Vi ste ovdje
Home > Duhovnost > Islamske teme > Univerzalna Kur'anska civilizacijska vizija: Islamska vizija između ashaba i beduina

Univerzalna Kur'anska civilizacijska vizija: Islamska vizija između ashaba i beduina

Da su muslimani nakon generacije “ashaba” sačuvali “uni­verzalnu kur’ansku viziju”, i da su spoznali objektivni odnos između “Objave” i “Prirode” (Teksta i Prizora kosmosa),[1] mi bismo sačuvali jedinstvo ummeta. Prednjačili bismo u utemelje­nju islamskih društvenih nauka. Ne bi tu bilo pravog prostora za podjele i cijepanje na sekte i zavađene strane. Ne bi bilo mo­gućnosti za saveze “faraona” i saveze “svećenika” sa opsjenama demokratskog liberalnog sekularizma i ne bi bilo mogućnosti za materijalistička i religijska uopćavanja, zabluđivanja masa um- meta, cijepanja njihovih redova i jedinstva, pomućivanja Istine neistinom, prekrivanja ličnih ciljeva koprenom Istine i logike, daleko od bilo kakve koristi za muslimanskog čovjeka i musli­manski ummet, daleko od objektivnih činjenica. Također, ne bi bilo moguće učiniti da lažni osobni izbor, neprovjerene postavke i premise, koje su bez argumenata i neusklađene, budu/postanu naučne i zakonite istine, kao da su te činjenice i postavke istinite i objektivne, pa se onda njima briše Istina, javni interes, cijepa se svijet i množe pogrešni pravci (ve teteferreku es-subul).

Da se islamsko mišljenje pridržavalo univerzalne civiliza­cijske kur’anske vizije, da se pridržavalo koncepcija Kur’ana,[2] da nije zastalo kod onog dijela poslaničkog, hadiskog diskur- sa, upravljenog i namijenjenog – na poseban način – “arabljan- skim/beduinskim plemenima”,[3] tad bi se znalo da je intencija obznane poslaničkog diskursa – kad su posrijedi ti beduini – data na stupnju prilika tih plemena, njihove potrebe i razine u toj civilizacijskoj etapi kroz koju su prolazili (“Govorite ljudima na stupnju njihova razumijevanja! Zar želite da Boga i Njegova Poslanika utjeruju u laž?!”).[4] Neshvaćanje diskursa hadisa kako ga je trebalo shvatiti, dovelo je tu metodu mišljenja do nerazu- mnosti, te do neshvaćanja naročite prirode poslaničkog diskursa s obzirom na vrijeme i mjesto, a što je uskoro dovelo do skliznuća u prihvatanju mnogih pojmova, tradicija, plemenskih naslijeđa, israilijjata, gnostičkih predanja, magije i naklapanja i stuhvinja- nja koja su se ukrijumčarila u islamsku literaturu.[5] U takvim okolnostima i naslijeđu, univerzalna kur’anska vizija je bila pre­krivena maglom tvrdnji; zapravo, to je ono što je oslabilo polet u hodu islamske civilizacije (zehame mesire el-hadara el-islamijje), njen duh, kretanje naprijed, metod njenog mišljenja te principe i njene pojmove u primjeni integralnoga monoteizma (et-tevhid el-džami) moralne svrsishodnosti, znanstvene kauzalnosti i gra­diteljske predanosti. Tokom stoljeća te su magle[6], unakaženja[7] i iskrivljenja[8] prekrila mnoge naputke univerzalne kur’anske civilizacijske vizije, ta je vizija, zapravo, prognana, da bi Kur’an postao knjiga zarad blagoslova i berićeta, za stjecanje honorara što ga uče i pamte. Nestaje slobodnog i kreativnog razmišljanja,[9] dominira pretjerivanje u potrazi za tekstovima historijske primje­ne, jezičkog razumijevanja, time se muslimanski ummet oslanja na fatalizam, statičnost, pasivnost, mitove i sofisterije. U poto­njim stoljećima muslimanskog ummeta iščezava civilizacijski graditeljski polet, urušava se njegov društveni sistem, struktura njegove civilizacije, stropoštava se temelj civilizacijskog znanja i moći, u bivstvu ummeta gasne svjetlo promišljanja,[10] teorijskog pronicanja,[11] kreativnosti[12] i predanosti.

Dominacija vizije “beduina”[13] te naslijeđe, i tradicionalna egoistička, dominantno etničko-plemenska poimanja, koje je ta beduinska vizija sobom donijela, te, k tome, nastupanje vizi­je naroda koji su ušli u islam, te tradicije i shvaćanja iz njihove protekle povijesti, kao i njihove dominantne izrabljivačke civili­zacije koju su sa sobom donijeli, i, nadalje, nepostojanje preciznog razlučivanja između diskursa Kur’ana[14] koji je izvan vremena i mjesta, s jedne, i Poslaničkog diskursa[15] koji je praktičan i uprav­ljen na idolopoklonske beduine i uvjete njihova mjesta i vremena,

Poslaničkog diskursa koji je usredsređen na najbitnije temelje,[16] na izgradnju zajednice i društva (namaza i zekata: “Beduini vele: ‘Vjerujemo mi!’ Ti reci: ‘Ne vjerujete! Nego recite: islam smo pri­mili! – ali vjerovanje još nije ušlo u vaša srca’”),[17] te napokon i činjenica da su beduini izvedeni iz svoga rudimentarnog druš- tveno-civilizacijskog stanja i uvedeni u temeljna načela horizo­nata univerzalnog civilizacijskog kur’anskog društva (bilo ratom ili islamom) – svi ovi pobrojani činioci – a naročito dominacija etničko-plemenskog te potom nacionalističke tlačiteljske politike –      utjecali su na deformiranje islamske kur’anske vizije koju su pronosili ashabi. To je dovelo do dominacije prijetećeg diskursa,[18] i do zastrašivanja upravljenog na protivnika koji se opire i su­protstavlja. Eto stoga, pod utjecajem svega što je prethodilo, te brkanja diskursa među vjernikom i protivnikom, grješnikom i neporočnikom, ispravnim i zabludjelim, koji se suprotstavlja, ina­ti i protivi – sve to je uskoro omogućilo da su mišljenje ummeta i njegova civilizacijska zadaća uzmakli pred izazovima (tehaddijat) i razvojem događaja (tetavvurat)koji su se pojavili.

Zato je važno da se ovdje razdvoji “vizija ashaba” (ru’je el- ashab),univerzalna kur’anska vizija kojom je procvao svijet oko drugova Božijeg Poslanika, od “vizije beduina” (ru’je el-erab) čiji je diskurs, u najmanju ruku, iskazan kroz Poslanički diskurs upućen tim primitivnim plemenima koji je određivao svoju ulo­gu o mjestu vlasti u društvu i iza kojeg je bila dilema: ili rat ili islam, kako bi se temeljna struktura humanog civiliziranog društva začela među primitivnim idolopoklonskim plemenima u najbližoj i najjednostavnijoj društvenoj i civilizacijskoj formi. Odatle naglašavanje i stavljanje akcenta (et-terkiz)na stubovima islama, a posebno na onima koji se tiču zajedničkoga namaza/ molitve i davanja zekata.

Ali velika je razlika između vjerničke kur’anske i civilizacij­ske vizije ashaba i primitivne vizije beduinskih plemena (ru je kaba’il el-e‘rab),čiji je diskurs bio primjeren stupnju njihova ra­zumijevanja/mentaliteta. Veličanstveni Bog kaže: “Beduini vele: ‘Vjerujemo mi!’ Ti reci: ‘Ne vjerujete! Nego recite: islam smo (tek) primili!’”[19] Ebu Bekr es-Siddik, r.a., izrekao je svoju po­znatu maksimu: “Bogami, borit ću se protiv onih koji razdvajaju namaz i zekat!”

Ashabi su oko Poslanika, s.a.v.s., bili učenici na tekstu Ča­snoga Kur’ana[20] i na njegovoj univerzalnoj i sveobuhvatnoj ci­vilizacijskoj viziji. Učili su o početku stvaranja čovjeka, kad ga je Svemogući Bog postavio halifom na Zemlji: “Na Zemlji ću, doista, Ja postaviti namjesnika!”[21] – učili su sve etape (kroz koje je čovjek prošao) dok nije ljudska egzistencija dostigla svrhu svo­ga postojanja kroz korištenje blagodatima i kreativnu izgradnju, te dok nije dostigla savršenstvo u kreativnosti, ljepoti, gospoda­renju, uživanju i izgradnji, da bi Bog dao Zemlju i ono što je na njoj u naslijeđe ljudima! “Ali, kad se Zemlja nagizda gizdom svojom i ukrasi i stanovnici njeni pomisle da su toga gospodari, tad Zemlju Naša naredba noću ili danju pohodi, i to pokosimo Mi kao da jučer tu ništa ne bi!”[22] Dakle, ashabi su bili učenici Kur’ana, učili su svakih deset stavaka Kur’ana, na drugih deset ne bi prelazili dok te prethodne ne bi naučili, sve dok njima ne bi ovladali i po njima postupali. Takav naputak im je dao Naj- odabraniji Poslanik, s.a.v.s., učitelj, uzor i vodič, “sam Kur’an je bio njegova ćud”: “Jer ti si, doista, najljepše ćudi!”[23] “A tebe smo samo kao milost svjetovima poslali.”[24] “Od vas je kod Boga najplemenitiji onaj koji se Njega najviše boji!”[25] “(A Bog je Onaj) Koji stvori i smrt i život da bi tako iskušao vas!”[26]

Nije nikakvo čudo što je Poslanik, s.a.v.s., napravio iznimku sa pisanjem hadisa, i što je naredio da svi oni koji su bilo šta od hadisa zapisali – “to pobrišu”. Eto, zašto u poslaničkom dobu, a niti u dobu prve četverice pravovjernih halifa,[27] hadis nije do­bio udio u pisanju i preciznom bilježenju kakav je dobio Časni Kur’an. To je bilo tako samo iz razloga što je Časni Kur’an izvor univerzalne civilizacijske vizije, koja nije obuhvaćena vremenom[28] niti mjestom.[29] Tvrditi ovako nije oprečno sa Poslanikovom, s.a.v.s., naredbom svome narodu da slušaju i da se pokoravaju njegovim naredbama i uputama u onome u čemu je on “vladar” i predstojnik države, te da niko od sljedbenika ne potcjenjuje pokoravanje njegovim zapovijedima pod izgovorom da te zapo- vijedi nisu spomenute u Kur’anu. Jer i njegove naredbe su jedan vid Objave i Razjašnjenja, iako nisu po važnosti na razini Časno­ga Kur’ana (lejse min muhimmat el-Kur’an el-Kerim).Jer Časni Kur’an je Ustav,[30] Vječna Poslanica,[31] Poziv,[32] Vjerozakon[33] i univerzalna civilizacijska vizija[34] diljem svih vremena i mjesta.

“Ta. Sin. Mim. Ovo su ajeti Knjige razgovijetne!”[35] “A u Knjizi Mi ništa nismo zanemarili…”[36] “Ovo je Knjiga čiji se ajeti mudrim redom nižu i postupno objavljuju, od Mudrog i Obaviještenog.”[37] “Elif. Lam. Ra. Ovo je Knjiga koju tebi objav­ljujemo da svijet izvedeš iz tmina na svjetlost.”[38] “A ovo su svje­dočanstva ljudima, i Uputa, i Milost za ljude uvjerene.”[39] “Bog je Onaj Koji je Knjigu s Istinom i Mjerilom objavio.”[40] Polog Kur’ana jeste nešto različito od poduka i zakona administraci­je jednog društva, od određivanja potreba društva u vremenu i mjestu, u svjetlu vizije, načela i shvaćanja Kur’ana, sa njegovim nadvremenskim i nadmjesnim, i znamenja Objave poslanstva u vremenu i mjestu. “Gospodaru naš! Poslanika im pošalji, izmeđ’ njih, da im kazuje ajete Tvoje, da ih Knjizi i Mudrosti poduči, i da ih očisti! Ti moćan i mudar uistinu si!”[41] Ovo je, također, činjenica koja objašnjava protivljenje pravovjernog halife Omera ibn el-Hattaba i njegovu bojazan da ashabi, koji su se razišli po islamskim pokrajinama, pripovijedaju svijetu hadise/predanja Božijeg Poslanika, s.a.v.s. Naredio im je da se vrate u Medinu, jer stanovnici Medine izmeđ’ ashaba znaju šta znače ovi hadisi, znaju cilj iz njih, znaju okolnosti iz kojih su uslijedili ti hadisi.[42]

Štaviše, ako proniknemo u povijest znalaca (‘ulema’)mu­slimanskog ummeta, zapazit ćemo utjecaj političke, plemenske i etničke dominacije nad ključnim stvarima ummeta,[43] nakon što je poraženo naslijeđe Medinske škole, te nakon što su ashabi udaljeni iz općih poslova ummeta i bili svedeni na pojedinač­ne poslove (pobožnost i osobni status).[44] Uočavamo da su dvije stvari za predvodnika generacije klasika,[45] Imama Ebu Hanifu en-Nu‘mana, osnivača racionalističke škole, prva: časni Kur’an, razmišljanje i rasuđivanje o časnom Kur’anu te druga: razmi­šljanje o znamenju/svrsi objave poslanstva u vremenu i mjestu, bile zapravo onaj bitni temelj Ebu Hanifinog metoda mišljenja. Općenito uzev, Ebu Hanifa se u izvođenju dokaza/argumenti­ranju ograničio na neznatnu količinu[46] predanja sunneta Posla­nikova, s.a.v.s. To ne znači da tekstovi sunneta i svrha njihova objavljivanja nisu bili na pameti Imama Ebu Hanife[47] te drugih imama mudžtehida (mudžtehidun). Stoga nalazimo kako, isto tako, Imam Malik postupa kao i Imam Ebu Hanifa, oslanja se na veoma mali broj hadisa koje je ustrojio i dao im prednost u svojoj zbirci El-Muvetta.[48] U slijeđenju sunneta Imam Malik se oslanjao na “praksu stanovnika Medine”[49] ako bi mu hadiska predanja bila oprečna, zato što kod njega praksa Medinelija pred­stavlja nešto više od prakse drugih prema kojoj se radilo u poslaničko doba. Međutim Imam Ahmed ibn Hanbel, posljednji od četverice velikih imama,[50] koji se udaljio u Irak (tebaade fi el- ‘Irak), koji je bio kolijevka jednom broju davnih civilizacija i u okolnostima opasnih previranja u izgradnji ‘abbasijskog hilafeta nakon propasti dinastije Bermekija i sukoba halifa El-Emina i El-Me’muna, te poremećaja ravnoteže među Perzijancima i Ara- pima[51] iz čega je korist izvukla jedna grupacija – to su bili vojni­ci Turci u doba halife El-Mu‘tesima. Sve su to, dakle, okolnosti koje su udaljile Imama Ahmeda ibn Hanbela, više negoli druge imame osnivače mezheba, od naravi društva poslaničkog doba i okolnosti primjene/prakse u njemu. Stoga, vidimo da je u svome Musnedu Ahmed ibn Hanbel sabrao oko četrdeset hiljada predanja Poslanikovih hadisa, u kojima ima mnogo slabih,[52] koje je on, opet, odabrao između stotina hiljada predanja koja je znao. To je uradio kako bi se tim predanjima pomogao u suočenju sa krizom rivalskog i razvratnog mišljenja.[53] Ovaj rad je pomogao i doprinio da poraste fenomen sakupljanja hadisa, njegovih en­ciklopedijskih zbirki i njihovih dopuna, ali prvenstvena svrha toga sakupljanja predanja nije bila stjecanje znanja o znamenjima objave hadisa, već zarad toga da svetost hadiskih predanja – na žalost onih koji će doći u doba taklida/oponašanjai uglavnom nenamjerno – bude oslonac i uporište koje će koristiti tu sve­tost bez odgovarajuće pažnje spram kritike sadržaja poruke (el- metn)i njenoga saobražavanja sa shvatanjima Kur’ana i njego­vim kriterijima, bez dodatne obrade sredstava predajnoga lanca i odvajanja ispravnih (es-sahih)od slabih (ed-da‘if)i patvorenih predanja (el-mevdu).Ta je kritika trebala biti sredstvo svlada­vanja i predupređenja u suočavanju sa napadima pod utjecajem filozofija, kultura i gnostičkih učenja koja su dolazila s jedne, te spram svega toga što je uslijedilo iz njihova utjecaja na mišljenje muslimanskih filozofa, sufija, mu’tezilijskih pokreta i političkog strančarenja s druge strane. Sve to je, opet, bila posljedica slablje­nja moći bavljenja idžtihadomi tedždidomte nepostojanja snage da se kur’anska shvatanja primijene na promjenljivu stvarnost u vremenu i mjestu (mutegajjirat el-vaki ‘ fi ez-zeman ve el-mekan). Dakle, sve to se desilo pod utjecajem dugotrajne izolacije vjerskih znalaca (el- ‘ulema), usljed slabljenja njihovih naučnih znanja na poljima društvenih, političkih, ekonomskih, pedagoških i dru­gih disciplina, kako bi ti praktični, historijski, tradicijski tekstovi bili sredstvo pri ruci i lahak izlaz iz slabosti mišljenja i iz nemoći da se porodi i nastane mišljenje tedždidai idžtihada.

Sve to je doprinijelo još većem slabljenju mislećeg odnosa (el- ‘alaka el-fikrijje) prema Kur’anu i univerzalnoj kur’anskoj civi­lizacijskoj viziji, slabljenju moći da se sa razumijevanjem dopre do onog skrovitog u toj viziji, te slabljenje njene primjene na stvarnost koja je promjenljiva (el-mutegajjir)i koja se razvija (el-mutetavvir), odnosno da se uzme u obzir faktor vremena i mjesta (‘amil ez-ze- man ve el-mekan). Ovi nedostaci donijet će ummetu u naslijeđe pomračenje vizije (gabš fi er-ru je),što će, opet, dovesti do toga da se većina znalaca/’alima ummeta usredsredila na područje pobožnosti (ez-zikr) kojem je dato ime obredoslovlje (el-‘ibadai), usprkos činjenici da su sva djela muslimana – pod uvjetom da im je namjera ispravna (iza sahha el-kasdu minha) – obredoslovlje! Također, ‘ulema se usredsredila na propise (kavanin) o ličnom statusu pojedinca, na fetve (fetava) o poslovanju i pojedinačnim trgovačkim ugovorima, a sve to je u najviše slučajeva doslovno ponavljanje prethodnih rješenja iz navedenih oblasti. Ali pažnje nije preostalo za opće stvari (eš-še’n el-‘amm),za uređenje općih stvari ummeta, njegovih općih interesa u cjelini, s izuzetkom ma­log broja didaktičkih djela napisanih o tome, a posebno savjeta

o  pravdi (en-nusah bi el-‘adl),te naputke date neposlušnim sul­tanima koji tlače i plijene. Nije onda nikakvo čudo, nakon svega ovoga, da će izopačenje univerzalne islamske vizije ostaviti musli­mana bez ikakva vodiča i bez pozitivnoga usmjeritelja koji će ga pokretati da traži smisao svoga života (fi ma‘na hajatihi),i svrhu toga života koji se razvija u svim svojim dimenzijama, odnosima, moćima, snagama i izazovima, nije bilo vodiča ni usmjeritelja da poopćeno protumači fenomen nepostojanja ravnoteže u po­stavkama ove univerzalne kur’anske vizije i njihova izopačenja, i pretjerivanja u diskursima prijetnje, zlovijesti i zastrašivanja, s hi­potezom (ferdijje) o determiniranosti ljudskog neznanja (hatmijje džehl en-nas) – a pod takvim ljudima se mislilo na muslimane – o determiniranosti slabljenja njihova vjerovanja i predodređe- nosti njihove sklonosti zlu i griješenju. To su ti diskursi i hipoteze koji su omogućili vlasti i vlastodršcima da odigraju ulogu tlači- teljskog tutorstva (el-vesaje el-dža’ire)nad ummetom, obučeni u lažnu odjeću svetosti, ulogu koju je ‘abbasijski halifa El-Mensur nazvao “halifom Božijim na Zemlji” (halifetullah fi el-erd).Zato su islamski diskursi postali takvi kao da ciljaju “potiranju vlasti- tosti” (ilga’ ez-zat)i “potiranju razuma” (ilga’ el-‘akl),omogućili su pokornost (el-hudu)i skrušenost (el-hunu) spram tutorstva sultana plijendžija, tlačitelja i pokvarenjaka, te njihovih poma­gača i egzekutora (zebanijatihim). To je bila posljedica anuliranja temeljnog prava ummeta da vrši upravu nad vladarem (sultanom) u njegovoj obavezi da radi u interesu društva ummeta, da provo­di odluke skupština ummeta i da ih nadzire.

Bilo je posve prirodno da kao bumerang, iz ovakvog stanja prezrene idejnosti koja je zadesila ummet i dokrajčila njegovu univerzalnu civilizacijsku viziju tokom stoljeća specifične duhov­ne dekadence, bilo je, dakle, posve prirodno da dođe do toga da je diskurs “potiranja osobnosti” odmijenio stanje kad je ta “osobnost bila u samom središtu” (merkezijje ez-zat).Na mje­stu “realiziranja jastva i sopstva”, umjesto “ostvarenja ličnosti” (tahkik ez-zat),umjesto ostvarenja “ispravne prirode” (el-fitre es- sevijje) kako čovjeka tako i ummeta, došlo je do pojedinačne samovolje, plemenskog poriva, egoizma i samozadovoljne pasiv­nosti. Umjesto rada, preciznosti, kreativnosti, reforme, davanja i ulaganja, nastali su smušenost, strah, nemar (daja% pasivnost (selbijje), raskalašenost (hanu) oportunizam (intihazijje),nastali su egoizam (enanijje)i konzumiranje bivšeg/prošlog, došlo je do propasti morala i do urušavanja općih institucija (el-mu’essesat el-‘amme), da bi stanje na kraju došlo na ono što vidimo: nemar ummeta, njegova marginaliziranost (tehmišuha),rascjepkanost na plemensko, nacionalno, mezhebe, sekte, a posrijedi je propast islamske civilizacije (inhijar el- ‘umran el-islami).

Ovdje je važno da spomenemo i ukažemo da je po naravi diskurs Poslanika, s.a.v.s., upućenog njegovim drugovima bio diskurs ljubavi (hubb),poštovanja (izaz), uvažavanja (tekrim), spomena njihovih vrlina (zikr li menakibihim)i odlika (meza- jahum).Cijenio je njihove ličnosti i doprinos (ishamatihim). Poslanikov diskurs nije bio diskurs omalovažavanja (tahkir),za­strašivanja (terhib),blaćenja (tesfih)niti ponižavanja (izlal).Eto, upravo je takva kur’anska vizija usljed specifičnosti Poslanikove univerzalne civilizacijske razine. “A sva čast Bogu, Njegovu Po­slaniku, i vjernicima pripada, ali, dvoličnjaci ne znaju!”[54] Upra­vo stoga treba biti osnova u obraćanju čovjeku da ga se poštuje, uvažava, napućuje, opominje.

Od Abdullaha ibn Mes‘uda, r.a., prenosi se da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Neće ući u džennet onaj u čijem srcu ima oholosti koliko zrno gorušice!” Na to je neki čovjek kazao: “Jedan naš čo­vjek voli da mu je odijelo lijepo i da mu je obuća lijepa!” A Božiji Poslanik je kazao: “Bog je lijep i voli ljepotu. Oholost je obijest prema Bogu i omalovažavanje ljudi!”[55]

 


[1]El-Mestur ve el-menzur.

[2]Mefahim el-Kuran.

[3]Kaba’il el-Erab.

[4]Hadis ovakvim riječima nije naveden od Poslanika, s.a.v.s., već je naveden od Alija ibn Ebi Taliba, r.a., da je kazao: “Govorite ljudima riječima koje razumiju. Zar želite da lažu na Boga i na Poslanika?” Hadis prenosi El-Buhari (2/153), Ki- tab e-ilm,poglavlje “Među onima kojima je svojstveno znanje jesu i ljudi koji­ma je mrsko da ih ljudi ne razumiju”, hadis broj 127. Ebu el-Hasan et-Temimi o razumu (e-akl)prenosi predanje od Ibn ‘Abbasa: “O skupino Božijih poslanika, poslani smo da govorimo ljudima na stupnju njihova shvaćanja/uma!” (str. 225). El-Buhari kaže: “Predajni lanac (ovog hadisa) je veoma slab!”

[5]El-Edebijjat el-islamijjeprevodimo kao islamska literatura. Ovdje autor ne misli na književnost, specifično kao na belles lettres, već misli na tradicionalnu islam­sku literaturu iz hadisa, tefsira, akaida..

[6]        El-Gišave.

[7]        Et-Tešvihat.

[8]       El-Inhirafat.

[9]       El-Idžtihad.

[10]      Nur et-tedebbur.

[11]      En-Nezar.

[12]      El-Ibda\

[13]      El-E‘rab.

[14]      El-Hitab el-Kurani.

[15]      El-Hitab en-nebevi.

[16]       Esasijjat el-erkan.

[17]       El-Hudžurat, 14.

[18]       Hitab el~ve*id ve et-terhib.

[19]       El-Hudžurat, 14.

[20]        Telamize el-Kuran el-Kerim.

[21]       El-Bekare, 30.

[22]       Junus, 24.

[23]      El-Kalem, 4.

[24]      El-Enbija’, 107.

[25]      El-Hudžurat, 13.

[26]      El-Mulk, 2.

[27]      El-Ahden-nebevi ve er-rašid…

[28]      El-lazemanijje.

[29]      El-lamekanijje.

[30]      Dustur.

[31]      Risale halide.

[32]      Da va.

[33]      Šeri a.

[34]      Ruje kevnijje hadarijje.

[35]       Eš-Šu‘ara’, 1-2.

[36]       El-En‘am, 38.

[37]        Hud, 1.

[38]        Ibrahim, 1.

[39]       El-Gašije, 20.

[40]       Eš-Šura, 17.

[41]       El-Bekare, 129.

[42]       Ez-Zuruf elleti saderet ‘anha.

[43]       Mekalid el-umme.

[44]      Ez-Zikr ve el-ahval eš-šahsijje.

[45]      Re’s džil el-medresijjin.

[46]      En-Nuzurel-jesir.

[47]      Fi zihn el-imam Ebi Hanife.

[48]      Hams mi’e hadis.

[49]      Amel ehli el-Medine.

[50]      Ahir el-eimme el-erbe‘a.

[51]      Ihtilal tevazun el-Furs ve el-Areb.

[52]      Veoma je važno ukazati da ne treba potcjenjivati bilo koje krivotvorenje (tezjif)

ili preinačavanje (tahrifbilo kojeg svetog teksta ili njegova tumačenja, a poseb­no ne tekstova Časnoga poslaničkoga hadisa. Jer bilo koji tekst (sadržaj), ako njime ne vladaju univerzalne poruke Plemenitoga Kur’ana (kullijjat el-Kur’an el-Kerim) i ciljeva Šerijata, može da sruši one nepotcjenjive univerzalne poru­ke Plemenitoga Kur’ana i islamskoga Šerijata, njihove vrijednosti, poimanja i ciljeve. Primjer jednog patvorenog teksta je poput zrnca smrtonosnog otrova koje se stavi u obrok ispravne, zdrave i dobre hrane: bez obzira na ispravnost tog hranjivoga obroka ili temeljito zdravoga tijela, to zrnce otrova je dovoljno da ubije i nanese štetu. Samo jedan tekst koji dopušta izmišljotinu i obmanu razara djelotvornost stotinama tekstova o pridržavanju sunneta (iltizam es-Su- nen),o trudu (es-saj), o preciznom radu (el-itkan),radu (el-amel)i oslanjanju na Boga (et-tevekkul).Eto, stoga je kritika sadržaja hadiske poruke (el-metn)i pridržavanje Plemenitoga Kur’ana i univerzalnosti njegovih poruka na način da su one mjerilo za kritiku usamljenih predanja, nužni metod za zaštitu vjere i ummeta (menhedž daruri li himaje ed-din ve el-umme) od mnogih koji nastoje da vjeru iskrive ili da upotrijebe neke tekstove i neka tumačenja koja su mišlje­nju ummeta, njegovoj univerzalnoj viziji i ispravnosti njenih vjerovanja, nanijela mnogo štete i zbrke. Svevišnji Bog kaže: “Elif, Lam, Ra! Ovo je Knjiga čiji se ajeti mudrim redom nižu i postupno objavljuju, od Mudroga i Obaviještenog.” (Hud, 1.); “Sva živa bića po Zemlji što hode i sve ptice što na krilima svojim lete zajednice su, svjetovi kao i vi što ste! A u Knjizi Mi ništa nismo zanemarili, i svi oni će se potom pred Gospodarom svojim skupiti.” (El-En‘am, 38.); “On je Taj Koji tebi Knjigu objavljuje, u njoj ima razgovijetnih ajeta i oni su matica Knjige, a drugi ajeti su nejasni! Oni u čijim srcima je zastrana slijede one nejasne iz nje, željni smutnje i željni svoga tumačenja! A tumačenje njihovo samo Bog zna! Oni koji su duboko u nauku zaronili govore: “Mi vjerujemo u njih! Sve je od našega Gospodara!” A samo oni umni opomenu prihvaćaju.” (Alu ‘Imran, 7.).

Pod riječju el-muhkemmisli se na: vjerovanja (el^aka’id),principe (<el-mebadi), vrijednosti (<el-kijem), shvatanja (el-mefahim)i propise (el-ahkam).Pod riječju el-mutešabihmisli se na: pričanje poučnih priča (kasas el^iber)i događaja (el- ahdas)koji se odnose na sljedbenike Knjige (ehl el-kitab)i iščezle narode (gabir el-umem),a što je poznato pod imenom el-isra’ilijjat. Ovim ajetom (Alu ‘Imran, 7.) Plemeniti Kur’an utvrđuje da se čovjek musliman zadovolji onim što se u

Kur’anu navodi i time na šta ukazuje. Ovaj ajet Kur’ana ne odnosi se na to što se ponekada povezuje sa naslijeđem sljebenika Knjige: legende, vračanje, idolo- poklonstvo i zastranjenja.

[53]      Muvadžehe el-ezme el-fikr el-mutesari* el-munfelit.

[54]      El-Munafikun, 8.

[55]   Hadis prenosi Muslim (I/93), Kitab el-iman,poglavlje “Tahrim el-kibr ve beja- nuh”, hadis broj 91.

Iz knjige:  Univerzalna civilizacijska kur'anska vizija : temeljno ishodište za čovjekov preporod 

Autor: Abdulhamid Ahmed Ebu Sulejman

Naslov originala: Er-Ru'je el-kevnijje el-hadarijje el-kur'anijje: el-muntalak el-esas li el-islah el-insani

S arapskog preveo: Enes Karić

Izdavači:

 

• EL-KALEM – izdavački centar Rijaseta Islamske zajednice u BiH

www.elkalem.com

 

• CNS – Centar za napredne studije

www.cns.ba

 

Za izdavače:

Selim Jarkoč

 

Ahmet Alibašić

Urednici:

Munir Mujić i Mustafa Prljača

   

 Sarajevo, 2010. – 401 str. ; 20 cm. – (Biblioteka Posebna izdanja / El-Kalem)

Akos.bA

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top