U savremenim internacionalnim odnosima postoje svi resursi i znanja potrebni da se različite kulture i narodi razumiju, baš kao što u domaćem aktuelnom trenutku postoje sistematski osiromašeni narodi i institucije osiromašiteljice gdje je na sceni klasno nerazumijevanje, tj. nerazumijevanje sitih i gladnih. Osnovno pitanje jeste pitanje interesa i motiva pojedinih strana, te uvažavanje drukčijeg stajališta. Kad tome dodamo ego pregovarača, dobijemo konflikt. Problem je u tome što se konflikti rješavaju kratkoročno na način da se serviraju interesi vođa koje su konflikt zakuhale. Poslušajmo dokumentiran vapaj jednog naroda u razvoju upućen arbitru njihovog vremena:

“O Zulkarnejne”, rekoše oni, “Jedžudž i Medžudž čine nered po Zemlji, pa hoćeš li da između nas i njih zid podigneš, mi ćemo te nagraditi?!” (El-Kehf, 94)

Osim pragmatičnog poslovnog duha nuždom istjeranog iz boce otvorenog uma kojim zrači prethodni ajet, u oči upada i nearapsko porijeklo imena ova dva problematična plemena koja su svojevrstan putokaz istraživačima Kur’ana u procesu dovoljno široke kontekstualizacije iščitanih poruka. Klasični komentatori kad govore o Jedžudžu i Medžudžu ističu njihovu apsolutnu beskrupuloznost koja ne poznaje pojam svetog te na putu ostvarenja ličnih interesa ne prezaju ni od kanibalizma, a tu upravo leže znakovi (tj. beskrupuloznost, gaženje svetog, kanibalizam itd.) po kojima prepoznajemo savremene rušitelje reda i morala.

Ključno pitanje je kako tretirati beskrupuloznost povampirene političke elite koja je usljed nezasite pohlepe izgrizla dušu i imetak vlastitog naroda te ga dovela do posljednjeg stadija zombifikacije? U kur’anskom primjeru, usprkos jezičkoj barijeri, ovaj ugroženi narod uspijeva razumljivo artikulirati svoje potrebe i lobirati za kolektivne interese, jasno ističući spremnost da takvu arbitražu isplati, tj. privatno finansira. Ovo je i stara-nova priča o zemljama u razvoju koje ne djeluju u punom državnom kapacitetu usljed narušenih granica ili vojne nemoći te takve trebaju vid zaštite od beskrupuloznosti susjednih naroda, a u aktuelnom trenutku od vlastitih bahatih elita. Stariji Brat njihovog vremena je, nasreću, bio na strani ugroženih i bez tračka savremene pohlepe za njihovim resursima.

(Među)narodne arbitraže

Reče: “Ono u čemu me je učvrstio Gospodar moj je bolje, zato me pomozite snagom; načinit ću između vas i njih bedem.” (El-Kehf, 95)

Ovaj ajet nudi osnovne postulate pravedne (među)narodne arbitraže za društva oštećena povampirenom vjersko-političkom elitom, a to su:

a) motivi arbitriranja moraju biti vrlo visoki, a to je zadovoljstvo Stvoritelja svjetova i Njegova nagrada, te se uvijek mora naglašavati izvorno porijeklo dobrih rješenja;

b) konstrukcija rješenja mora uključiti graditeljske kapacitete strane koja se štiti u cilju izbjegavanja kreacije sjedilačkog ili rušilačkog mentaliteta;

c) (među)narodni arbitar mora očuvati neprofitno orijentiran imidž u očima naroda i tako na vrijeme odgajati buduće upravljače novih centara moći/institucija, učeći ih da dobročinstvo nema cijenu i da ne smije biti ucijenjeno.

Ovo je jedini način da se u oboljelo društveno-političko tkivo ispresijecano raznim ekonomskim i političkim zidovima plača i tuge ubrizgaju zdrave injekcije suživota i pravednih razvojnih šansi.

“Dajte mi komade gvožđa.” Dok – kad izravna između dva obronka, reče: “Pūšite!”; dok – kad ga učini vatrom, reče: “Dajte mi da na njega izlijem (rastopljen) bakar.” (El-Kehf, 96)

Ovaj ajet, u biti, objašnjava detalje ranije spomenute tačke b), gdje vidimo udruženo specijalizirano znanje arhitekata konstrukcije i aktivizam domicilnog stanovništva (tim eksperata za željezo i tim eksperata za rijetku rudu bakra), koji su polučili željeno rješenje – izolaciju negativaca. Zulkarnejnov imperativ “Pūšite!” (قَالَ انفُخُوا), drugim riječima: usmjerite svoje dahove u zajednički cilj, ističe važnost uključenja različitih timova/profesija u procese rada, pa makar u formi minimalnog napora radi uvećanja bereketa energije. Varijacija te ideje nije strana ni različitim formama negativaca za kockarskim stolovima koji svojim puhanjem u kocke ili dahom osoba za koju smatraju da im donosi sreću nastoje srušiti zidove loše sreće, ali i uključiti partnera stako sitnim ulaganjem, vlasnika/vlasnicu sretnog daha, u raspodjelu kockarskog plijena.

U našem slučaju na kocki je sve, jer su naše odnarođene elite – ovisni kockari nacionalnim resursima – dvije decenije aktivno uključene u proces pretkafirizacije društva putem sistematskog osiromašenja prosječnog građanina koji pri svakodnevnom pogledu na vlastitu potrošačku korpu ne nalazi više od dva razloga da zahvali Bogu. Znati pridobiti makar taj topli dah od najrazličitijih poštenih ideoloških snaga jednog mjesta i vremena u borbi protiv kolektivnih/globalnih pošasti koje urušavaju sve zajedno iziskuje viziju, mnogo sitne pameti, toplu velikodušnost i posjedovanje jasne programske supstance čije se odsustvo neće kriti pod oblakom vještački isprovociranih sukoba između, naprimjer, uskoprofitno orijentirane vjerske i bezidejne sekularne elite jednog društva.

Porušiti zidove šutnje

Naravno, da bi na svoju stranu pridobili topli dah dobronamjerne sekularne elite i dezombificirali razne religijske skupine, prethodno je potrebno porušiti međumuslimanske zidove šutnje, nojevskog poricanja i plača.

Osim svega navedenog, u oči upada da veliki Zulkarnejn nema problem da potpiše svoje djelo u formi koautorstva s relativno nepoznatim narodom, a iz čega naviru brojne smjernice glede uključenja široke lepeze timova raznih specijalizacija u proces izgradnje boljeg društva/svjetskog poretka. Svaka struka, ukoliko ne obogati vlastita istraživanja svježim analitičkim očima ljudi drugih usmjerenja i specijalizacija, biva kažnjena privremenim sljepilom u posmatranju drugima tako očiglednih činjenica – (ne)svjesno gušeći asocijativnu moć, naprimjer, matematike, psihologije, diplomatije ili čak svetih knjiga. U tom kontekstu priča o sjedinjenju dva metala koja se manipulacijom temperature i faktora vremena stapaju u posebnu ojačanu leguru krije smjernice za pravljenje i jačanje neprobojnih ljudskih timova pomoću spoja najrazličitijih ljudskih temperamenata, ideologija i tipova ličnosti.

“Pa nisu mogli da ga pređu, niti su mogli da ga prokopaju.” (El-Kehf, 97)

Prilično sretan završetak jedne pravedne (međunarodne) arbitraže zabilježene u Kur’anu. Međutim, šta uraditi kad su zaboravljene, zapuštene zajednice u razvoju prepuštene na nemilost arbitražnih institucija koje podržavaju tuženu stranu te joj gledaju kroz prste kad svoju veću društveno-političku moć koristi protiv takve zajednice? Rješenje arbitra tog vremena ogledalo se u izgradnji sofisticirane željezne konstrukcije koja je imala za cilj da nepravednoj zajednici ograniči svaki prostor (fizički, ekonomski, politički itd.).

Šta uraditi kad su zarobljenici različitih arhitek(dej)tonskih konstrukcija – koje ne mogu preći niti ih prokopati – dobri momci? Imenovati objektivnog, vještog vanstranačkog arbitra i platiti uspješnu arbitražu.

 

Novo vrijeme

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top