O obrazovanju i odgoju

Vaše kompetentno dijete: Prema novim temeljnim vrijednostima porodice

Piše: JESPER JUUL

UVOD

Poput mnogih pripadnika mog naraštaja i ja sam prije 25 do 30 godina znao da je nešto pogrešno u načinu na koji je generacija mojih roditelja (kao i generacije prije njih) gledala na strukturu obitelji i odgoj djece.

Tijekom sljedećeg desetljeća, dok sam djelomice radio s neprilagođenom djecom i mladeži te sa skupinama samohra­nih majki, a istodobno stjecao naobrazbu obiteljskog terape­uta, shvatio sam da moja stajališta nisu bila ni bolja ni gora od onih kojima su trebali biti alternativom. Moji stavovi i mišljenja imali su isto takve osnovne slabosti: manjkala im je etička sadržina, a počivali su na krajnostima, tj. po njima su, krajnje arogantno, ljudi bili svrstani u one koji su u pravu, jer su se ponašali u skladu s ispravnim stavovima, dok su drugi spadali u one koji su u krivu, jer su se ponašali u skladu s neispravnim stavovima.

Ove su se krajnosti očitovale i u povratnim obavijestima koje sam dobivao od mojih kolega i klijenata. Neki su ono što radim držali dobrim, dok su drugi imali suprotno mišljenje, a ja sam naivno mislio da sam u pravu sve dotle, dok su oni prvi bili u većini. Valjalo je proći neko vrijeme da bih shvatio kako sam se trebao ravnati prema mišljenju one druge sku­pine. Tek kada sam kao otac iskusio svoj osobni manjak kompetencije, počeo sam polako učiti budući da sam se dotad samo obrazovao.

Sve do tog trenutka, držao sam da obilježja odgoja djece trebaju biti razumijevanje, tolerancija i demokracija između roditelja i djece za razliku od moraliziranja, netolerantnosti i zapovijedanja u odgoju, za koje sam znao da su razorni za dječje samopoštovanje i životnost.

Provodeći mnogo vremena sa svojim sinom te svakodnev­no radeći s obiteljima i djecom, počeo sam shvaćati površnost svojih stavova. Mada je položaj djece u obitelji i društvu u mnogome postao humanijim, još uvijek su postojala dva činitelja koja su, s jedne strane, predstavljali izazov mojoj profesionalnoj potrebi da budem nadahnućem ljudima s kojima sam radio, a s druge strane, održavali me u dodiru s osobnijom vrstom bola.

Kao učitelj i supervizor, doživio sam vrlo često poraz roditelja u susretima sa stručnjacima jer su (poslije tih susreta bili nesposobni) za poduzimanje određenih postupaka, te imali jači osjećaj neprimjerenosti nego prije dolaska savjeto- vatelju ili terapeutu. Isto sam tako mogao vidjeti kako su se ti isti stručnjaci osjećali bespomoćnima i nekompetentnima, no kako su se, zbog osjećaja dužnosti, držali tradicionalne psihologije, koju više zanima utvrđivanje krivnje, negoli pro­nalaženje mogućnosti. Kao obiteljski terapeut, iskusio sam kako djeca i mladež još uvijek plaćaju cijenu. Razumijevanje odraslih postalo je suptilnije, načini kažnjavanja humaniji­ma, stavovi o odgoju manje nadmenima, a javni moral blažim. No, onda kao i sada, na djecu se svaljuje odgovornost kakvu je malo roditelja, političara, pedagoga i učitelja ili terapeuta spremno preuzeti na sebe. Ne zbog zlonamjernosti –    već, naprotiv, često kao znak ljubavi i dobre volje – zbog niza logičkih posljedica koje proizlaze iz činjenice da je pogrešno naše temeljno shvaćanje o tome – što su i tko su djeca.

Švedska psihologinja, Margaretha Berg Broden, lijepo je i nenametljivo izrazila ovu misao jednom rečenicom koja je poslužila nadahnućem za naslov ove knjige: "Možda smo mi u krivu, možda su djeca kompetentna". (M.B.B. "Mor og barn i Ingenmandsland"/"Majka i dijete su ničija zemlja", Copen­hagen,1992.)

Brodenova se ovako izrazila djelomice zahvaljujući znan­stvenom kontekstu njezina rada, a djelomice zbog svog po­sebnog zanimanja za ranu interakciju između dojenčadi i njihovih roditelja. Budući da se bavim praksom, a ne istraži­vanjem, te kako je područje mog iskustva interakcija između djece i odraslih u najširem smislu, ja ću zbir svojih opažanja iznijeti na ponešto drukčiji način.

Koliko ja vidim, učinili smo presudnu pogrešku utoliko što smo pretpostavili da djeca nisu pravi ljudi od rođenja. Djecu smatramo vrstom potencijalnih, anti-socijalnih "polu- bića", koju, u prvom redu, moraju podvrgnuti jakom utjecaju i manipulaciji odraslih i koja, moraju navršiti određenu dob da bi ih se smatralo ravnopravnima i zbiljskim ljudima. Ta temeljna pretpostavka godinama se iskazuje i znanstvenijim i popularnijim okvirima, no, u biti, nema velike razlike. U oba slučaja zaključuje se da odrasli moraju pronaći načine za odgajanje djece kako bi ih naučili ponašati se poput ljudskih bića. Te smo načine nazvali metodama odgoja i, mada smo u različitim vremenskim razdobljima razmatrali čitav spektar (koji se kretao) od "slobodnog odgajanja" do "autoritativnog odgoja", nikada se nismo ozbiljno pozabavili temeljima te teorije.

Jedna od namjera ove knjige jest da razjasni kako je ono što podrazumijevamo pod tradicionalnim pojmom "odgoja" (upbringing) suvišno i izravno štetno, ne samo zato što je nezdravo za djecu, već i stoga, što sprječava ljudski rast i razvoj među odraslima, kao i zato što ima štetan utjecaj na interakciju između djece i odraslih. Tako stvaramo začarani krug koji ometa naše shvaćanje poučavanja na svim razina­ma društvenog obrazovanja te rehabilitacije i socijalne poli­tike prema djeci i obiteljima.

Moja je generacija također imala udjela u stvaranju var­ljive udaljenosti između "mene" i "društva", zapravo iluzije koja je prije 25 godina predstavljala sastavni dio sukoba s autoritetima, no koja je postala još opasnijom ukorak s činjenicom da se politika svela na gospodarstvo. Danas je možda istinitije no ikad da će način na koji se ophodimo s našom djecom odrediti budućnost svijeta. Dostupnost obavi­ještenosti toliko se povećala da više ne možemo računati na produžetak našeg dvoličnog odnosa prema djeci i mladeži. Gledano na duže staze, ne možemo se nastaviti izvlačiti propovijedajući ekologiju, humanizam i nenasilje, a istodob­no se prema djeci i mladeži odnositi nasilno, u doslovnom smislu riječi.

Već nekoliko godina imao sam sreću puno putovati i raditi u različitim kulturama, a to me je uvjerilo u činjenicu da će razvoj odnosa između djece i odraslih do kojeg je došlo u skandinavskim zemljama, glede bitnih elemenata, moći po­služiti kao model za razvoj i u drugim zemljama. Ono što se na prvi pogled često čini beskičmenim, zbunjujućim i neod­lučnim, nosi u sebi klicu nečega što se jedino može opisati kao kvantitativni skok u ljudskom razvoju: po prvi put u moderno doba spremni smo ozbiljno razmotriti neotuđivo pravo pojedinca na osobni razvoj i to s nedogmatskog i neautoritativnog polazišta. Po prvi put imamo razloga vjero­vati da egzistencijalna sloboda svakog pojedinca ne predstav­lja prijetnju za zajednicu, već da ona, naprotiv, može biti od presudne važnosti za trajno zdravu zajednicu.

Odnosi između odraslih i djece čine široki spektar boja i nijansi. Velike su razlike između sjeverne i južne Europe, Sjedinjenih Američkih Država te zemalja bivšeg Istočnog bloka, a razlike su čak još izraženije između različitih po­dručja iste zemlje. Prirodno je da kultura, politička povijest i vjera neke zemlje igraju važnu ulogu u samosvijesti nacije te u tome kako ih doživljavaju stranci. Imigranti u Danskoj kažu da ne žele da im djeca budu poput danske djece, a mi Danci smo ojađeni čestim fizičkim obračunavanjem južnih Europljana sa svojom djecom. Budući da su posebice SAD, a i mnoge europske zemlje već postale ili će ubrzo postati, višeetničkim i višenacionalnim društvima, mislim da je važ­no moći prodrijeti i vidjeti što se krije ispod tih kulturom određenih stilova. Društvena važnost obitelji razlikuje se od kulture do kulture, no njena je egzistencijalna važnost, pre­ma mom iskustvu, svugdje ista. Zadovoljstvo proizašlo iz konstruktivne i zdrave interakcije isto je, mada se može iskazati na različite načine, a to podjednako vrijedi i za patnju prouzročenu destruktivnim odnosima.

U ovoj će se knjizi cijelo vrijeme suprotstavljati "staro" i "novo", ne toliko zbog kritike starog, nego više zbog pronala­ženja konkretnih mogućnosti djelovanja. U svakidašnjem radu s obiteljima i njihovim savjetodavcima, doživljavam, gledano u cjelini, veliku otvorenost glede stavova. Većina roditelja dobro zna kada neprimjereno postupa, no potrebni su im opipljivi prijedlozi i primjeri kako bi promijenili svoje obrasce ponašanja, a to je jedna od stvarnosti ovog razdoblja: nedostaju nam primjeri i modeli uloga. Tradicionalna psiho­logija često dovodi u pitanje ideju o osjećajima: Vole li roditelji svoju djecu? Koliko sin mrzi oca? Koliko je kćer srdita na majku? Ne odbacujući važnost ovakvog klasičnog iskazivanja ljudske patnje, želio bih istaknuti da nikada nisam upoznao roditelje koji ne vole svoju djecu, niti djecu koja nisu privržena svojim roditeljima. No, ono s čime se jesam susreo – djeca su i roditelji koji ne umiju pretvoriti svoje uzajamne osjećaje ljubavi u postupke pune ljubavi.

Po prvi put, spremni smo ispitati mogućnosti uspostavlja­nja pravih odnosa utemeljenih na ravnopravnom dostojan­stvu između muškaraca i žena te između odraslih i djece. Nikada prije u povijesti čovječanstva nije se to zbilo u tako širokim razmjerima, a mi, naša djeca i naši unuci doslovce smo (u prilici) da otkrivamo novi teritorij. Zahtjev za ravno­pravnim dostojanstvom znači otvorenost i uvažavanje razli­ka što za sobom povlači i napuštanje mnogih dojmova o tome što je pravo, a što krivo. Ne možemo više jednostavno zamje­njivati jednu metodu drugom, ili točnije rečeno: ne možemo više samo nastavljati modernizirati naše pogrešne pretpo­stavke.

To također znači da mogućnosti djelovanja, predložene u ovoj knjizi, trebaju biti nadahnućem za individualne ekspe­rimente. One ne predstavljaju primjere koji se mogu slijediti ili puko oponašati – kao jedan sustav koji zamjenjuje drugi. Roditelji nisu samo ljudi različita spola; oni sa sobom donose potpuno različito iskustvo iz obitelji u kojima su odrasli. Ono što nam je svima zajedničko jest to da smo kao djeca naučili načine uspostavljanja odnosa s drugim ljudima, od kojih su se neki pokazali uspješnima, a neki nisu. Kojih je od njih bilo više, nije, zapravo, važno. Najvažnije je da imamo mogućnost –    pri stvaranju novih obitelji – naučiti kako valja postupati glede onoga u čemu nismo uspjeli u prvoj obitelji. Proglasiti djecu kompetentnima, kao što to činimo u ovoj knjizi, znači, između ostalog, da su djeca u mogućnosti pružiti nam po­vratnu informaciju što će nam omogućiti zadobivanje naše vlastite izgubljene kompetentnosti i što će nam pomoći od­baciti naše neplodne i bezosjećajne obrasce ponašanja. To zahtijeva mnogo više od demokratiziranja dijaloga između djece i odraslih. To znači da moramo razvijati vrstu dijaloga koji čak ni mnogi odrasli ne mogu uspostaviti sa sebi ravni­ma. Riječ je o osobnom dijalogu utemeljenu na jednakom dostojanstvu.

Činjenica da svatko od nas, ponaosob, mora pronaći svoj vlastiti način postupanja, način koji je najuspješniji i za nas i za našu djecu, ne znači da je sve jednako dobro, ili da "sve prolazi". U ovoj ćemo knjizi ukazivati na specifična središnja načela koja pojedinačno i zajednički tvore kriterije prema kojima svi možemo prosuđivati naše postupke.

Zahvaljujući površnoj sklonosti našeg doba ka otkrivanju žrtava i pripisivanju odgovornosti postoji rizik da neki odra­sli dožive ovu knjigu svojom kritikom. Nije mi bila namjera nikoga pokuditi niti na ikoga upirati prstom krivnje. Činje­nica da često ukazujem na povijesnu ili sadašnju praksu temelji se na mom iskustvu koje mi je pokazalo da je za većinu ljudi najbolji način razumijevanja samih sebe i njihovih postupaka poslužiti se poviješću kao zrcalom.

Ova načela, kao i mnogi primjeri u ovoj knjizi proistječu iz mog rada na Kemplerovom institutu Skandinavije. Ame­ričkom psihijatru, dr. Walteru Kempleru, kao i ostalom oso­blju Instituta, najiskrenije se zahvaljujem na nadahnuću i trajnom povjerenju tijekom mnogih godina, kada mi je sa­mom nedostajalo pouzdanja. Zahvalnost također dugujem mnogim obiteljima širom svijeta koje su mi otvorile vrata svog osobnog i intimnog života.

Jasno se, i s nelagodom sjećam svojih stavova i predrasuda prilikom mojih prvih susreta s japanskom i muslimanskom obitelji, s etnički mješovitim obiteljima u izbjegličkim logo­rima u Hrvatskoj, s prvom američkom obitelji alkoholičara itd., itd.

Moj odrasli sin, kojem su sada 22 godine, pomogao mi je objediniti moja iskustva na način kako to samo može učiniti netko tko otvoreno i iskreno traga za svojim osobnim životom. To isto odnosi se i na moju suprugu koja me samim svojim postojanjem suočava s nečim za što se svaki put nadam da su posljednji ostaci mog dječjeg egocentrizma.

Nastavlja se.

Preuzeto iz knjige: "VAŠE KOMPETENTNO DIJETE – prema novim temeljnim vrijednostima obitelji"

Broj stranica: 265
Uvez: tvrdi
Godina izdanja: 2008
Izdavač: NAKLADA PELAGO, ZAGREB
Prevela: HANA LIPOVČAK

Akos.bA
 

Povezani članci

Back to top button